I tada, nekako, da li pod uticajem snažnog odbljeska svjetlosnog zraka u pravom trenutku pristiglog izvana i prelomljenog na ogledalu, da li zato što je Blues, naizgled bez ikakvog razloga i vidljivog spoljnog podražaja, glasno zalajao baš kao da je htio da mi skrene pažnju na nešto značajno, ili zbog nečeg trećeg što ću tek da dokučim, osjetih ne samo da je pravi trenutak da sjednem i nastavim da pišem, već i kako to treba da uradim.
Buduća mi, u znak odobravanja, iz ogledala namignu, pokaza podignut palac i nestade. Ali, znala sam da će se opet pojaviti kad bude vrijeme za to. Smatrala je da mi je za sada dala dovoljno instrukcija. I snage da na papir stavim sve ono što me suštinski sačinjava i opisuje, a što sam izbjegavala da učinim, bojeći se reakcije, ne toliko okoline, koliko, paradoksalno, mojih najbližih, koji, možda, neće biti u stanju da shvate i prigrle sve ono što ja jesam. Koji, možda, neće imati razumijevanja za moj unutrašnji svijet, jer neće uspjeti da prepoznaju sponu između njega i mene vanjske, uz koju su živjeli čitav svoj život, koja je kuvala, peglala i čistila, a sad, odjednom, ima i svoj unutrašnji svijet! Imam li ja, pitaće se možda, uopšte pravo na to? Na taj svoj unutrašnji svijet, samo svoje, za njih nevezane, misli i snove? Na to da budem i krotka i divlja, samo povremeno ukroćena goropad? I da sam sve to JA, majka i supruga koja voli, okuplja, hrabri i podržava, ali koja i vapi za podrškom i onim vječitim i ključnim «Ne brini, sve će biti u redu!» Hoće li razumjeti da je sve to moguće i povezivo? Da sam ja dokaz o postojanju paralelnih svjetova, onih koje dijelim s njima, bez ostatka i zadrške ulažući sve što imam i znam, i onih drugih, u kojima sam sama i drugačija? Da sam i dalje njihova, da ih i dalje volim i živim za njih istim žarom i svakim atomom snage, iako imam, da tako kažem, jednu dimenziju više, što me, nažalost, ne čini nimalo boljom, već jedino sebi samoj (druge, u principu, boli uvo), težom, složenijom, napornijom...
Buduća mi je, bar sam u tom trenutku tako osjećala, otvorila oči i um, naredila da se već jednom ostavim tih beskrajnih, toksičnih i mazohističkih samoispitivanja, da prestanem da razmišljam kako će me drugi, uključujući i najbliže, shvatiti i doživjeti, jer su ovo, prosto, moje stvari. Moja životna misija. I da treba da već jednom završim tu posranu knjigu, pa koliko god to sve koštalo, i da jedino što treba da se, u slučaju da mi najbliži zamjere, zapitam je da li su mi oni, zaista, najbliži ili nas je samo Usud, iz nekog, nama nepoznatog, razloga, dodijelio jedne drugima, da bismo sebe same bolje spoznali i napravili veliko spremanje sopstvenog života. Da moram imati povjerenja u njih i njihovu sposobnost da razlikuju dobro od lošeg, zdravo od trulog i licemjernog.
Da od sebe, takve kakva sam, ne smijem odustati, već da, naprotiv, moram odustati od toksičnih pojedinaca u svom životnom okruženju. Ljudi koji ne zaslužuju moju pažnju i koji ne samo što me ne podstiču na rast, nego me i vuku za sobom u svoj mračni polusvijet. I da mi ne bude žao jer je potrebno, s vremena na vrijeme, provjetriti neposredno okruženje. Izbaciti iz života štetne ljude uz koje moja energija čili i vene, a aura tamni. I nikad im više ne dozvoliti da u mene istovare svoj emocionalni balast, pa da onda, relaksirani i ispražnjeni, odlepršaju svojim poslom, a mene ostave da u nevjerici trzam glavom i pitam se kako im je opet pošlo za rukom da me tako lako destabilizuju, dok mi želudac uznemireno treperi a srce demonstrira školski primjer tahikardije. Napolje s njima, bez milosti!
Da moram kao bubašvabu zgaziti osjećaj krivice koji me je, bez greške, uvijek spopadao pri samoj pomisli na to, na tu svoju dualnost, kao da se radi o ozbiljnom nedostatku koji nisam na vrijeme liječila i suzbijala pa se sad, eto, otrgao kontroli, narastao i ojačao, mašala, zalivan i dohranjivan organskim đubrivom moje taštine i, naravno, pogrešnog uvjerenja da se, zapravo, radi o kvalitetu koji bi trebalo njegovati.
Da sva svoja mučna i teška iskustva moram iskoristiti kao kreativni podsticaj, jer sam bez njih niko. Jer sam kroz njih rasla i ojačala, i to nije kliše, već činjenica koju je pokazala istorija ljudskog društva: da su mračna i teška iskušenja ono što nas dovodi do naše naredne, naprednije verzije. Jer je to ono čime ja zračim: razvoj kroz promjene, padove, posrtanja, tugu i razočaranja. Kroz kajanja za koja u mom svijetu više neće ostati mjesta ni koliko za vrh čiode, ali koja su me, svejedno, do sada obilježila, izranjavila i izmučila toliko da sam ih, jednog dana, samo otresla sa sebe, prosto tako, kao staru, trošnu paučinu, tek tada vidjevši koliko sam, zapravo, jaka, doduše više iz očaja nego kao rezultat racionalne odluke zasnovane na zrelom promišljanju, ali nema veze. Sve me je to buduća naučila. U znak zahvalnosti, krenula sam:
