Povratak - 11

Slike su se iz moje napete podsvijesti još uvijek cijedile sporo, s mukom, bez spontanosti, pod pritiskom obaveze da saopšte svoju poruku.

Ugledala sam sebe, na obali okeana, kako sjedim na pijesku još mokrom od kiše koja je tog jutra iznenadila Los Anđeles. Prazna. Začuđena. Bez problema, oslobođena tuge, ali i uzbuđenja. Udata, u drugarskom aranžmanu, za Grejema, trasirala sam izvjestan put do ostvarenja plana koji sam sebi zacrtala pri dolasku u Ameriku. Ipak, sada, kad mi je pasoš bio nadohvat ruke, a ja sama nadomak pune konsolidacije i toliko dugo priželjkivane slobode i mira, sve češće sam sebe hvatala u razmišljanju o rodnom gradu i svojoj mladosti gušenoj provincijom, ali koja je, kao takva, u meni očigledno pokretala pobunjeničku kreativnu energiju. Nemirnu energiju koja je sada, u ovom slobodnom okruženju, lišenom iskušenja koja bi meni lično mogla prouzrokovati bilo kakvu štetu, postala nekako uspavana i bezvoljna i jasno se vidjelo da me neće, u stvaralačkom smislu, nikud odvesti.

Da i ne spominjem koliko su mi i sami pojam i definicija slobode i mira, sada više ne onako nedostižni i daleki, bili sve manje jasni. Sad bi mi, koliko god to nekom morbidno zvučalo, dobro došla jedna moćna navala melanholije, da me svu polupa iznutra i ostavi samu, u nemoći skljokanu na prljavi asfalt. Još davno sam obećala Čaku da svoju melanholiju neću pokušavati da pobijedim i istjeram iz sebe. Obećala sam da ću je poštovati i njegovati, da ću je pustiti da ispisuje stranice mojih knjiga, dok bez milosti gazi fizičke i mentalne tragove onog što je od mene preostalo.

Slika u vezi sa Čakom bilo je mnogo više i smjenjivale su se neuporedivo brže, šaljući mi važnu poruku koja je glasila da je moj život u posljednje vrijeme bio... pa, realno gledano, prilično prazan. Bez drame, stresa, udoban i dosadan. Nisam se usuđivala da se zapitam što je to značilo. Bojala sam se da će mi podsvijest odgovoriti, grubo i otrežnjujuće, da to znači da je moj jednoličan, predvidljiv i relativno lagodan život uzrok moje krize kreativnosti. I da ću, ako to želim da pregrmim, morati ponovo da mijenjam kontinent. I da razbijam monotoni monolit koji se, u međuvremenu, ponovo nazidao oko istinske mene. Samo što mi, osjećala sam, ovog puta neće trebati dlijeto, nego macola. Jer je ovaj zid bio armiran mojim elementarnim nepoznavanjem sebe. I posljedicama mog pogrešnog mišljenja da je dovoljno pobjeći. A bježanija je, to sam tek sad kapirala, bio potreban, ali ne i dovoljan uslov oslobođenja.

Ja nisam, trebalo je to konačno priznati, bila zatočenik svog rodnog grada kao takvog. Bila sam zatočenik sopstvene nepromjenljivosti. Jedna promjena, koliko god bila velika i dramatična, meni i mom duhu koji je prirodno težio entropiji, nije bila dovoljna. Istina koju sam naslućivala, ali koju sam, do sada, prilično uspješno ziheraški skrivala po mračnim budžacima podsvijesti, otkazala je poslušnost i, s rukama izazivački skrštenim na grudima, neumoljivo me pogledala direktno u treće oko. Nema tebi smirenja, presudila mi je - ni na ovom ni na onom svijetu. Shvati to već jednom, pa da idemo dalje u potragu za tvojim novim izazovom. Za novim ulicama, mirisima, ljudima, novim nebom i onim tvojim čuvenim pogledom s prozora, koji će svi samo na prvi bljesak djelovati novo i drugačije, a zapravo će, čim im upoznaš sve tajnovite kutke, veseli žagor i gnjevnu, svađalačku buku koja dopire iz obližnjih restorana, kad se zbližiš s njihovim krovovima, balkonima i zavojitim stepeništima ponovo postati obične i neinspirativne i ponovo će početi da guše.