недеља, 27. јул 2014.

Ja sam PISAC! :)

Ja sam PISAC! :)

Ti si pisac! - reče www.playbuzz.com :) Pa veli dalje: vješto barataš riječima, umjetnički si i kreativan tip. Tvoj um je preplavljen idejama i sve što treba da uradiš je da uzmeš papir i podijeliš ih sa svijetom. Aha, kako da ne. Lako je njemu da kaže.


Uvijek sam osjećala obavezu da ostavim neki trag u vremenu. Riješila sam da moj trag bude pisan. E, sad, šta napisati? Roman? Previše zahtjevan. & u formi & u sadržini. Zbirku priča? Još gore. Još zahtjevnije. Sve što staje u roman treba da stane & u priču, a ne možeš da se razmahneš. Užas. & na putopis sam pomišljala. O mjestima koja su me obavila svojim magičnim plaštovima, mirisima & ukusima & zarobila za čitav život. Pokušavala sam da opišem te jedinstvene trenutke, preskakanje srca & klecanje koljena koja bez greške osjetim pri svakom susretu sa njima. Džaba. Ni na šta to nije ličilo. & Bog sami zna koliko sam puta sebi govorila da se manem ćorava posla. Da prihvatim činjenicu da, prosto, nisam stvorena da ostavim trag u vremenu & da je moja misija na ovoj planeti, očigledno, potpuno drugačija & da se svodi na udaju, podizanje djece, mastiljarenje u kancelariji, zalivanje cvijeća & usavršavanje kulinarskih vještina. 



Pokušavala sam, Bog mi je svjedok, evo, sve do svojih četrdesetih, da zavolim taj scenario koji sam do detalja sprovela u praksi, tačno kako sugerišu glupave motivacione poruke sa Fejsbuk stranica tipa „Radi sve sa ljubavlju“. Završila sam fakultet toliko brzo da sam se & sama iznenadila, zaposlila se & udala za besprijekornog čovjeka kojeg obožavam, čini mi se. oduvijek, rodila dva zmaja od klinaca, na mojoj terasi začinsko & ukrasno bilje buja kao ludo (uzgred, u pravu su oni koji kažu da sa biljkama treba razgovarati), a moje Princes krofne su domaći zadatak & za najiskusnije domaćice koje znam. & opet ništa. Znala sam da je pisanje ono što stvarno želim. & da se neću smiriti dok ne uspijem. 



Ipak, nešto me & dalje koči na tom putu. Ne pomaže priča mnogih čuvenih autora da bilo ko, ali zaista bilo ko, može napisati knjigu. Koja, doduše, može biti glupa, dosadna, bezsadržajna. Pa šta? To bi ipak bila knjiga. & ipak bi mirisala onako magično. Onako kako digitalne Kindle knjige nikad neće mirisati. Ono što nikako ne uspijevam da shvatim je razlika između dobre & loše knjige. Zvuči jasno samo po sebi, ali nije. Pogotovo u poplavi knjiga koje smatram zaista lošim, a izdavači se otimaju za njih & promovišu ih bjesomučno. Jedna od vodećih izdavačkih kuća u regionu je, recimo, obraćajući se autorima & potencijalnim saradnicima, postavila ograničenje da ponuđeni materijali moraju imati najmanje 250 000 karaktera. Živo me zanima na koji način ta dimenzija određuje kvalitet napisanog. & kakav to izdavač podstiče pisanje „na metar“? No, bolje da opet ne napuštam orbitu. 


Očigledno nemam pojma što je dobra knjiga. Znam samo da beskrajno volim pisanje, potragu za riječima, njihovo utjerivanje & slaganje u rečenicu & osluškivanje kako, tako skockane, odzvanjaju. & da, možda još više, volim čitanje & istraživanje koje prethodi pisanju, kad, kako reče Semjuel Džonson, prevrneš pola biblioteke ganjajući & provjeravajući jednu jedinu činjenicu. Znam & to da biti književnik znači imati domaći svaki dan, do kraja života. To mi je skroz ok. Pa, to znači da si pisac! – pobjedonosno uskliknu moj, obično pesimistični, unutrašnji glas, direktno naslijeđen od mojih ženskih predaka. A što ćemo sa onom nemampojmačijom definicijom da si pisac samo ako, kad ujutru ustaneš, možeš da misliš jedino na pisanje & ni na šta osim pisanja? A? Što ako, recimo, svakog jutra najprije moraš da budiš djecu da ne zakasne u školu, da im postaviš doručak, daš instrukcije o podgrijavanju sinoć spremljenog ručka kad se vrate iz škole, a onda juriš na posao? Kakve onda šanse ima tvoj kukavni „zov iz viših sfera duha“ da se probije kroz sve te prepreke? Ako je nemampojmačija definicija tačna – nikad pisca od mene. Ali, sa druge strane, da li je Žoze Saramago svoj dan započinjao mislima o pisanju & samo o pisanju? Aha, kako da ne. Bio je automehaničar, pobogu. A Mihail Bulgakov, provincijski ljekar? Sto posto. 



& tako ohrabrena, počeh da razmišljam ovih dana o nečemu što sam, nekad davno, pisala. Možda bi tu knjigu trebalo dovršiti. Zašto ne bih pokušala? Iskoristiti odbačeni resurs? Razviti embrion, dodati mu nervni sistem, mozak, kičmu, kosti, mišiće, SRCE? Pokušaću, vala. Dugujem toliko tom sirotom romanu ostavljenom na pola puta.



Njujork

 Njujork

Znala sam da ćemo Njujork & ja biti savršen spoj. Sila kojom me je oduvijek privlačio nije ostavljala prostora za razočaranje kakvo je znalo da me spopadne pri susretu sa gradovima koji su zauvijek zarobili srca mnogih ljudi čije mišljenje cijenim. „&, to je to?“ – prilično razočarano sam se upitala pri odlasku iz Venecije, „grada ljubavi & smrti“, kojoj je Erika Džong posvetila pola svog književnog opusa u pokušaju da vjerodostojno opiše svu njenu ljepotu & mističnost, iz Pariza, vječite inspiracije bezbrojnih fraza od kojih „Grad svjetlosti“ nipošto nije najgluplja, već samo najofucanija...


Amsterdam & ja smo, takođe, bili bezvezan spoj. Ne znam zašto, ali nikako nisam uspijevala da se oduševim (a nije da nisam pokušavala) izlozima naizmjenično ukrašenim paketićima sjemena kanabisa & golišavim, tužnim & smorenim djevojkama sa očima punim beznađa & pomirenosti sa sudbinom koja im, sasvim sigurno, neće donijeti zaljubljenog & pažljivog muža, dijete, niti kućicu u cvijeću sa zlatnim retriverom koji nestašno trčkara po brižljivo njegovanom dvorištu. Prosto, nije nam išlo. 



Ali, Njujork & ja...Čim smo se ugledali, znali smo da je to to. Ljubav do kraja svijeta. And beyond. Top of the Rocks & Empire State su se za mene potvrdili kao simboli ljudskog stremljenja ka višem & boljem, ispitivanja granica ljudske moći, a ne čovjekove bahatosti & pohlepe, kao što su lajali neki zli jezici (mada moram priznati da je pohlepa, po meni, pozitivan podsticaj ((mislim, šta je loše u pohlepi za uspjehom, ljubavlju, znanjem, pa, vala, ako hoćete, & moći?)), dok je destruktivna samo zavist, ali to je već drugi mit koji sad neću da načinjem, jer sam riješila da ću pokušati da prestanem da se rasplinjavam & da se držim makar trenutnog fokusa), a ulice pretrpane užurbanim  ljudima u vječitoj potrazi za šansom & uspjehom - obećanje slobode da budeš ko god želiš & da sve radiš na svoj jedinstven način...Slobode kakvu sam zamisliš & odsanjaš. 


Kao na mozaiku u Central parku, preko puta kuće u kojoj je živio & ispred koje je ustrijeljen Džon Lenon, u kojem je Joko Ono uredila predivan vrt & nazvala ga Strawberry Fields, po pjesmi Bitlsa, a koji, takođe po njihovoj pjesmi, poručuje: „Imagine“. Zamisli. Naizgled patetična & tipično američka, ali zaista životna & stvarna, poruka ovog grada. Možeš ostvariti sve, ali prvo to moraš da zamisliš. & odsanjaš.