Povratak - 9

-          Kako da mu pomognem, grozničavo sam razmišljala, mučena najlošijim od svih loših osjećaja. Kako da mu ukažem da taj brak neće izaći na dobro? Da ne treba da se oženi Sendrom? Da to što ju je u šest ujutru, nakon žurke kod Gila Stivensa, bubnjara Fristajlersa, pronašao dok je spavala, s iglom u veni, na podu njegovog štrokavog kupatila, pa je, užasnut podsjećanjem na sebe od prije dvadeset godina, odveo kući i za svoju novu misiju na planeti postavio njenu rehabilitaciju, resocijalizaciju, šta god, ne znači da je obavezan da se njome i oženi. Kako da mu kažem??? I gdje su, dođavola, sada kad je najpotrebnije, oni njegovi čuveni glasovi da mu predskažu i ovaj strašni promašaj u najavi koji ja jasno vidim, kao na filmskoj traci? Poslije višednevnog razmišljanja, sinulo mi je. Zvala sam ga i javio se već nakon desetak pokušaja. To sam protumačila kao dobar znak, jer on na pozive, sem ukoliko su u pitanju bile Sendra ili Mel, njegova bivša djevojka iz ovisničkih dana, gotovo da nije ni odgovarao. Pozvala sam se na kafu i obavezala se da je lično donesem iz Starbaksa u kojem sam još uvijek radila, kao i palačinke s čokoladnim mrvicama.

-          Važi, taman da malo ispraznim glavu. Upravo sam ispratio agenta za nekretnine, izgleda da će uspjeti da proda onu kućerinu. – „ona kućerina“ je četiri godine bila dom njemu i njegovoj prvoj ženi. Sad će da kupi novu za svoj drugi brak. A i nju će uskoro opet da prodaje, nisam izdržala a da zajedljivo ne dodam u sebi. Morala sam djelovati zaista brzo. Morala sam mu ukazati na ono što on nije vidio, privremeno oslijepljen magičnim bljeskom zaljubljenosti, osjećaja najpogubnijeg od svih. Bilo je vrijeme za očajničke mjere. Kafa i palačinke više nisu bile dovoljne, pa sam, odmah po dolasku, pustila „Sappy“ i neke druge odbačene stvari Nirvane za koje sam znala da posebno voli. Bio je to pank po Čakovom ukusu i definiciji, a ne jadni, umiveni i namirisani mainstream pank za malo nervoznije učenike skupih privatnih gimnazija, čiji se vrhunac buntovništva ogledao u odbijanju da nose kravatu koja im je dolazila u kompletu sa školskom uniformom. A sada mi je baš trebalo nešto što će nas prodrmati, razbuditi i dati mislima fokus. Imala sam pred sobom važan spiritualni zadatak i neuspjeh nije dolazio u obzir. Sjurila sam svoju duplu ekstra jaku kafu u grlo i sačekala da kofein polako počne da pronalazi put do receptora u mozgu koje treba blokirati. Procijenila sam da će za oko četrdeset pet minuta apsorpcija kofeina biti završena i da će se osjetiti njegov puni blagotvorni efekat. Biću, koliko je to u mojoj moći, koliko je u moći bilo koga od nas, spremna za ovaj poduhvat. U dobroj vjeri da on ni meni ni Čaku neće donijeti ništa što nećemo moći da savladamo ili makar izdržimo. Nakon što smo još malo proveli u nervoznim pokušajima neobaveznog ćaskanja (on je kapirao da imam nešto važno da mu saopštim), prešla sam na stvar.

-          Daj sad ti ruke. Sad ja tebi imam nešto da pokažem, pleme moje. Čak, ovog puta idemo malo u budućnost.

Hoću li umjeti? – pitala sam se, dok je trema žestoko drmala. Tek sad sam postala potpuno svjesna koliko je zadatak koji sam sebi zadala ne samo težak, već i delikatan. Koliko su mi izgledi na uspjeh neizvjesni. Hoću li uspjeti da prenesem sve što je potrebno? Da li je moja moć sugestije zaista dovoljno velika? Ako i uspijem, kako će Čak to prihvatiti? Hoće li razumjeti moju dobru namjeru ili reći da se petljam u, objektivno, tuđe živote? Pitanja su navirala iz svakog kutka svijesti, ali povratka mi više nije bilo. Uhvatili smo se za ruke. Bio je zbunjen, ali evidentno radoznao. I pomalo zaplašen, mogla bih da dodam. Zatvorili smo oči i pokušali da se opustimo. Bilo je, razumljivo, teže nego prvi put, ali poslije nekog vremena slike su, na pokretnoj traci pred mojim očima, polako  počele da se smjenjuju. Sendra i Čak se vjenčavaju, on blaženo nasmiješen, ona namrštena i nervozna. Osmijeh se pojavljuje nešto kasnije, pošto je u jednom od šatora na plaži povukla dobru liniju. Zamagljenim pogledom u očima vidno suženih zjenica odsutno je prelazila preko lica gostiju, elegantnih bijelih šatora pred kojima su se počela paliti diskretna svjetla dok se hvatao prvi mrak, zaustavljajući se na okeanu koji je umirujuće svjetlucao pred njima. Plesala je, još nesvjesna da je u drugom stanju, na muziku koju je samo ona čula, dok su joj se vlažni rubovi bijele haljine hippie kroja lijepili za vitke listove.