Nešto prije osam, u prijatno junsko jutro, koje je, konačno, sunčano osvanulo nakon mjesec ipo dana brutalnog kišnog terora koji nam se pravo pankerski uneredio u proljeće te je potpuno nezapaženo prošlo pored nas, izvedoh Bluesa u šetnju u parkić iza zgrade, da primimo dugo čekanu infuziju D vitamina. Jeste, Blues se zove. Moj Domaćin mu je dao ime, na sveopšte čuđenje, a i povremeno posprdavanje. Ovdje se, znate, psi zovu Reks, Aron i Cezar. Kraj. Dok, s druge strane, avlijanerima svi tepaju Džeki, ono kad im u prolazu, dok šetaju te svoje Reksove, Arone i Cezare, istresu šačicu jeftinih granula (dva eura i trideset u marketu pored moje zgrade). Nosila sam se, ne bez prizvuka sarkazma, mišlju da predložim da mu damo ime Regtajm, a da ga, skraćeno, zovemo Reg, ali me je odbila deprimirajuća simbolika.[1]
Blues, naš bostonski terijer, je, inače, po svemu poseban pas. On ne trpi one idiotske jaknice, kaputiće, marame oko vrata i kišne kabanice koje uveliko šeta većina pasa iz kraja, ni kriva ni dužna. Samokritički priznajem da smo prošle zime i mi njemu kupili jedan od tih fenserskih perjanih prsluka i obukli mu, jednog iznimno ledenog jutra kojem je čuveni podgorički sjeverac dodao subjektivni osjećaj zlokobno pustih sibirskih tajgi, uprkos njegovom očajničkom opiranju, pomamnom bacakanju i ljutitom režanju. Nas troje ga je oblačilo. Domaćin, sin i ja. Kćerka nikad. Ona se ograničava samo na najugodnije aspekte Bluesovog postojanja. I tako, izmoždena borbom, stavih mu povodac i zakoračih prema ulaznim vratima, ali Blues, naš otmeni rusko - belgijski plemić, ni da mrdne. Zovi, cimaj, vuci, nateži – sve uzalud. Zlica se zabetonirala, u poziciji Bika Koji Sjedi, pa ni makac. Da bih izbjegla dalje uzaludno ubjeđivanje, uzeh ga u naručje i prenesoh preko praga, ka' mladu nevjestu, samo u obratnom smjeru, naizvan. Zatim zakoračih ka liftu, ali jok. Ista pozicija, samo s još čvršćim uzemljenjem i neumoljivijom odlučnošću. I pečatno me gleda onim nestvarno velikim očima, «fildžani» ih ja zovem, i nimalo uznemireno mi poručuje da tako može 'ladno pet dana da sjedi. Kud ću, šta ću, unesoh ga i u lift, ne obazirući se na njegov žestok otpor u vidu bijesnog mlataranja nožicama i pokušajima da me sitnim, oštrim donjim zubićima osvetnički ujede za prst. Da ne dužim, nakon što mi je sličnu scenu upriličio i ispred ulaza, u neko zlo doba se sjetih da bi uzrok mogao biti ovaj, istini za volju, prilično odvratan kučeći autfit, te mu ga skidoh, na šta on, kao s lanca pušten, ako takvo poređenje ima smisla upotrijebiti za jednog psa, radosno i rasterećeno odskakuta dalje, nimalo uznemiren hladnoćom i vjetrom koji, što je govorila moja pokojna baba, jedna od najčuvenijih «strina» u Rijeci Crnojevića, kida nokat od mesa. Hoću da kažem, naš pas ima priličan problem s autoritetima. A i razmazili smo ga, ako ćemo pravo. Toliko da će nas, cijenim, brzih dana iz rođene kuće izbaciti. Najdalje je u vaspitno – korektivnim nastojanjima, pa sad možete zamisliti kakvi smo bili mi ostali, otišao Domaćin, koji mu, kad ga ovaj baš do kraja izludi, žestoko opsuje oca ruskog, i sve opet bude po njegovom, psećem, dakle, scenariju.
No, da se vratim par koraka unazad. Izađosmo, dakle, moj pas svima čudnog imena i ja, napravismo jedan đir iza zgrade, kojom prilikom je, kao i svakog jutra, uredno zapišao svaki žbunić, svaki bačeni papirić, a nije propustio ni na ćošku parkirani komšijski Harley. Samo što smo krenuli ka obližnjem vrtiću, oko kojeg obično u ovo vrijeme ima dosta društva za igru, Blues se iznenada predomisli, stade u poznati stav i besprizorno se iskenja nasred stazice između uredno podšišanih travnjaka, nedavno pošumljenih mladim sadnicama čempresa.
Znam, moram se dohvatiti pisanja. Još nemam nikakvu ideju o tome kako da nastavim svoj stari rad. U stvari imam, ali nemam snage da je sprovedem. Ok, prvo ću poraditi na kontekstu. A onda postaviti pitanje, ono jedno, jedino veliko pitanje koje svaki autor treba da postavi svojom knjigom. Koje je moje veliko pitanje? Jadna ja, u šta se upuštam. Na povratku u stan, dok sam Bluesu vlažnom maramicom brisala šapice umazane blatom u kojem se do maločas zadovoljno valjao, kratko se pogledah u ogledalu. Ali tamo ne ugledah sebe. Samo onu buduću, veselu, a ozbiljnu, pomalo umornu ali srećnu, kako me posmatra i pozdravlja odmjerenim osmijehom punim očekivanja. Pogledom koji jasno daje do znanja da na taj zadatak, na to očekivanje, neće zaboraviti. Da će na njega nastaviti da me podsjeća. Poznatom muzikom iz mog prastarog «Throwback» foldera na desktopu, mirisom kafe i tosta s puterom i džemom koji vraća u djetinjstvo, sa stranica drugih, tuđih knjiga koje sam naređala na noćnom stočiću pored kreveta, radnom stolu, improvizovanom šanku kraj prozora u dnevnoj sobi. Iz ogledala. U snovima. Sve dok ne napišem.
