Povratak - 14

A onda je došao Njujork. Odlučila sam da neko vrijeme ostanem tamo. Da se udaljim od svega, a pogotovo od posljednjeg sranja koje sam napravila. Da pustim da me buka uzavrelih ulica, policijske sirene koje nikad ne utihnu, užurbani kas miliona duša svih boja, rasa i vjera na putu za nigdje, kao u onom starom hitu Dejvida Birna, nepovratno usisa u sebe i da nestanem, kako se, valjda samo u Njujorku nestati može... Zaposlila sam se u Starbaksu u Četrdeset drugoj ulici. Od nečega se moralo živjeti. I pisala sam, čini mi se, kao nikad do tada. Bukvalno u svakoj prilici, kao da mi je od toga život zavisio (zapravo, i jeste!), u iščekivanju metroa koji će me izbaciti na Midtown East, pa tokom pauze za ručak. I u onaj kratki, ali dragocjeni ranojutarnji čas, neposredno po otvaranju, prije nego horde japija i hipstera koje su kolonizirale svaki kvart Njujorka, grunu na vrata i užurbano zavape za svojim latte – om s cimetom, ledenim karamel makijatom ili onim njihovim beskofeinskim govnima koje se u kafu i ne računa, gorivom neophodnim na putu ka tronu poslovnog svijeta. Ili, u ovom drugom slučaju, za još jedan pokušaj isfolirane otpadničke bježanije od deprimirajućeg mejnstrima i nastavak svih tih proseravanja po njihovim food i eko blogovima koje niko živ ne prati (što ih, po njihovom mišljenju, upravo i čini ekskluzivnim), forumima posvećenim zaštiti životinja, okeana i biljaka pred istrebljenjem za koje u životu nisu čuli, somnambulnoj alternativnoj umjetnosti i tehnološkim startapovima. Pisala sam, dakle, kao opsjednuta. Izgledalo je da se onaj moj, privremeno ispražnjeni i udobno uspavani rezervoar tuge ponovo do vrha napunio i toksična zelena lava, najrazorniji i najagresivniji zamislivi amalgam, počeo prelivati na sve strane. Pisati, činilo se, ja sam mogla jedino tako. A pisati sam morala. Da ne bih implodirala. Noću, po završetku smjene u restoranu u komšiluku u kojem sam prala sudove od osam naveče do ponoći, dok su mi se oči sklapale od umora, ali um, uprkos svemu, i tada ostajao do nevjerice bistar i prisutan. Kao da je prstima i mislima saopštavao da će spavati poslije, a da im sad valja raditi, neumorno i predano, dok se posljednja kap tuge, posljednja sumorna slika, posljednji mučni zarez i tačka ne iscijede iz glave i presele u folder bez naslova, jer se dovoljno tužno ime za njega nije moglo smisliti. I bilo je, bez ikakve sumnje, u tom napornom procesu neke čudne radosti, praćene oslobađajućim osjećajem, ono kao kad vrela para, držana u ekspres loncu pod nesnosnim pritiskom, odvrtanjem ventila glasno šišteći nađe svoj spasonosni put napolje. Kao kad se pijavicama pusti krv. 

Povratak - 13

Svjesna da stvari neumoljivo idu svojim putem i da ja više ne mogu učiniti ništa da ih spriječim, odlučila sam da se makar fizički udaljim od njih i realizujem bar jednu od svojih malobrojnih pozitivnih vizija. Spakovala sam se, iznajmila auto i uputila ka Njujorku. Ionako mi je bilo vrijeme. I vozila sam, neumorno, željna novih prizora i iskustava, autoputem Interstejt 15 ka Las Vegasu, začuđeno konstatujući u sebi da sam, za gotovo dvije godine provedene u Kaliforniji, zapravo jedva mrdnula iz Los Anđelesa. A svega par sati vožnje daleko, duž čuvene Rute 66, se nalazila Elmerova umjetnička instalacija – park Bottle Trees, s drvećem od raznobojnih flaša koje su tipično američki svjetlucale na vrelom suncu, pa Calico, «grad duhova», napušteni rudarski gradić u grofoviji San Bernardino... Kotrljala sam se, samo djelimično uspijevajući da zaboravim od čega sam bježala, dalje prema Juti, opčinjeno zurila u Ribarsko jezero, prekrasne planinske pašnjake i pecaroše koji su strpljivo čekali pastrmke da se uhvate. Tu je nivo energije i adrenalina konačno počeo da raste, te sam pojurila ka Denveru, tek na dan – dva zastavši u Glenvud Springsu da uživam u predivnoj prirodi i hajkingu, te dam šansu tim čuvenim termalnim izvorima da me opuste i razlabave mnogobrojne ukočene čvorove razasute svud po mom tijelu. Ronjenje i zip-lajning sam preskočila.´ladno. Stigavši u Denver, osjetila sam snažnu potrebu da malo zastanem i u tišini osmotrim trenutna dešavanja u svom životu, te da osvijestim pravac u u kojem želim da nastavim da se krećem i osmislim način da zabavim svoj nesmireni um kad se ovo putovanje završi. Tako sam svoju makinu odlučno potjerala uz Mount Evans Scenic Byway. Čim sam se popela na kraj trideset kilometara duge staze, odmah mi je postalo jasno zašto je zovu «Put ka nebu». Sam put jeste bio užasno uzak i ta vožnja definitivno jedno od mojih strašnijih životnih iskustava, ali pogled koji se odozgo pružao bio je vrijedan sve napetosti i straha. Bila sam opčinjena. Preplavio me je mir i osjećaj da sve ide po nekom planu koji je već negdje osmišljen, na moju dobrobit i korist, a da ja samo treba da se prepustim toj moćnoj i mudroj struji. Ništa me, osim cvrkuta ptica, nije ometalo dok sam pogledom istraživala taj savršeni, zeleni spokoj. Zeleno koje je smirivalo i obnavljalo. Koje je moglo voditi bilo kuda.  I pogled mi, tako, pade na prekrasnu udolinu. S visine s koje se sve dobro i jasno vidi, pa svaka životna situacija koja te je stavila pred dilemu ili na muku, odjednom sagledana iz drugačije perspektive, dobija sasvim drugačije obličje i nekako ti se, samo od sebe, kaže šta treba da radiš. A u mom slučaju taj pogled je osvijetlio prilično poražavajuću sliku. Jer je i previše toga ostalo da se štriklira na listi strasti koje u životu slijedim, previše koraka do faze u kojoj ću moći da kažem da se moj život makar u pristojnoj mjeri odvija u skladu s mojim zamislima i da se nalazim na mjestu na kojem i treba da budem. Previše zadataka. Previše prepreka. Previše pomiješanih osjećanja. Naleta hrabrosti i poleta koji se smjenjuju s defanzivom i kukavičlukom. 

Osvježena i ohrabrena, vedro sam nastavila autoputem I – 76, kroz živopisne pastoralne predjele Nebraske, ka Omahi, pa preko Ajova Sitija stigla u Geri, Indijana, pokupivši, usput u Mansteru, par kraft bisera iz Three Floyds pivare. Ostala sam tu, na južnoj obali Mičigenskog jezera, da još malo uživam u prekrasnoj prirodi prije početka posljednje etape vožnje i susreta s njujorškom ludnicom. 

Povratak - 12

Opet Čak. Očajan. Šarona ga je napustila. «Ali ja tebe nikad neću.» - na ivici suza je šapnuo na uho usnulom Stounu, ljubeći ga u glavicu. I crne Šarone mi je bilo žao. U tom trenutku, doduše, nisam znala zašto, pogotovo kad sam vidjela Čaka kako, izbezumljen od brige, juri po sumnjivim predgrađima u potrazi za njom, znajući isuviše dobro gdje je i s kim sve mogla biti i što joj se sve moglo dešavati. Danima nije uspijevao da je pronađe, ni uz pomoć njenih, a ni svojih nekadašnjih dilera. Tek tada je u punoj mjeri i na pravi način spoznao kroz kakav je pakao Melani morala prolaziti s njim za vrijeme njegovog ovisničkog perioda, neprestano strijepeći za njegovo zdravlje i bezbjednost. Nadgledajući ga i prateći, a sve uzalud, jer on je uvijek nalazio načine, sve onako smotan, vječito s glavom u oblacima i praktičnom životu nevičan, da zapanjujuće spretno izbjegne sve njene mjere kontrole i pokušaje da ga održi podalje od losanđeleskog narko – dilerskog bratstva. 

A onda mu je, jednog dana, upravo Mel, s kojom je Čak i nakon raskida ostao u iskrenom prijateljstvu i neprekidnoj komunikaciji, javila da je Šarona prije tri noći zaspala, u čvrstom zagrljaju lošeg heroina, da se više nikad ne probudi. Nisam mogla da sačekam kraj scene u kojoj Čak, sa Stounovom ručicom u jednoj i buketom orhideja u drugoj ruci, pognute glave uplakan stoji ispred mermerne ploče na kojoj je, pored ugravirane Davidove zvijezde, pisalo «Šarona Zigler Kontaldo, 1971 – 2021, voljena supruga i majka, nikad zaboravljena». Iz dubokog transa me, kao i u prvoj seansi, trgao naš istovremeni vrisak. Osjetila sam kako mi se vrele suze slivaju niz lice, a oštar i snažan bol obavija grudni koš i počinje da ga steže, poput moćne pesnice. Gušila sam se. Posegla sam rukom prema Čaku da pokušam da se pridržim za njega ne bih li povratila ravnotežu, ali onda sam shvatila da on leži sklupčan na podu, previjajući se od fizičkog bola koji je bio ništa pri bolu koji mu je, očigledno, kidao srce. I sve sam to prouzrokovala ja. Iz najbolje namjere, ali ipak! Strahota i ozbiljnost užasa koji sam posijala tek su me sada zviznuli po glavi i neizdrživom težinom mi se navalili na dušu. Odakle ti pravo, ludačo, konačno mi je odjeknulo u glavi, ali prekasno. Čak me je već, kroz zavjesu suza, gledao s mržnjom koja se nije mogla riječima opisati. Njegove, do maločas tako tople i pitome, oči bolje lješnika sada su ljutito sijevale na mene, njegovo pleme, razornom mješavinom bijesa i beskrajne tuge, u nedostatku riječi dovoljno otrovnih da me ućutkaju zauvijek. Na kraju je samo uspio da, teškom mukom, iz sebe istisne gorko «Gubi se.» 

I dalje se gušeći, ustala sam i posrćući izašla na hodnik, bacila na njega posljednji pogled pun očajanja i nijeme molbe za oproštaj, molbe za koju sam dobro znala da je neće i ne može uslišiti te, jedva povrativši dah, istrčala iz kuće. Prvi naredni put sam ga vidjela u jednim od mnogih novina koje su objavile sliku s njihovog vjenčanja. Šarona je imala haljinu gotovo identičnu onoj koju je nosila u mojoj viziji. Naježila sam se od mračnih slutnji protiv kojih nisam mogla da učinim baš ništa. Iz novina sam, koji mjesec kasnije, saznala i da je dobio sina. Nije mu, namjerno, dao ime Stoun, već Filip, ali znala sam da to, nažalost, neće bitnije izmijeniti tok događaja. Moja vizija se, na moju neizrecivu nesreću, zlokobno ostvarivala, korak po korak. Iako sam, od tada, lokalne medije zaobilazila u širokom luku, nisam mogla izbjeći bezbrojne postove Čakovih obožavalaca po društvenim mrežama. Koliko god da je on, kao i uvijek otkad je napustio Blind Dogse, svim silama pokušavao da svoju privatnost zaštiti od očiju javnosti, njegovi poštovaoci su se utrkivali ko će ažurnije dijeliti fotografije na kojima najprije njih dvoje, a nedugo zatim samo Čak, voze Filipa u kolicima, drže ga na krilu dok on nespretno lista slikovnicu, uče ga da hoda u dvorištu nove kuće u brdima koja će se ubrzo pretvoriti u još jednu «kućerinu» u kojoj obitavaju ružne, tužne i tek poneka lijepa uspomena.