-«Čarna, probudi se! Ustaj, bre!» - Ivanov prestravljeni glas, koji je, za njega tako netipičnom glasnošću i vibracijama indikovao skori sinkopalni napad, grubo me je trgao iz mirnog sna, koji sam bila počašćena prvi put nakon mjeseci besanog cjelonoćnog blejanja u plafon. Nebojša, moj bivši muž koji već dvije godine odbija da se pomiri s tim statusom se, hvala Nebesima, konačno ukrcao na prekooekanski brod i neću ga ni čuti ni vidjeti bar šest mjeseci, a, uz malo sreće, oženiće se tanušnom Indonežankom, nekom od onih, naoko smjernih i stidljivih ženica koje kao da nemaju glasa, dok se ne dočepaju svoja četiri zida. E, takvu mu od srca priželjkujem. Dvoličnog prepodobnog zlotvora, da ga ustroji kako zaslužuje, da ga zgazi papučom kako ja nikad nisam ni htjela ni umjela. Da me osveti na najbolji način. No, srećom, sad je bio daleko i nije bilo za očekivati da će mi se brzih dana ukazati u vidnom polju. To mi je, za sada, bilo dovoljno.
Elem, David je otišao na vikend s Ivanom i Johnny – jem. Moj stan je, nakon Bog zna koliko vremena, plutao u tišini. Moji mišići su, konačno, a posljedično i misli, počeli da se opuštaju. A onda je uletio Ivan i natjerao me da odskočim metar od kreveta. Znala sam da svaki trenutak mira i blaženstva, shodno principu kosmičke ravnoteže, mora da se plati trenutkom patnje, očaja i beznađa, ali sam mislila da sam ja već godinama unaprijed bila u pretplati i da je sada vrijeme da se malo opustim. Đavola.
-David je nestao!!! Ustaj da idemo u policiju! – neuračunljivo je urlao i nekontrolisano špartao iz sobe u sobu, kao opsjednut pozivajući nekoga kome, očigledno, na pamet nije padalo da se javi.
Preskočiću sve što mi je prolazilo kroz glavu i što sam mu sve rekla, kojim tonom i vokabularom, sve optužbe koje sam mu sasula u lice, onako napeta i pod uticajem doživljenog histeričnog napada. Kad je, konačno, uspio da dođe do riječi i objasni mi što je najvjerovatniji razlog Davidovog nestanka, bilo mi je malo lakše. Počela sam da se smirujem i da razmišljam razumnije i praktičnije. Budimpeštu smo odmah, gotovo bez razmišljanja, pretpostavili kao njegovo ciljano odredište. Mnogo je volio taj grad, od najranijeg djetinjstva, otkad smo ga tamo prvi put vodili da u zoološkom vrtu vidi bebu Lulu, novorođenu ženku nosoroga i kad smo zajedno istraživali jevrejski kvart, njegove zavojite ulice, neodoljive prastare zgrade s ogromnim, tajanstvenim dvorištima, s kojih se ljuštila fasada i otpadao malter, uživali u Flodny – ju s makom i ostalim košer delicijama iz Frohlich poslastičarnice u ulici Dob... Za svaki ljetnji raspust je tražio da ga vodimo u Budimpeštu. Poslije šestog razreda smo prestali i da ga pitamo kuda mu se ide, prosto bismo rezervisali hotel i gotovo. Bili smo sigurni da se i sada uputio upravo tamo. Znali smo što treba odmah da uradimo. I dalje smo bili namrtvo prestravljeni, ali smo bar proces potrage stavili pod kontrolu. Sjeli smo u auto, na brzaka pokupili Johnny - ja i pojurili ka Brodarevu.
Dakle, s ono troje na protivničkoj strani, iskreno, trebalo je da mi od samog početka bude jasno da su mi izgledi da se dočepam Budimpešte nikakvi. Ne znam samo gdje mi je bila pamet da bježim od kuće. Šta sam, uopšte, mislio? Da me neće ukebati još u vozu? Da se neće odmah sjetiti da alarmiraju sve granične prelaze da obrate pažnju na retardiranog tinejdžera kovrdžave plave kose i zelenih očiju, s vojničkim ruksakom i zeleno –žutom jaknom? Kad malo razmislim, teško da je moj outfit mogao biti upadljiviji i da sam, generalno, mogao biti lakši objekat za identifikaciju i hvatanje. No, sad je, ionako, bilo kasno.
Sve u svemu, tročlana delegacija me je, namrštenih pogleda koji su krili mješavinu ljutnje i zabrinutosti, i ruku prijeteći skrštenih na grudima, poput Lina Venture, Alena Delona i Žan Gabena u «Sicilijanskom klanu» koji sam, kao dio programa roditeljske kulturološke dresure, morao da odgledam prije nekoliko mjeseci, dočekala na željezničkoj stanici u Brodarevu, gdje sam, u krajnje ponižavajućoj proceduri, prepunoj podrugljivog smijeha staničnog personala i posprdnih savjeta da bi mi pametnije bilo da zabijem nos u knjigu i «u slobodno vreme jurim devojčice», predat svojoj nenormalnoj familiji na dalji postupak i neslavan povratak kući.
Začudo, očekivano ribanje je, za sada, izostalo. A više bih volio da nije. Ne znam kako stari ne kapiraju da je klincima od svega najgore kad se oni prave da «vode računa o njihovim osjećanjima». Sve u svemu, otišli smo u najbližu kafanu, naručili pivo (da, i ja sam, iznimno, dobio pivo, vjerovatno u sklopu «drugarskog pristupa» koji su odlučili da primijene ne bi li mi se «približili», a ja odabrao da se pretvaram da ne primjećujem te smiješne manevre). A onda su, kao fol opušteno, pitali «Pa, frajeru, imaš li nešto da nam pričaš?» O, Bože.Ta njihova nazovi ležernost. Taj njihov «nemoj misliti da nas je vrijeme pregazilo» stav. Neizdrživo. Ništa gore, a istovremeno i tužnije, nego kad roditelji pokušavaju da «drže korak». Nikad neću ukapirati zbog čega to rade.
