Povratak - 10

Plesala je zamišljeno, s melanholijom u pogledu, kao da unaprijed žali što će ovaj trenutak, vedar, uznoseći i ekstatičan, uskoro morati da se plati razočaranjem i nemirom, neprekidnim osjećajem nepravedne uhvaćenosti u zamku užasa svakodnevice. Kao da je već sada patila što neće biti dobra majka svom sinu za kojeg još i ne zna da će se roditi, a već ga je osudila da se, poput Čaka i nje same, vječito razvlači od oca do majke, nepravedno razdiran krivicom, i samo jednim cjeloživotnim zadatkom na umu: da ne bude kao njegovi roditelji. Posebno kao majka. Plesala je odsutno, pogleda uprtog u neko tinjajuće svjetlo u daljini, unaprijed razdirana ljubomorom što će mali Stoun voljeti samo tatu, ne zato što je Čak savršen, daleko od toga, već zato što je, kako – tako, prisutan u njegovom životu (iako on, da se pitao, dijete nikad ne bi imao). Kao ono Sunce po definiciji Umberta Eka, koje volimo zato što je svakog  dana pouzdano tu. Pa i kad ga privremeno zaklone oblaci i nadjačaju grmljavina ili suvi vjetar Santa Ana što prevrće čamce i jahte, razbijajući ih o obalu dok juri preko dvjesta na sat. Prema njoj, Sendri, Stoun će biti potpuno ravnodušan i nikad joj neće dozvoliti da ga, čak ni u rijetkim trijeznim trenucima, čeka ispred vrtića i škole.

Slike su se iz moje napete podsvijesti još uvijek cijedile sporo, s mukom, bez spontanosti, pod pritiskom obaveze da saopšte svoju poruku.

Ugledala sam sebe, na obali okeana, kako sjedim na pijesku još mokrom od kiše koja je tog jutra izmenadila Los Anđeles. Prazna. Začuđena. Bez problema, oslobođena tuge, ali i uzbuđenja. Udata, u drugarskom aranžmanu, za Itana, trasirala sam izvjestan put do ostvarenja plana koji sam sebi zacrtala pri dolasku u Ameriku. Ipak, sada, kad mi je pasoš bio nadohvat ruke, sve češće sam sebe hvatala u razmišljanju o rodnom gradu i svojoj mladosti gušenoj provincijom, ali koja je, kao takva, u meni očigledno pokretala pobunjeničku kreativnu energiju. Nemirnu energiju koja je sada, u ovom slobodnom okruženju, lišenom iskušenja koja bi meni lično mogla prouzrokovati bilo kakvu štetu, postala nekako uspavana i bezvoljna i jasno se vidjelo da me neće, u stvaralačkom smislu, nikud odvesti.