Povratak - 20

I tada, nekako, da li pod uticajem snažnog odbljeska svjetlosnog zraka u pravom trenutku pristiglog izvana i prelomljenog na ogledalu, da li zato što je Blues, naizgled bez ikakvog razloga i vidljivog spoljnog podražaja, glasno zalajao baš kao da je htio da mi skrene pažnju na nešto značajno, ili zbog nečeg trećeg što ću tek da dokučim, osjetih ne samo da je pravi trenutak da sjednem i nastavim da pišem, već i kako to treba da uradim. 

Buduća mi, u znak odobravanja, iz ogledala namignu, pokaza podignut palac i nestade. Ali, znala sam da će se opet pojaviti kad bude vrijeme za to. Smatrala je da mi je za sada dala dovoljno instrukcija. I snage da na papir stavim sve ono što me suštinski sačinjava i opisuje, a što sam izbjegavala da učinim, bojeći se reakcije, ne toliko okoline, koliko, paradoksalno, mojih najbližih, koji, možda, neće biti u stanju da shvate i prigrle sve ono što ja jesam. Koji, možda, neće imati razumijevanja za moj unutrašnji svijet, jer neće uspjeti da prepoznaju sponu između njega i mene vanjske, uz koju su živjeli čitav svoj život, koja je kuvala, peglala i čistila, a sad, odjednom, ima i svoj unutrašnji svijet! Imam li ja, pitaće se možda, uopšte pravo na to? Na taj svoj unutrašnji svijet, samo svoje, za njih nevezane, misli i snove? Na to da budem i krotka i divlja, samo povremeno ukroćena goropad? I da sam sve to JA, majka i supruga koja voli, okuplja, hrabri i podržava, ali koja i vapi za podrškom i onim vječitim i ključnim «Ne brini, sve će biti u redu!» Hoće li razumjeti da je sve to moguće i povezivo? Da sam ja dokaz o postojanju paralelnih svjetova, onih koje dijelim s njima, bez ostatka i zadrške ulažući sve što imam i znam, i onih drugih, u kojima sam sama i drugačija? Da sam i dalje njihova, da ih i dalje volim i živim za njih istim žarom i svakim atomom snage, iako imam, da tako kažem, jednu dimenziju više, što me, nažalost, ne čini nimalo boljom, već jedino sebi samoj (druge, u principu, boli uvo), težom, složenijom, napornijom... 

Buduća mi je, bar sam u tom trenutku tako osjećala, otvorila oči i um, naredila da se već jednom ostavim tih beskrajnih, toksičnih i mazohističkih samoispitivanja, da prestanem da razmišljam kako će me drugi, uključujući i najbliže, shvatiti i doživjeti, jer su ovo, prosto, moje stvari. Moja životna misija. I da treba da već jednom završim tu posranu knjigu, pa koliko god to sve koštalo, i da jedino što treba da se, u slučaju da mi najbliži zamjere, zapitam je da li su mi oni, zaista, najbliži ili nas je samo Usud, iz nekog, nama nepoznatog, razloga, dodijelio jedne drugima, da bismo sebe same bolje spoznali i napravili veliko spremanje sopstvenog života. Da moram imati povjerenja u njih i njihovu sposobnost da razlikuju dobro od lošeg, zdravo od trulog i licemjernog. 

Da od sebe, takve kakva sam, ne smijem odustati, već da, naprotiv, moram odustati od toksičnih pojedinaca u svom životnom okruženju. Ljudi koji ne zaslužuju moju pažnju i koji ne samo što me ne podstiču na rast, nego me i vuku za sobom u svoj mračni polusvijet. I da mi ne bude žao jer je potrebno, s vremena na vrijeme, provjetriti neposredno okruženje. Izbaciti iz života štetne ljude uz koje moja energija čili i vene, a aura tamni. I nikad im više ne dozvoliti da u mene istovare svoj emocionalni balast, pa da onda, relaksirani i ispražnjeni, odlepršaju svojim poslom, a mene ostave da u nevjerici trzam glavom i pitam se kako im je opet pošlo za rukom da me tako lako destabilizuju, dok mi želudac uznemireno treperi a srce demonstrira školski primjer tahikardije. Napolje s njima, bez milosti! 

Da moram kao bubašvabu zgaziti osjećaj krivice koji me je, bez greške, uvijek spopadao pri samoj pomisli na to, na tu svoju dualnost, kao da se radi o ozbiljnom nedostatku koji nisam na vrijeme liječila i suzbijala pa se sad, eto, otrgao kontroli, narastao i ojačao, mašala, zalivan i dohranjivan organskim đubrivom moje taštine i, naravno, pogrešnog uvjerenja da se, zapravo, radi o kvalitetu koji bi trebalo njegovati. 

Da sva svoja mučna i teška iskustva moram iskoristiti kao kreativni podsticaj, jer sam bez njih niko. Jer sam kroz njih rasla i ojačala, i to nije kliše, već činjenica koju je pokazala istorija ljudskog društva: da su mračna i teška iskušenja ono što nas dovodi do naše naredne, naprednije verzije. Jer je to ono čime ja zračim: razvoj kroz promjene, padove, posrtanja, tugu i razočaranja. Kroz kajanja za koja u mom svijetu više neće ostati mjesta ni koliko za vrh čiode, ali koja su me, svejedno, do sada obilježila, izranjavila i izmučila toliko da sam ih, jednog dana, samo otresla sa sebe, prosto tako, kao staru, trošnu paučinu, tek tada vidjevši koliko sam, zapravo, jaka, doduše više iz očaja nego kao rezultat racionalne odluke zasnovane na zrelom promišljanju, ali nema veze. Sve me je to buduća naučila. U znak zahvalnosti, krenula sam: 

Povratak - 19

U neko doba noći probudio ga je nepodnošljiv bol u glavi. Zaista nepodnošljiv. I osjećaj neopisive slabosti u cijelom tijelu. Moždani udar, znao je. I njegova majka ga je imala, otprilike u njegovoj starosnoj dobi. Instinktivno je krenuo da se uhvati za glavu, ali desna ruka nije slušala. Nije mogao da je podigne. Nije uspio ni pokušaj da pozove nekog od čuvara. Nije namjeravao da zove zato što je bio uspaničen i da bi vapio za pomoć, već više iz osjećaja obaveze. A i htio je da učini nešto povodom te glavobolje. Ali, riječi nisu izlazile, koliko god se upinjao. Dakle, stradao je i centar za govor. Udar se desio u lijevoj polovini mozga, zaključio je. Sa druge strane, misli su mu bile potpuno bistre i jasne, kao da se ništa nije desilo. A opet, osjećao je da će se udar vrlo brzo ponoviti i da će taj biti fatalan. Nije za to davao ni pet para. On je svoje račune sa životom izravnao. 

Samo da ova usrana glavobolja prođe. Jedino to ga je pokrenulo da lijevom rukom gurne knjigu sa stočića, kako bi je oborio na betonski pod i zvukom skrenuo pažnju na sebe. Uspio je. Stražar je došao, odmah snimio situaciju i pozvao pomoć, tako da se vrlo brzo, iako od toga, znao je, nije moglo biti nikakve koristi, našao u bolničkim kolima. Dok su se vozili od Spuža ka Podgorici, život mu je, baš kao ono na filmu, projurio pred očima, od žmurke i fudbala s ekipom iz komšiluka iza babine kuće na Cetinju, preko vojnog roka u Požarevcu, studentskih žurki, stopiranja do Budve i odvajanja veselih strankinja, vjenčanja u konobi u Perastu, do Manjinog rođenja i nedavnog vjenčanja... Samo lijepi dio života, uprkos svemu, je bio u stanju da primijeti u tom ubrzanom filmu. Taj život je, na kraju, ipak bio milostiv prema njemu. Bio je zahvalan na tome. I miran, savršeno miran. 

-              Znači, to zaista tako ide, kao na filmu, nije fama – mislio je, dok su se bolnička kola, potpuno izlišno, ubrzano parkirala pred Kliničkim centrom, ispred kojeg je već čekala ekipa kojoj je javljeno da ga preuzme. Da je ikako mogao, rekao bi im da nema potrebe da žure, da sve ide svojim tokom, baš kako treba. Da se on odlično osjeća, da je i glavobolja prestala, da je prestalo sve što ga je uznemiravalo... 

Povratak - 18

I tako je hrabro zakoračio, ne misleći ni o čemu, u crno. Ili bijelo. Svejedno, zapravo. Jer ni crno ni bijelo i nisu boje, već potpuno odsustvo boje. Zakoračio je. U prostor bez dimenzija, bez vremena. Prisjetio se, iako već dalek i bivši, kako je čudno što mu, iako se fenomenom vremena, u svojim proučavanjima u oblasti relativističke fizike, bavio onoliko, nikada nije uspjelo da, u praktičnom smislu, obuhvati i riješi problem usporavanja njegovog toka, pa makar na nivou lične percepcije. Da odgovori na pitanje koje ga je još od djetinjstva zaokupljalo i mučilo:  kako spriječiti “curenje” vremena, barem selektivno. I to bi mu bilo dovoljno. 

Bože blagi, čime se sve zanosio… Zauzdati vrijeme, potčiniti ga sebi i čovječanstvu, učiniti da loši i teški trenuci, katastrofe i svekolika potonuća, bolna propadanja i patnje, i njegove i tuđe, tu nije pravio razliku niti bio sebičan, smrti i uništenja, prolete kao tren, kao dan leptirovog života, gotovo neprimjetno, a da rijetki bljesci istinske sreće, dragocjeni trenuci radosti, bezbrižne lakoće, ponosa i samoostvarenja, talasi ushićenja pri rađanju novog života, novih ljubavi i važnih otkrića, potraju dugo, dugo, zauvijek. Kao što nekad zna potrajati dan proveden u samoći i tišini, mirne noći u kasno ljeto, zalivene hladnim bijelim vinom, koncentrisano preslušavanje novog trostrukog Dilanovog albuma. Kao pisanje zaključka naučnog rada, promišljeno osvajanje intrigantne, zanimljive i nedokučive žene, kad pokušavaš da se probiješ kroz ili provučeš ispod barijera njene nedostupnosti, ali oprezno, oklijevajući, s pola snage i obuzdavajući svoj žar, da joj se ne bi previse približio i sasvim je upoznao, ni živ ni mrtav od straha da će, ako prekoračiš onu granicu maglovitosti i eteričnosti, magije nestati zauvijek, a da će doskorašnji tajanstveni predmet tvog bezuslovnog i nekritičkog obožavanja postai običan, banalan, svjetovan, osvojiv. Takve trenutke vremena je sanjao da otrgne od prolaznosti. Da ga spakuje u kapsulu i sačuva za kasnije. Kad život opet zaboli nepodnošljivo. Ali, nije uspio. 

Dakle, zakoračio je. U prazno. U ništa. 

Bilo je tako udobno. Lebdio je, u nekom čudnom prostoru, bez težine, bez osjećaja, bez misli. Čudesno lak. Rasterećen. Ispočetka mu je bilo čudno što ne misli ni na šta. Ni na Vesnu, koja ga je, bez obzira na sve, plemenito, posvećeno i čisto voljela. Čak ni na Manju, za koju je znao da će se, kad ga ujutru nađe ukočenog, hladnog, blijedog kao kreč, instinktivno sklupčati na podu, kao on nekada, očajan zbog svega što je s njom propustio, i jecati, dugo i grčevito. Nije imao snage da misli o tome, sada, dok je, u miru kakav nije spoznao u posljednjih trideset godina, odlazio na svoj posljednji put. Znao je da će Manjini jecaji jednom morati da utihnu i na kraju prestanu. Vesna i Mitar će je uhvatiti ispod ruku, podići i izvesti iz njegove sobe, jer mora da pazi na tu djevojčicu koju nosi u sebi, svoju minijaturnu kopiju, mršavu, čupavu, glasnu, veselu, nestašnu, kakva je i sama bila. Pomisao na njegovu unučicu izmamila mu je osmijeh, a onda je načinio i posljednji korak i našao se na drugoj strani, sa, moglo bi se čak reći i zadovoljnim izrazom na licu, dok je Nick Cave, u slušalicama koje su mu, na njegovu nijemu molbu dozvolili da stavi, na repeat pjevao “High Bossom Blues”.

Povratak -17

-«Čarna, probudi se! Ustaj, bre!» - Ivanov prestravljeni glas, koji je, za njega tako netipičnom glasnošću i vibracijama indikovao skori sinkopalni napad, grubo me je trgao iz mirnog sna, koji sam bila počašćena prvi put nakon mjeseci besanog cjelonoćnog blejanja u plafon. Nebojša, moj bivši muž koji već dvije godine odbija da se pomiri s tim statusom se, hvala Nebesima, konačno ukrcao na prekooekanski brod i neću ga ni čuti ni vidjeti bar šest mjeseci, a, uz malo sreće, oženiće se tanušnom Indonežankom, nekom od onih, naoko smjernih i stidljivih ženica koje kao da nemaju glasa, dok se ne dočepaju svoja četiri zida. E, takvu mu od srca priželjkujem. Dvoličnog prepodobnog zlotvora, da ga ustroji kako zaslužuje, da ga zgazi papučom kako ja nikad nisam ni htjela ni umjela. Da me osveti na najbolji način. No, srećom, sad je bio daleko i nije bilo za očekivati da će mi se brzih dana ukazati u vidnom polju. To mi je, za sada, bilo dovoljno.

Elem, David je otišao na vikend s Ivanom i Johnny – jem. Moj stan je, nakon Bog zna koliko vremena, plutao u tišini. Moji mišići su, konačno, a posljedično i misli, počeli da se opuštaju. A onda je uletio Ivan i natjerao me da odskočim metar od kreveta. Znala sam da svaki trenutak mira i blaženstva, shodno principu kosmičke ravnoteže, mora da se plati trenutkom patnje, očaja i beznađa, ali sam mislila da sam ja već godinama unaprijed bila u pretplati i da je sada vrijeme da se malo opustim. Đavola. 

-David je nestao!!! Ustaj da idemo u policiju! – neuračunljivo je urlao i nekontrolisano špartao iz sobe u sobu, kao opsjednut pozivajući nekoga kome, očigledno, na pamet nije padalo da se javi. 

Preskočiću sve što mi je prolazilo kroz glavu i što sam mu sve rekla, kojim tonom i vokabularom, sve optužbe koje sam mu sasula u lice, onako napeta i  pod uticajem doživljenog histeričnog napada. Kad je, konačno, uspio da dođe do riječi i objasni mi što je najvjerovatniji razlog Davidovog nestanka, bilo mi je malo lakše. Počela sam da se smirujem i da razmišljam razumnije i praktičnije. Budimpeštu smo odmah, gotovo bez razmišljanja, pretpostavili kao njegovo ciljano odredište. Mnogo je volio taj grad, od najranijeg djetinjstva, otkad smo ga tamo prvi put vodili da u zoološkom vrtu vidi bebu Lulu, novorođenu ženku nosoroga i kad smo zajedno istraživali jevrejski kvart, njegove zavojite ulice, neodoljive prastare zgrade s ogromnim, tajanstvenim dvorištima, s kojih se ljuštila fasada i otpadao malter, uživali u Flodny – ju s makom i ostalim košer delicijama iz Frohlich poslastičarnice u ulici Dob... Za svaki ljetnji raspust je tražio da ga vodimo u Budimpeštu. Poslije šestog razreda smo prestali i da ga pitamo kuda mu se ide, prosto bismo rezervisali hotel i gotovo. Bili smo sigurni da se i sada uputio upravo tamo. Znali smo što treba odmah da uradimo. I dalje smo bili namrtvo prestravljeni, ali smo bar proces potrage stavili pod kontrolu. Sjeli smo u auto, na brzaka pokupili Johnny - ja i pojurili ka Brodarevu. 

Dakle, s ono troje na protivničkoj strani, iskreno, trebalo je da mi od samog početka bude jasno da su mi izgledi da se dočepam Budimpešte nikakvi. Ne znam samo gdje mi je bila pamet da bježim od kuće. Šta sam, uopšte, mislio? Da me neće ukebati još u vozu? Da se neće odmah sjetiti da alarmiraju sve granične prelaze da obrate pažnju na retardiranog tinejdžera kovrdžave plave kose i zelenih očiju, s vojničkim ruksakom i zeleno –žutom jaknom? Kad malo razmislim, teško da je moj outfit mogao biti upadljiviji i da sam, generalno, mogao biti lakši objekat za identifikaciju i hvatanje. No, sad je, ionako, bilo kasno. 

Sve u svemu, tročlana delegacija me je, namrštenih pogleda koji su krili mješavinu ljutnje i zabrinutosti, i ruku prijeteći skrštenih na grudima, poput Lina Venture, Alena Delona i Žan Gabena u «Sicilijanskom klanu» koji sam, kao dio programa roditeljske kulturološke dresure, morao da odgledam prije nekoliko mjeseci, dočekala na željezničkoj stanici u Brodarevu, gdje sam, u krajnje ponižavajućoj proceduri, prepunoj podrugljivog smijeha staničnog personala i posprdnih savjeta da bi mi pametnije bilo da zabijem nos u knjigu i «u slobodno vreme jurim devojčice», predat svojoj nenormalnoj familiji na dalji postupak i neslavan povratak kući. 

Začudo, očekivano ribanje je, za sada, izostalo. A više bih volio da nije. Ne znam kako stari ne kapiraju da je klincima od svega najgore kad se oni prave da  «vode računa o njihovim osjećanjima». Sve u svemu, otišli smo u najbližu kafanu, naručili pivo (da, i ja sam, iznimno, dobio pivo, vjerovatno u sklopu «drugarskog pristupa» koji su odlučili da primijene ne bi li mi se «približili», a ja odabrao da se pretvaram da ne primjećujem te smiješne manevre). A onda su, kao fol opušteno, pitali «Pa, frajeru, imaš li nešto da nam pričaš?» O, Bože.Ta njihova nazovi ležernost. Taj njihov «nemoj misliti da nas je vrijeme pregazilo» stav. Neizdrživo. Ništa gore, a istovremeno i tužnije, nego kad roditelji pokušavaju da «drže korak». Nikad neću ukapirati zbog čega to rade. 

Povratak - 16

Nešto prije osam, u prijatno junsko jutro, koje je, konačno, sunčano osvanulo nakon mjesec ipo dana brutalnog kišnog terora koji nam se pravo pankerski uneredio u proljeće te je potpuno nezapaženo prošlo pored nas, izvedoh Bluesa u šetnju  u parkić iza zgrade, da primimo dugo čekanu infuziju D vitamina. Jeste, Blues se zove. Moj Domaćin mu je dao ime, na sveopšte čuđenje, a i povremeno posprdavanje. Ovdje se, znate, psi zovu Reks, Aron i Cezar. Kraj. Dok, s druge strane, avlijanerima svi tepaju Džeki, ono kad im u prolazu, dok šetaju te svoje Reksove, Arone i Cezare, istresu šačicu jeftinih granula (dva eura i trideset u marketu pored moje zgrade). Nosila sam se, ne bez prizvuka sarkazma, mišlju da predložim da mu damo ime Regtajm, a da ga, skraćeno, zovemo Reg, ali me je odbila deprimirajuća simbolika.[1]

Blues, naš bostonski terijer, je, inače, po svemu poseban pas. On ne trpi one idiotske jaknice, kaputiće, marame oko vrata i kišne kabanice koje uveliko šeta većina pasa iz kraja, ni kriva ni dužna. Samokritički priznajem da smo prošle zime i mi njemu kupili jedan od tih fenserskih perjanih prsluka i obukli mu, jednog iznimno ledenog jutra kojem je čuveni podgorički sjeverac dodao subjektivni osjećaj zlokobno pustih sibirskih tajgi, uprkos njegovom očajničkom opiranju, pomamnom bacakanju i ljutitom režanju. Nas troje ga je oblačilo. Domaćin, sin i ja. Kćerka nikad. Ona se ograničava samo na najugodnije aspekte Bluesovog postojanja. I tako, izmoždena borbom, stavih mu povodac i zakoračih prema ulaznim vratima, ali Blues, naš otmeni rusko - belgijski plemić, ni da mrdne. Zovi, cimaj, vuci, nateži – sve uzalud. Zlica se zabetonirala, u poziciji Bika Koji Sjedi, pa ni makac. Da bih izbjegla dalje uzaludno ubjeđivanje, uzeh ga u naručje i prenesoh preko praga, ka' mladu nevjestu, samo u obratnom smjeru, naizvan. Zatim zakoračih ka liftu, ali jok. Ista pozicija, samo s još čvršćim uzemljenjem i neumoljivijom odlučnošću. I pečatno me gleda onim nestvarno velikim očima, «fildžani» ih ja zovem, i nimalo uznemireno mi poručuje da tako može 'ladno pet dana da sjedi. Kud ću, šta ću, unesoh ga i u lift, ne obazirući se na njegov žestok otpor u vidu bijesnog mlataranja nožicama i pokušajima da me sitnim, oštrim donjim zubićima osvetnički ujede za prst. Da ne dužim, nakon što mi je sličnu scenu upriličio i ispred ulaza, u neko zlo doba se sjetih da bi uzrok mogao biti ovaj, istini za volju, prilično odvratan kučeći autfit, te mu ga skidoh, na šta on, kao s lanca pušten, ako takvo poređenje ima smisla upotrijebiti za jednog psa, radosno i rasterećeno odskakuta dalje, nimalo uznemiren hladnoćom i vjetrom koji, što je govorila moja pokojna baba, jedna od najčuvenijih «strina» u Rijeci Crnojevića, kida nokat od mesa. Hoću da kažem, naš pas ima priličan problem s autoritetima. A i razmazili smo ga, ako ćemo pravo. Toliko da će nas, cijenim, brzih dana iz rođene kuće izbaciti. Najdalje je u vaspitno – korektivnim nastojanjima, pa sad možete zamisliti kakvi smo bili mi ostali, otišao Domaćin, koji mu, kad ga ovaj baš do kraja izludi,  žestoko opsuje oca ruskog, i sve opet bude po njegovom, psećem, dakle, scenariju.

No, da se vratim par koraka unazad. Izađosmo, dakle, moj pas svima čudnog imena i ja, napravismo jedan đir iza zgrade, kojom prilikom je, kao i svakog jutra, uredno zapišao svaki žbunić, svaki bačeni papirić, a nije propustio ni na ćošku parkirani komšijski Harley. Samo što smo krenuli ka obližnjem vrtiću, oko kojeg obično u ovo vrijeme ima dosta društva za igru, Blues se iznenada predomisli, stade u poznati stav i besprizorno se iskenja nasred stazice između uredno podšišanih travnjaka, nedavno pošumljenih mladim sadnicama čempresa. 

Znam, moram se dohvatiti pisanja. Još nemam nikakvu ideju o tome kako da nastavim svoj stari rad. U stvari imam, ali nemam snage da je sprovedem. Ok, prvo ću poraditi na kontekstu. A onda postaviti pitanje, ono jedno, jedino veliko pitanje koje svaki autor treba da postavi svojom knjigom. Koje je moje veliko pitanje? Jadna ja, u šta se upuštam. Na povratku u stan, dok sam Bluesu vlažnom maramicom brisala šapice umazane blatom u kojem se do maločas zadovoljno valjao, kratko se pogledah u ogledalu. Ali tamo ne ugledah sebe. Samo onu buduću, veselu, a ozbiljnu, pomalo umornu ali srećnu, kako me posmatra i pozdravlja odmjerenim osmijehom punim očekivanja. Pogledom koji jasno daje do znanja da na taj zadatak, na to očekivanje, neće zaboraviti. Da će na njega nastaviti da me podsjeća. Poznatom muzikom iz mog prastarog «Throwback» foldera na desktopu, mirisom kafe i tosta s puterom i džemom koji vraća u djetinjstvo, sa stranica drugih, tuđih knjiga koje sam naređala na noćnom stočiću pored kreveta, radnom stolu, improvizovanom šanku kraj prozora u dnevnoj sobi. Iz ogledala. U snovima. Sve dok ne napišem. 

---

[1]Rag – krpa, dronjak, rita – eng.

Povratak - 15

Mislio je da će isprva ići teško, da će prsti biti ukočeni i bez snage. Ali, prevario se. Nije bilo teško. Prsti su slušali. Drvo gitare je na dodir bilo blisko i poznato, a zvuk zdrav i snažan. Odjednom ga je, bez jasnog razloga, ophrvala neizdrživa i neopisiva melanholija. Poželio je da čuje Itana. Iako je on, u jednom razgovoru za novine, izjavio da ne vidi prostor za obnavljanje saradnje. Da je on, Čak, otišao i da su se njihove muzičke, a i životne putanje razdvojile i da je on to prihvatio, koliko god mu mnogo i često nedostajao. Ipak, nazvao ga je, ne znajući ni da li mu je broj telefona isti, ni da li će htjeti da odgovori na njegov poziv. Nije ga bilo briga. Osjećao je da će mu srce pući ako mu ne čuje glas. Što god taj glas rekao. 

-              To si ti, stari... – Itan se javio na prvo zvono. Zvučao je i isto i drugačije, i poznato i novo. Boja glasa, vibracija i energija je bila ista, ali mogla se osjetiti patina nekih novih iskustava koja on već dugo nije dijelio s njim. Obojica su u međuvremenu postali roditelji i dobili nove gospodare svog vremena i emocija.

-              Ja, šampione. – suze su počele da mu se skupljaju u uglovima očiju, u nozdrvama ga je nesnosno peckalo, a osjećao je da ih i Itan s mukom suzdržava. Pa, kako si? - oprezno je upitao Čak.

-              Kao govno, da ti pravo kažem. Ti?

-              I ja. Nedostajao si mi.

-              I ti meni. Pakleno. Naši razgovori, naša muzika, gluvarenje na plaži. Pivo u ponoć na krovu Nejtove zgrade. Falilo mi je tvoje nepogrešivo «čitanje» mojih osjećanja. Tvoja sposobnost da ih «odsviraš», na osnovu samo par mojih konfuznih, bijesnih, nemoćnih riječi ili jednog pogleda.

-              I opet bih to mogao.

-              Znam.

-              Koliko god da te je sve ovo međuvrijeme moralo promijeniti.

-              I tebe.

-              Oh, i ne slutiš koliko. Ali, sad sam bolji.

-              Znam. I ja sam. Sazreo sam, konačno, s pedeset i kusur.

Počeli su da se smiju, kao da ni dan nije prošao od njihovog zadnjeg žučnog susreta po okončanju turneje i Čakove konačne odluke da napušta bend. Kao da nijedna gorka riječ nije izgovorena. Nastavili su da pričaju, potpuno izgubivši pojam o vremenu. Čak o Filipu, Itan o Vejnu. O tome kako su čisti kao sunce. Kako je Čak i cigarete ostavio. Pa Itan o svojoj bivšoj supruzi Kejt, a Čak o Šaroni. Kako se više nikada neće ženiti. Kako je posljednji album «Blind Dogs» - a posran. Kako je Čaka prva žena odrala kao mladog majmuna. Kako je Itan počeo da nabacuje stomak, iako aktivno surfuje, vježba i igra košarku. 

U jednom trenutku, dok je, tokom razgovora, Čak nešto poluodsutno sviruckao na gitari, Itan je na tren prestao da priča, a onda mu se pjevušenjem pridružio. Čak je i riječi dodao. Zvučalo je tako dobro da je Čak odmah naredio Itanu da dođe kod njega, kao nekad, kad bi bio tužan i poželio da taj čemer isplače kroz muziku. Sad su obojica bili pretužni, ali je Čak osjećao da im se u prstima i glavama upravo uobličava pjesma milenijuma. Pjesmu samo za njih, ali koju mu sad ne bi bilo žao ni da podijele sa svijetom. 

-              Dovešću Vejna. Sad je kasno da nađem bebisiterku.

-              Čekaćemo vas na prozoru.

Dvadeset minuta kasnije Itan i Čak su se zagrlili tako snažno da su obojica pali na pod. Filip i nešto stariji Vejn su se začuđeno pogledali, nijemo se pitajući da li bi, možda, i njih dvojica trebali da urade nešto slično, a onda su se, prosto, prihvatili Filipovih igračaka i potpuno zaboravili na očeve. Itan i Čak su nastavili da stvaraju svoju novu pjesmu, drugačiju od svega što su ikad uradili, ali je njihova kreativna energija bila ista, a misli jasne i složne.

Prekinuli su nakon par sati, samo da bi nahranili dječake i odveli ih na tuširanje, pa u krevet, nemirne, uzbuđene uzajamnim otkrovenjem, bez želje da zaspu, mada su im se oči sklapale. Gledali su ih zatim par minuta, onesviješćene od umora i novih doživljaja, kako se nemirno koprcaju u krevetima, dok su u snu ponovo proživljavali svoju malopređašnju igru i druženje, a onda se vratili u studio i sve do jutra dovršavali «Kissing the Hands of God».

Povratak - 14

A onda je došao Njujork. Odlučila sam da neko vrijeme ostanem tamo. Da se udaljim od svega, a pogotovo od posljednjeg sranja koje sam napravila. Da pustim da me buka uzavrelih ulica, policijske sirene koje nikad ne utihnu, užurbani kas miliona duša svih boja, rasa i vjera na putu za nigdje, kao u onom starom hitu Dejvida Birna, nepovratno usisa u sebe i da nestanem, kako se, valjda samo u Njujorku nestati može... Zaposlila sam se u Starbaksu u Četrdeset drugoj ulici. Od nečega se moralo živjeti. I pisala sam, čini mi se, kao nikad do tada. Bukvalno u svakoj prilici, kao da mi je od toga život zavisio (zapravo, i jeste!), u iščekivanju metroa koji će me izbaciti na Midtown East, pa tokom pauze za ručak. I u onaj kratki, ali dragocjeni ranojutarnji čas, neposredno po otvaranju, prije nego horde japija i hipstera koje su kolonizirale svaki kvart Njujorka, grunu na vrata i užurbano zavape za svojim latte – om s cimetom, ledenim karamel makijatom ili onim njihovim beskofeinskim govnima koje se u kafu i ne računa, gorivom neophodnim na putu ka tronu poslovnog svijeta. Ili, u ovom drugom slučaju, za još jedan pokušaj isfolirane otpadničke bježanije od deprimirajućeg mejnstrima i nastavak svih tih proseravanja po njihovim food i eko blogovima koje niko živ ne prati (što ih, po njihovom mišljenju, upravo i čini ekskluzivnim), forumima posvećenim zaštiti životinja, okeana i biljaka pred istrebljenjem za koje u životu nisu čuli, somnambulnoj alternativnoj umjetnosti i tehnološkim startapovima. Pisala sam, dakle, kao opsjednuta. Izgledalo je da se onaj moj, privremeno ispražnjeni i udobno uspavani rezervoar tuge ponovo do vrha napunio i toksična zelena lava, najrazorniji i najagresivniji zamislivi amalgam, počeo prelivati na sve strane. Pisati, činilo se, ja sam mogla jedino tako. A pisati sam morala. Da ne bih implodirala. Noću, po završetku smjene u restoranu u komšiluku u kojem sam prala sudove od osam naveče do ponoći, dok su mi se oči sklapale od umora, ali um, uprkos svemu, i tada ostajao do nevjerice bistar i prisutan. Kao da je prstima i mislima saopštavao da će spavati poslije, a da im sad valja raditi, neumorno i predano, dok se posljednja kap tuge, posljednja sumorna slika, posljednji mučni zarez i tačka ne iscijede iz glave i presele u folder bez naslova, jer se dovoljno tužno ime za njega nije moglo smisliti. I bilo je, bez ikakve sumnje, u tom napornom procesu neke čudne radosti, praćene oslobađajućim osjećajem, ono kao kad vrela para, držana u ekspres loncu pod nesnosnim pritiskom, odvrtanjem ventila glasno šišteći nađe svoj spasonosni put napolje. Kao kad se pijavicama pusti krv. 

Povratak - 13

Svjesna da stvari neumoljivo idu svojim putem i da ja više ne mogu učiniti ništa da ih spriječim, odlučila sam da se makar fizički udaljim od njih i realizujem bar jednu od svojih malobrojnih pozitivnih vizija. Spakovala sam se, iznajmila auto i uputila ka Njujorku. Ionako mi je bilo vrijeme. I vozila sam, neumorno, željna novih prizora i iskustava, autoputem Interstejt 15 ka Las Vegasu, začuđeno konstatujući u sebi da sam, za gotovo dvije godine provedene u Kaliforniji, zapravo jedva mrdnula iz Los Anđelesa. A svega par sati vožnje daleko, duž čuvene Rute 66, se nalazila Elmerova umjetnička instalacija – park Bottle Trees, s drvećem od raznobojnih flaša koje su tipično američki svjetlucale na vrelom suncu, pa Calico, «grad duhova», napušteni rudarski gradić u grofoviji San Bernardino... Kotrljala sam se, samo djelimično uspijevajući da zaboravim od čega sam bježala, dalje prema Juti, opčinjeno zurila u Ribarsko jezero, prekrasne planinske pašnjake i pecaroše koji su strpljivo čekali pastrmke da se uhvate. Tu je nivo energije i adrenalina konačno počeo da raste, te sam pojurila ka Denveru, tek na dan – dva zastavši u Glenvud Springsu da uživam u predivnoj prirodi i hajkingu, te dam šansu tim čuvenim termalnim izvorima da me opuste i razlabave mnogobrojne ukočene čvorove razasute svud po mom tijelu. Ronjenje i zip-lajning sam preskočila.´ladno. Stigavši u Denver, osjetila sam snažnu potrebu da malo zastanem i u tišini osmotrim trenutna dešavanja u svom životu, te da osvijestim pravac u u kojem želim da nastavim da se krećem i osmislim način da zabavim svoj nesmireni um kad se ovo putovanje završi. Tako sam svoju makinu odlučno potjerala uz Mount Evans Scenic Byway. Čim sam se popela na kraj trideset kilometara duge staze, odmah mi je postalo jasno zašto je zovu «Put ka nebu». Sam put jeste bio užasno uzak i ta vožnja definitivno jedno od mojih strašnijih životnih iskustava, ali pogled koji se odozgo pružao bio je vrijedan sve napetosti i straha. Bila sam opčinjena. Preplavio me je mir i osjećaj da sve ide po nekom planu koji je već negdje osmišljen, na moju dobrobit i korist, a da ja samo treba da se prepustim toj moćnoj i mudroj struji. Ništa me, osim cvrkuta ptica, nije ometalo dok sam pogledom istraživala taj savršeni, zeleni spokoj. Zeleno koje je smirivalo i obnavljalo. Koje je moglo voditi bilo kuda.  I pogled mi, tako, pade na prekrasnu udolinu. S visine s koje se sve dobro i jasno vidi, pa svaka životna situacija koja te je stavila pred dilemu ili na muku, odjednom sagledana iz drugačije perspektive, dobija sasvim drugačije obličje i nekako ti se, samo od sebe, kaže šta treba da radiš. A u mom slučaju taj pogled je osvijetlio prilično poražavajuću sliku. Jer je i previše toga ostalo da se štriklira na listi strasti koje u životu slijedim, previše koraka do faze u kojoj ću moći da kažem da se moj život makar u pristojnoj mjeri odvija u skladu s mojim zamislima i da se nalazim na mjestu na kojem i treba da budem. Previše zadataka. Previše prepreka. Previše pomiješanih osjećanja. Naleta hrabrosti i poleta koji se smjenjuju s defanzivom i kukavičlukom. 

Osvježena i ohrabrena, vedro sam nastavila autoputem I – 76, kroz živopisne pastoralne predjele Nebraske, ka Omahi, pa preko Ajova Sitija stigla u Geri, Indijana, pokupivši, usput u Mansteru, par kraft bisera iz Three Floyds pivare. Ostala sam tu, na južnoj obali Mičigenskog jezera, da još malo uživam u prekrasnoj prirodi prije početka posljednje etape vožnje i susreta s njujorškom ludnicom. 

Povratak - 12

Opet Čak. Očajan. Šarona ga je napustila. «Ali ja tebe nikad neću.» - na ivici suza je šapnuo na uho usnulom Stounu, ljubeći ga u glavicu. I crne Šarone mi je bilo žao. U tom trenutku, doduše, nisam znala zašto, pogotovo kad sam vidjela Čaka kako, izbezumljen od brige, juri po sumnjivim predgrađima u potrazi za njom, znajući isuviše dobro gdje je i s kim sve mogla biti i što joj se sve moglo dešavati. Danima nije uspijevao da je pronađe, ni uz pomoć njenih, a ni svojih nekadašnjih dilera. Tek tada je u punoj mjeri i na pravi način spoznao kroz kakav je pakao Melani morala prolaziti s njim za vrijeme njegovog ovisničkog perioda, neprestano strijepeći za njegovo zdravlje i bezbjednost. Nadgledajući ga i prateći, a sve uzalud, jer on je uvijek nalazio načine, sve onako smotan, vječito s glavom u oblacima i praktičnom životu nevičan, da zapanjujuće spretno izbjegne sve njene mjere kontrole i pokušaje da ga održi podalje od losanđeleskog narko – dilerskog bratstva. 

A onda mu je, jednog dana, upravo Mel, s kojom je Čak i nakon raskida ostao u iskrenom prijateljstvu i neprekidnoj komunikaciji, javila da je Šarona prije tri noći zaspala, u čvrstom zagrljaju lošeg heroina, da se više nikad ne probudi. Nisam mogla da sačekam kraj scene u kojoj Čak, sa Stounovom ručicom u jednoj i buketom orhideja u drugoj ruci, pognute glave uplakan stoji ispred mermerne ploče na kojoj je, pored ugravirane Davidove zvijezde, pisalo «Šarona Zigler Kontaldo, 1971 – 2021, voljena supruga i majka, nikad zaboravljena». Iz dubokog transa me, kao i u prvoj seansi, trgao naš istovremeni vrisak. Osjetila sam kako mi se vrele suze slivaju niz lice, a oštar i snažan bol obavija grudni koš i počinje da ga steže, poput moćne pesnice. Gušila sam se. Posegla sam rukom prema Čaku da pokušam da se pridržim za njega ne bih li povratila ravnotežu, ali onda sam shvatila da on leži sklupčan na podu, previjajući se od fizičkog bola koji je bio ništa pri bolu koji mu je, očigledno, kidao srce. I sve sam to prouzrokovala ja. Iz najbolje namjere, ali ipak! Strahota i ozbiljnost užasa koji sam posijala tek su me sada zviznuli po glavi i neizdrživom težinom mi se navalili na dušu. Odakle ti pravo, ludačo, konačno mi je odjeknulo u glavi, ali prekasno. Čak me je već, kroz zavjesu suza, gledao s mržnjom koja se nije mogla riječima opisati. Njegove, do maločas tako tople i pitome, oči bolje lješnika sada su ljutito sijevale na mene, njegovo pleme, razornom mješavinom bijesa i beskrajne tuge, u nedostatku riječi dovoljno otrovnih da me ućutkaju zauvijek. Na kraju je samo uspio da, teškom mukom, iz sebe istisne gorko «Gubi se.» 

I dalje se gušeći, ustala sam i posrćući izašla na hodnik, bacila na njega posljednji pogled pun očajanja i nijeme molbe za oproštaj, molbe za koju sam dobro znala da je neće i ne može uslišiti te, jedva povrativši dah, istrčala iz kuće. Prvi naredni put sam ga vidjela u jednim od mnogih novina koje su objavile sliku s njihovog vjenčanja. Šarona je imala haljinu gotovo identičnu onoj koju je nosila u mojoj viziji. Naježila sam se od mračnih slutnji protiv kojih nisam mogla da učinim baš ništa. Iz novina sam, koji mjesec kasnije, saznala i da je dobio sina. Nije mu, namjerno, dao ime Stoun, već Filip, ali znala sam da to, nažalost, neće bitnije izmijeniti tok događaja. Moja vizija se, na moju neizrecivu nesreću, zlokobno ostvarivala, korak po korak. Iako sam, od tada, lokalne medije zaobilazila u širokom luku, nisam mogla izbjeći bezbrojne postove Čakovih obožavalaca po društvenim mrežama. Koliko god da je on, kao i uvijek otkad je napustio Blind Dogse, svim silama pokušavao da svoju privatnost zaštiti od očiju javnosti, njegovi poštovaoci su se utrkivali ko će ažurnije dijeliti fotografije na kojima najprije njih dvoje, a nedugo zatim samo Čak, voze Filipa u kolicima, drže ga na krilu dok on nespretno lista slikovnicu, uče ga da hoda u dvorištu nove kuće u brdima koja će se ubrzo pretvoriti u još jednu «kućerinu» u kojoj obitavaju ružne, tužne i tek poneka lijepa uspomena.