Povratak - 11

Slike su se iz moje napete podsvijesti još uvijek cijedile sporo, s mukom, bez spontanosti, pod pritiskom obaveze da saopšte svoju poruku.

Ugledala sam sebe, na obali okeana, kako sjedim na pijesku još mokrom od kiše koja je tog jutra iznenadila Los Anđeles. Prazna. Začuđena. Bez problema, oslobođena tuge, ali i uzbuđenja. Udata, u drugarskom aranžmanu, za Grejema, trasirala sam izvjestan put do ostvarenja plana koji sam sebi zacrtala pri dolasku u Ameriku. Ipak, sada, kad mi je pasoš bio nadohvat ruke, a ja sama nadomak pune konsolidacije i toliko dugo priželjkivane slobode i mira, sve češće sam sebe hvatala u razmišljanju o rodnom gradu i svojoj mladosti gušenoj provincijom, ali koja je, kao takva, u meni očigledno pokretala pobunjeničku kreativnu energiju. Nemirnu energiju koja je sada, u ovom slobodnom okruženju, lišenom iskušenja koja bi meni lično mogla prouzrokovati bilo kakvu štetu, postala nekako uspavana i bezvoljna i jasno se vidjelo da me neće, u stvaralačkom smislu, nikud odvesti.

Da i ne spominjem koliko su mi i sami pojam i definicija slobode i mira, sada više ne onako nedostižni i daleki, bili sve manje jasni. Sad bi mi, koliko god to nekom morbidno zvučalo, dobro došla jedna moćna navala melanholije, da me svu polupa iznutra i ostavi samu, u nemoći skljokanu na prljavi asfalt. Još davno sam obećala Čaku da svoju melanholiju neću pokušavati da pobijedim i istjeram iz sebe. Obećala sam da ću je poštovati i njegovati, da ću je pustiti da ispisuje stranice mojih knjiga, dok bez milosti gazi fizičke i mentalne tragove onog što je od mene preostalo.

Slika u vezi sa Čakom bilo je mnogo više i smjenjivale su se neuporedivo brže, šaljući mi važnu poruku koja je glasila da je moj život u posljednje vrijeme bio... pa, realno gledano, prilično prazan. Bez drame, stresa, udoban i dosadan. Nisam se usuđivala da se zapitam što je to značilo. Bojala sam se da će mi podsvijest odgovoriti, grubo i otrežnjujuće, da to znači da je moj jednoličan, predvidljiv i relativno lagodan život uzrok moje krize kreativnosti. I da ću, ako to želim da pregrmim, morati ponovo da mijenjam kontinent. I da razbijam monotoni monolit koji se, u međuvremenu, ponovo nazidao oko istinske mene. Samo što mi, osjećala sam, ovog puta neće trebati dlijeto, nego macola. Jer je ovaj zid bio armiran mojim elementarnim nepoznavanjem sebe. I posljedicama mog pogrešnog mišljenja da je dovoljno pobjeći. A bježanija je, to sam tek sad kapirala, bio potreban, ali ne i dovoljan uslov oslobođenja.

Ja nisam, trebalo je to konačno priznati, bila zatočenik svog rodnog grada kao takvog. Bila sam zatočenik sopstvene nepromjenljivosti. Jedna promjena, koliko god bila velika i dramatična, meni i mom duhu koji je prirodno težio entropiji, nije bila dovoljna. Istina koju sam naslućivala, ali koju sam, do sada, prilično uspješno ziheraški skrivala po mračnim budžacima podsvijesti, otkazala je poslušnost i, s rukama izazivački skrštenim na grudima, neumoljivo me pogledala direktno u treće oko. Nema tebi smirenja, presudila mi je - ni na ovom ni na onom svijetu. Shvati to već jednom, pa da idemo dalje u potragu za tvojim novim izazovom. Za novim ulicama, mirisima, ljudima, novim nebom i onim tvojim čuvenim pogledom s prozora, koji će svi samo na prvi bljesak djelovati novo i drugačije, a zapravo će, čim im upoznaš sve tajnovite kutke, veseli žagor i gnjevnu, svađalačku buku koja dopire iz obližnjih restorana, kad se zbližiš s njihovim krovovima, balkonima i zavojitim stepeništima ponovo postati obične i neinspirativne i ponovo će početi da guše.

 

Povratak - 10

Plesala je zamišljeno, s melanholijom u pogledu, kao da unaprijed žali što će ovaj trenutak, vedar, uznoseći i ekstatičan, uskoro morati da se plati razočaranjem i nemirom, neprekidnim osjećajem nepravedne uhvaćenosti u zamku užasa svakodnevice. Kao da je već sada patila što neće biti dobra majka svom sinu za kojeg još i ne zna da će se roditi, a već ga je osudila da se, poput Čaka i nje same, vječito razvlači od oca do majke, nepravedno razdiran krivicom, i samo jednim cjeloživotnim zadatkom na umu: da ne bude kao njegovi roditelji. Posebno kao majka. Plesala je odsutno, pogleda uprtog u neko tinjajuće svjetlo u daljini, unaprijed razdirana ljubomorom što će mali Stoun voljeti samo tatu, ne zato što je Čak savršen, daleko od toga, već zato što je, kako – tako, prisutan u njegovom životu (iako on, da se pitao, dijete nikad ne bi imao). Kao ono Sunce po definiciji Umberta Eka, koje volimo zato što je svakog  dana pouzdano tu. Pa i kad ga privremeno zaklone oblaci i nadjačaju grmljavina ili suvi vjetar Santa Ana što prevrće čamce i jahte, razbijajući ih o obalu dok juri preko dvjesta na sat. Prema njoj, Sendri, Stoun će biti potpuno ravnodušan i nikad joj neće dozvoliti da ga, čak ni u rijetkim trijeznim trenucima, čeka ispred vrtića i škole.

Slike su se iz moje napete podsvijesti još uvijek cijedile sporo, s mukom, bez spontanosti, pod pritiskom obaveze da saopšte svoju poruku.

Ugledala sam sebe, na obali okeana, kako sjedim na pijesku još mokrom od kiše koja je tog jutra izmenadila Los Anđeles. Prazna. Začuđena. Bez problema, oslobođena tuge, ali i uzbuđenja. Udata, u drugarskom aranžmanu, za Itana, trasirala sam izvjestan put do ostvarenja plana koji sam sebi zacrtala pri dolasku u Ameriku. Ipak, sada, kad mi je pasoš bio nadohvat ruke, sve češće sam sebe hvatala u razmišljanju o rodnom gradu i svojoj mladosti gušenoj provincijom, ali koja je, kao takva, u meni očigledno pokretala pobunjeničku kreativnu energiju. Nemirnu energiju koja je sada, u ovom slobodnom okruženju, lišenom iskušenja koja bi meni lično mogla prouzrokovati bilo kakvu štetu, postala nekako uspavana i bezvoljna i jasno se vidjelo da me neće, u stvaralačkom smislu, nikud odvesti.

Povratak - 9

-          Kako da mu pomognem, grozničavo sam razmišljala, mučena najlošijim od svih loših osjećaja. Kako da mu ukažem da taj brak neće izaći na dobro? Da ne treba da se oženi Sendrom? Da to što ju je u šest ujutru, nakon žurke kod Gila Stivensa, bubnjara Fristajlersa, pronašao dok je spavala, s iglom u veni, na podu njegovog štrokavog kupatila, pa je, užasnut podsjećanjem na sebe od prije dvadeset godina, odveo kući i za svoju novu misiju na planeti postavio njenu rehabilitaciju, resocijalizaciju, šta god, ne znači da je obavezan da se njome i oženi. Kako da mu kažem??? I gdje su, dođavola, sada kad je najpotrebnije, oni njegovi čuveni glasovi da mu predskažu i ovaj strašni promašaj u najavi koji ja jasno vidim, kao na filmskoj traci? Poslije višednevnog razmišljanja, sinulo mi je. Zvala sam ga i javio se već nakon desetak pokušaja. To sam protumačila kao dobar znak, jer on na pozive, sem ukoliko su u pitanju bile Sendra ili Mel, njegova bivša djevojka iz ovisničkih dana, gotovo da nije ni odgovarao. Pozvala sam se na kafu i obavezala se da je lično donesem iz Starbaksa u kojem sam još uvijek radila, kao i palačinke s čokoladnim mrvicama.

-          Važi, taman da malo ispraznim glavu. Upravo sam ispratio agenta za nekretnine, izgleda da će uspjeti da proda onu kućerinu. – „ona kućerina“ je četiri godine bila dom njemu i njegovoj prvoj ženi. Sad će da kupi novu za svoj drugi brak. A i nju će uskoro opet da prodaje, nisam izdržala a da zajedljivo ne dodam u sebi. Morala sam djelovati zaista brzo. Morala sam mu ukazati na ono što on nije vidio, privremeno oslijepljen magičnim bljeskom zaljubljenosti, osjećaja najpogubnijeg od svih. Bilo je vrijeme za očajničke mjere. Kafa i palačinke više nisu bile dovoljne, pa sam, odmah po dolasku, pustila „Sappy“ i neke druge odbačene stvari Nirvane za koje sam znala da posebno voli. Bio je to pank po Čakovom ukusu i definiciji, a ne jadni, umiveni i namirisani mainstream pank za malo nervoznije učenike skupih privatnih gimnazija, čiji se vrhunac buntovništva ogledao u odbijanju da nose kravatu koja im je dolazila u kompletu sa školskom uniformom. A sada mi je baš trebalo nešto što će nas prodrmati, razbuditi i dati mislima fokus. Imala sam pred sobom važan spiritualni zadatak i neuspjeh nije dolazio u obzir. Sjurila sam svoju duplu ekstra jaku kafu u grlo i sačekala da kofein polako počne da pronalazi put do receptora u mozgu koje treba blokirati. Procijenila sam da će za oko četrdeset pet minuta apsorpcija kofeina biti završena i da će se osjetiti njegov puni blagotvorni efekat. Biću, koliko je to u mojoj moći, koliko je u moći bilo koga od nas, spremna za ovaj poduhvat. U dobroj vjeri da on ni meni ni Čaku neće donijeti ništa što nećemo moći da savladamo ili makar izdržimo. Nakon što smo još malo proveli u nervoznim pokušajima neobaveznog ćaskanja (on je kapirao da imam nešto važno da mu saopštim), prešla sam na stvar.

-          Daj sad ti ruke. Sad ja tebi imam nešto da pokažem, pleme moje. Čak, ovog puta idemo malo u budućnost.

Hoću li umjeti? – pitala sam se, dok je trema žestoko drmala. Tek sad sam postala potpuno svjesna koliko je zadatak koji sam sebi zadala ne samo težak, već i delikatan. Koliko su mi izgledi na uspjeh neizvjesni. Hoću li uspjeti da prenesem sve što je potrebno? Da li je moja moć sugestije zaista dovoljno velika? Ako i uspijem, kako će Čak to prihvatiti? Hoće li razumjeti moju dobru namjeru ili reći da se petljam u, objektivno, tuđe živote? Pitanja su navirala iz svakog kutka svijesti, ali povratka mi više nije bilo. Uhvatili smo se za ruke. Bio je zbunjen, ali evidentno radoznao. I pomalo zaplašen, mogla bih da dodam. Zatvorili smo oči i pokušali da se opustimo. Bilo je, razumljivo, teže nego prvi put, ali poslije nekog vremena slike su, na pokretnoj traci pred mojim očima, polako  počele da se smjenjuju. Sendra i Čak se vjenčavaju, on blaženo nasmiješen, ona namrštena i nervozna. Osmijeh se pojavljuje nešto kasnije, pošto je u jednom od šatora na plaži povukla dobru liniju. Zamagljenim pogledom u očima vidno suženih zjenica odsutno je prelazila preko lica gostiju, elegantnih bijelih šatora pred kojima su se počela paliti diskretna svjetla dok se hvatao prvi mrak, zaustavljajući se na okeanu koji je umirujuće svjetlucao pred njima. Plesala je, još nesvjesna da je u drugom stanju, na muziku koju je samo ona čula, dok su joj se vlažni rubovi bijele haljine hippie kroja lijepili za vitke listove.

Povratak - 8

Tada sam definitivno otišao i, mada se mnogi i dalje nadaju našem ponovnom okupljanju, ja znam da se to više nikad neće desiti. Da se razumijemo, do mene je. JA sam taj koji više nikad ne bi mogao da se uklopi u rutinu jednog popularnog benda, u bezbrojne zamorne obaveze koje oni imaju, jurnjavu s izdavačima i menadžerima koji ti samo zakazuju foto sesije, promotivne intervjue, snimanja za televiziju, sastanke s „velikim igračima“ muzičkog biznisa, ma, nema šanse. Turneje da ne spominjem. Najmlađi i najpovučeniji među  njima, nisam  mogao dozvoliti da još jednom izgorim. Znao sam da se iz tog zgarišta više ne bih mogao dići niti ponoviti onaj nadrealan muzički uzlet iz perioda koji je nedugo zatim uslijedio, oslikan tugom, beznađem i demonskim glasovima s ruba svijesti, vremenom kad je sve što sam vidio, čuo i osjećao asociralo samo na smrt i propadanje, a sve lijepo što me okruživalo bilo samo podsjećanje na ono zauvijek izgubljeno i prošlo. Nisam mogao dopustiti sebi da se vratim u dnevnu rutinu gdje su se u pravilnim intervalima smjenjivali krek, heroin, kokain, alkohol i valijum. Tuga i samljenost. Beznađe i strah. Crno i još crnje.
Otišao sam bez trunke žaljenja. Od sve te rokenrol priče ja sam ionako volio samo osjećaj koji sam imao kad sam se nalazio u samom procesu stvaranja muzike, rada na pjesmama, ne težeći njihovom završetku, prosto sam uživao u svakoj etapi tog puta. Kad bi postojalo neko dugme u tom procesu koje bi označavalo njegov kraj, kunem se da ga nikad ne bih pritisnuo. Pretpostavljam da je to potvrda one mudrosti da je fora u putovanju, a ne u odredištu, o putovanju bez kofera, slobodan od misli, planova, obaveza. I uvijek sam bio uspješan. Muzika je uvijek nalazila načina da dođe do mene, jer sam ja uvijek uklanjao sve prepreke koje bi joj se ispriječile na tom putu, puštao da kroz mene, dok sviram, prolazi energija čitavog Univerzuma. I tada su počeli da nastaju moji najbolji radovi, kakvima sam se oduvijek nadao. Tragovi vremena od kojih sam strijepio, koraci sudbine čije sam tupe odjeke neko vrijeme uspijevao da ignorišem, ali su se sad vratili da me progone. Radovi nenamijenjeni nikom posebno, a, opet, dostupni i lako shvatljivi svima koji su osjetili dubok bol, patnju i kajanje, ali ipak nisu prestali da vjeruju u ljubav i magiju. Gospode, svjestan sam koliko patetično ovo zvuči, ali to je ono što ti istinska umjetnost daje: obraća ti se na najdubljem nivou tvog bića, stavljajući ispred tebe ogledalo i nudi ti mogućnost da se u njemu detaljno osmotriš.