I.
Samo
da se razumijemo, ovo ne pišem svojom voljom. Primorala me je smorna dr.
Đurković, psihoterapeut kojem me je mama, takođe na silu, odvela misleći da
imam problem koji ne želim da priznam & sa kojim neću moći sama da se
nosim. Nemam pojma odakle joj to. Ja STVARNO nemam nikakav problem, ONA ga ima.
Mislim, problem. A ne ja. No, kako ni ovog puta nisam smogla snage da se
izborim sa svojom izrazito
dominantnom majkom, sva zelena u licu &
posljedično bijesna na sebe, pokorno sjedoh u njenu fensersku plavu, svježe
lakiranu »bubu« staru 30 godina, čiju restauraciju je ona lično
koordinirala& pomno nadgledala od početka do kraja, te se stuštismo ka
centru, koliko god je to bilo u moći od mene petnaest godina starije mamine
ljubimice sa stylish asesoarom u vidu katastrofalnih
svjetlo plavo-ružičastih patosnica. Tako smo, suprotno svim očekivanjima,
elementarnoj logici & zdravom razumu, relativno brzo stigle do stana dr.
Đurković.
Do nevjerice ubijeđena da
je neprevaziđen taktičar, mama je predložila da ne idemo kod nje u ordinaciju,
jer će me to okruženje, kao, inhibirati, već da se sastanemo u »toploj &
opuštenoj prijateljskoj atmosferi« (ovo je, inače, jedna od mojih
najomraženijih fraza ikad. Mogla bih komotno da povratim kad god je čujem, što
veli uvrnuti Holden Kolfild[1][1]), u kojoj ja, kao, ima skroz da se
otvorim & ispričam sve što, kao, skrivam od nje. A zapravo ne skrivam
ništa. Samo što ona to nikako ne kapira.
Čim
smo ušle u stan, mama je, kao & uvijek, počela nezaustavljivo da brblja,
& u svoje, a još više u moje ime, uz to žustro gestikulirajući & rasplinjavajući okolo oblak »Burberry Beat«-a, iako sam
joj jedno zilion puta rekla da je to odlika ljudi kojima ozbiljno manjka
izražajnih sredstava, a bogami & fonda riječi. Između ostalog, rekla je da
uporno odbijam da priznam da me je njena & tatina odluka da se raziđu
povrijedila & potresla, da sam se povukla u sebe & da se ona boji da ja
ne pripisujem sebi krivicu za njihov razlaz. & Bog sami zna koliko nas je
ona još tako verbalno terorisala,
ni ne pomišljajući da napravi pauzu & omogući sluđenom sagovorniku da eventualno& sam dođe do riječi ili
bar odmori mozak. Ja sam već navikla, ali nasmiješena
strpljivost& tolerancija dr. Đurković me je iznenadila & impresionirala. Pustila
ju je da ostane bez teksta (a to je baš, ono, potrajalo), a onda je zamolila da
nam omogući malo privatnosti. Kad je mama konačno pristala da izađe na svojih,
brat bratu, 12 cm visokim Baldinini štiklama, dr.
Đurković se okrenu prema meni & nasmiješeno me upita:
- Šta ćemo nas dvije sada?
- Predlažem da
jednoglasno usvojimo mamin epski ekspoze, zapravo izlaganje (ovo zato što
mama ne voli da koristim strane riječi kad god postoji adekvatna u našem
jeziku), zbog čije opširnosti Vam se najiskrenije izvinjavam, da
konstatujemo da ja imam, recimo, problema u komunikaciji, da mi
preporučite neke od tih vaših psiholoških tehnika koje ću ja, naravno,
redovno da praktikujem & koje će mi, a kako drugačije, pomoći da opuštenije
izražavam svoja osjećanja, pa da se razbegavamo. Ako treba, pristajem da
do besvijesti ponavljam mantre tipa: »Ja sam samostalna & samosvjesna
mlada žena & to što moj život trenutno neodoljivo podsjeća na pakao
nipošto ne znači da ću sad da se ucrnjačim već naprotiv da mobilišem svaki
kvantum svoje mentalne energije & uložim ga u razrješavanje krize«.
Znate one idiotske knjige o samopomoći iz filmova o Bridget Jones, »Uspostavite kontrolu
nad svojim životom u deset jednostavnih koraka«? Mislim, pojma nisam imala
da tu uopšte postoje pravila, a kamoli da ih ima deset...
- Ili »Ne dozvolite da vaša sreća zavisi od
prisustva/odsustva muškarca u vašem životu«, nadoveza se dr. Đ. sa
osmijehom.
- Apsolutno,&
iz čijih proučavanja ona izlazi još gluplja & smotanija. Znači, može?
- Ne može – uozbilji se dr. Đ.
- Pretpostavila
sam. OK, hoćemo li onda na tradicionalan način, da Vam pričam o svom
djetinjstvu & tako to? Mislim, to psiholozi vazda prvo pitaju, mada meni, lično, nije logično da se u tom dijelu ljudske podsvijesti traže uzroci
baš svih naših frustracija & problema, ali šta ja znam, meni nije još
ni 16 godina. Ej, a da nećete da me
hipnotišete? – samo što sam to izgovorila – ugrizla sam se za jezik.
Zamisli da me stvarno hipnotiše! Ima da se izglupiram & isprovaljujem
totalno. Ima drčna doktorica odmah da skapira kako sam glupa&
nesigurna, koliko mi je stalo da me ljudi...O, Bože, ne smijem ni da
pomislim! Sto posto bi izvukla iz mene & kako smo ono Anja, Boris
& ja zavirivali u rokovnik nastavnice engleskog dok je ona u hodniku
ćaskala sa pomoćnikom direktora, ne bismo li provalili pitanja koja će nam
dati za kontrolni. Iako je to bilo još u četvrtom razredu. Imaju oni te
tehnike da ti skeniraju misli, ono, full podsvijest. Jadna ja! Privatnost
je, u ovom suludom svijetu, očigledno precijenjena.
- Neću da te
hipnotišem, šta ti je? – od srca se nasmija dr. Đ. Nema potrebe, ti kažeš da nemaš nikakav problem, ni sa razlazom
tvojih roditelja niti bilo kakav drugi, tako da ne vidim zašto bih te
hipnotisala. Ako bi malo proćaskala sa mnom, tek da se mama ne ljuti što
ništa nismo uradile, bila bih ti zahvalna. Jesi li za sok?
Aha, kako da ne. Sad njoj, kao fol, nije cilj da uđe u
moju glavu, nego, navodno, samo da, eto, neobavezno popriča, pa će sad da mi da
sokić, pa da stekne moje povjerenje, pa ću ja da se izlanem & povjerim se,
a ona sve onda istrtlja mami. Nema šanse. Nagledala sam se ja takvih.
- Ne mogu,
hvala lijepo. Sviđa mi se Vaš stan. – držaću se strogo neutralnih
tema& terena. G.-đo »psihološkinjo« (poštujemo gender equality,
jel'te), pojma nemate na kakvog ste se igrača namjerili! To što mi je
petnaest godina & što me hormoni razvaljuju ne znači da sam
retardirana.
- Jano, bliži
se raspust. Jesi li nešto isplanirala?
- Ma jok. Moram
da se selim.
- Gdje ćeš da
živiš?
- Idem sa mamom
u smrdljivi Blok 9. To Vam je ono novo grdno naselje iza Bloka 5, u kojem sada
živim & koji je najbolje mjesto na planeti.
- Baš voliš
Blok 5, a?
- Daaaaaaa,
strava je! Oduvijek sam tu, tu mi je sva ekipa, ali sad neće niko živ htjeti
da se druži sa mnom jer se selim iz kvarta. Mislim, ko bi htio da se druži
sa nekim ko živi u Bloku 9? Alo, Blok 9!!! Užas.
- Što si toliko a priori negativna prema Bloku 9?
- Dr. Đ., jeste
li ikad bili tamo? Dosadno naselje bez imidža & duše, još u izgradnji,
nema klinaca koji vise ispred zgrada na biciklima & rolerima, igraju
tenis u prolazima između ulaza...Nema djevojčica koje u grupicama šetaju
okolo & povjeravaju se jedna drugoj...Zemljište između zgrada je
prekopano, na sve strane samo mješalice, vreće sa cementom & krečom,
hrpe iskopane zemlje, daske, prosuti ekseri, šljunak & prašina, oblaci
prašine koji prljaju odjeću, kvare frizuru & nesnosno guše...Za godinu
– dvije to će vjerovatno izgledati kao normalno naselje, ali sada... sada
izgleda skroz avetinjski & ukleto.
- Misliš da
Blok 5 nije izgledao isto tako kad je tek počeo da se naseljava?
- Vjerovatno
jeste, ali mene je dočekao veseo, šaren, živ, optimističan. Živjela sam tu
srećno & ispunjeno. Sve dok ovo dvoje nisu odlučili da se raziđu, jer, kao, više ne mogu
da žive sa svojim temeljnim razlikama & »karakternom nekompatibilnošću«. Tako su rekli da
se to zove. Pojma nemam što im je to & kako se manifestuje. Meni su
izgledali skroz ok & nikad ni po čemu nisam primijetila da
su...karakterno nekompatibilni. Čovječe, ovo je teško & izgovoriti, a
kamoli ukapirati.
- Bitno je da
znaš samo jednu stvar:..
- ...Znam, da
me oboje vole & da će vazda biti tu ako budem imala ikakav problem. E,
da, & to da ja nemam veze sa njihovim razlazom & da ne treba da
osjećam krivicu zbog toga. Jesam li pogodila?
- Jesi, -
nasmija se dr. Đ. Nema šta, sve znaš.
- Vjerujte mi
da mi ne pada na pamet da krivim sebe zbog njihove idiJotske odluke da
razbucaju našu porodicu. Nema šanse da na sebe preuzmem & najmanji
udio u njihovoj odgovornosti. Neću im nimalo otežavati sve ovo, ali nemam razloga ni da im olakšavam. Ne bih da zvučim kao baba, ali kroz ovo će morati sami da prođu. To
je za njihovo dobro.
- Sad stvarno
zvučiš kao baba.
- Nadam se, dr. Đ., jer je
moja baba zakon.
- Ne mislim kao
tvoja, nego kao bilo koja baba - nasmija se dr Đ.
- OK. Nadam se da sam dokazala da sam dovoljno zrela & da ovo mogu sama da hendlujem. Uh, mislila sam reći »da držim pod kontrolom«, stalno zaboravljam.
- U redu. Ali,
ako naiđe težak dan, javićeš mi se? Imaš li ti uopšte sa nekim da
razgovaraš o svemu ovom?
- Imam. Sa
babom.
- A drugarice?
- Ma jok, pojma one nemaju. Mislim, ok su one, ali kako da pričam sa
njima o takvim stvarima kad je malo koja od njih u stanju da zapamti što
imamo za domaći dok dođu iz škole? Držaću se ja babe, hvala lijepo.
- Slušaj, Jano:
moraš mi obećati da ćeš od danas početi da pišeš dnevnik. Hoću da zajedno
pratimo razvoj situacije. Ne želimo da dozvolimo da postaneš
autodestruktivna.
- Auto...šta?
- Nema veze.
Samo ti piši taj dnevnik i donosi mi jednom u dvije sedmice, da vidimo
kako ti hendluješ, pardon, prevazilaziš krizne situacije. Hoću da naučiš
da slobodno
izražavaš svoja osjećanja.
Taman sam htjela da još jednom kažem da apsolutno nemam
nikakav problem sa izražavanjem osjećanja, da znam da nisam ni najmanje kriva
što će roditelji da mi se raziđu, iako bih više od svega voljela kad bi to
mogli nekako da izbjegnu & na neki drugi način prevaziđu svoje usrane
»nepodudarnosti karaktera« ili koji ih je andrak već spopao & ne komplikuju
mi dodatno ionako komplikovan & gadan tinejdžerski život, ali ako neće da
se potrude, u principu me boli uvo, iako, lično, smatram da se oni & dalje
mnogo vole & da su super par. Ali stvarno. Taman sam htjela da kažem &
da znam da su moji roditelji, & pored svih svojih »fundamentalnih razlika«,
u jednom isti: oboje me vole najviše na svijetu & ja to osjećam svakom
svojom ćelijom. Za mene bi učinili sve što zatražim, pa bi čak & ostali
zajedno zbog mene. Ali ja to neću tražiti. Ako će biti srećniji kao razvedeni,
onda neka bude tako.
Samo blog dolazi u obzir. Nema šanse da ću
u ovom svijetu& vijeku da se nosam okolo sa patetičnim hard copy dnevnikom.
Sa cvjetićima, pink mašnicom & ljupkim, malim
katancem. Fuj!
-
Ali, blog će svi da ti čitaju...- zbuni se dr. Đ.
-
Da, & to mi ne smeta jer ja nemam, kao što Vam od samog početka pričam,
ali, izgleda, uzalud, nikakav problem sa izražavanjem emocija. Valjda ćete tada
to & Vi & moja mama konačno skapirati & ostaviti me na miru.
(Čovječe, kako sam efektno poentirala!) Na kraju, razvod braka danas & nije
neki naročit spektakl, u nekim sredinama je čak postao gotovo fancy & samo
što se još ne podrazumijeva.
-
OK, vidim da si još u fazi poricanja. Jano, prvi korak ka razrješavanju
problema jeste...
-
...priznavanje da problem postoji, znam, piše to u svim časopisima koje čitaju
moja mama & njene lude prijateljice. Prijatno, dr. Đ.,
moram sad da idem, sjutra imam kontrolni iz hemije. Moram još malo da
provježbam reakcije oksidoredukcije. Mnogo teško poglavlje.
Još
iste večeri sam otvorila online dnevnik &, što bi se reklo, »in the
nutshell« uputila blogersku zajednicu u aktuelna zbivanja u mom životu.
»Pa,
evo, ja sam Jana, 15-godišnjakinja sa dijagnosticiranim početkom razbucavanja
porodice. Napominjem da su glupavi pokušaji sažaljivog tješenja najstrožije
zabranjeni. Predstojeći razvod mojih roditelja samo je jedna od činjenica u mom
životu koji određuje još mnogo toga. Na primjer, to što u septembru krećem u
gimnaziju& napuštam ne baš uvijek udobno, ali bar dobro poznato okruženje
osnovne škole u kojem sam se odlično snalazila. Ili to što ću, isto u
septembru, da se selim sa mamom iz Bloka 5 u Blok 9. E, zbog toga slobodno
možete da me sažaljevate & tješite koliko vam volja. Tata će da ostane
ovdje u Bloku 5. E, da, upoznajte Igora, mog tatu. Najboljeg frajera na
svijetu. Tako kaže moja mama Žana. On je jednako oduševljen njome. & dan
danas. Pa zašto su onda odlučili da se razvedu? Nemam pojma. Nisam sigurna ni
da oni znaju. Samo vidim da su različiti, a suprotnosti se privlače, ali,
izgleda, ne konstantno, već u talasima. Tata je smiren, stabilan, jak, a mama
neodlučna, plašljiva, nemirna, osim kad je riječ o poslu. Tu ne odstupa ni pred
kim. Oboje su jedno u drugom našli one nedostajuće komponente, ono za šta su
mislili da više ne postoji. Mama je to lično napisala, crno na bijelo. Hoću da
kažem, našla sam njen, takoreći, književni pokušaj. Pisala prije petnaest
godina, ali nije dovršila. A moglo je to baš cool da ispadne. Skroz dobar
urbani roman. Ne bi smjela da sazna da sam našla & pročitala, a, opet,
trebalo bi neko da joj kaže da to završi već jednom. Možda da zamolim Bebu. Ili
Kaću. Ili Boška. To su joj najbolji prijatelji. Rizikovaću. A sada, umjesto
pozdrava & »xoxo«, ostavljam vam jednu strašnu, doduše prastaru, stvar koju
sam danas otkrila vršljajući po maminoj & tatinoj kolekciji
CD – ova. Bend je neki Haustor:
Uvijek
sama, nikad do kraja
Večer
u gradu ti donese neki lijek
U
nekom kutku gdje samoća se zbraja
Uvijek
s malo, premalo para,
Kad
upale se svjetla, ode dim
A
miris noći opet postane stvaran
K'o
mnogo puta do sada
On
sanja
Kako
beskrajno pada...
Bilo
je rano jutro tada kad je ostavio sve,
Čulo
se samo kako ptice pjevaju
Onda
je stajao još dugo s druge strane ulice,
Pustio
suze da se same slijevaju.
Ja
bi' mog'o da mogu.
Ja
bi' znao da znam.«
Lijepo
je, ili barem utješno, znati da nisi jedini koji ne zna.
Beba
& Kaća su se, blago rečeno, veoma iznenadile kad sam ih nazvala& , u
njihovom maniru, zakazala hitan sastanak u »Slowhand«-u.
-
U čemu je problem? Pa, & vi ste ovdje donosile sve svoje važne odluke. –
prokomentarisala sam njihove u čudu iskolačene oči kad smo se malo kasnije
našle uz hladan nes.
-
OK, draga, samo nam je čudno što nije i mama došla. – zbunjeno se nasmijaše
mamine lude drugarice sjedajući za sto za koji & dalje automatski stiže
piće čim se one pojave na vratima. Konobar Luka je u međuvremenu otišao u
inostranstvo & oženio se Kanađankom, ali ostalo je, kažu, sve isto. Uz njih
sam & ja zavoljela ovo mjesto. Ovdje sam nedavno, kad smo svi skupa slavili
dvadeseti rođus Kaćine kćerke Petre, ukapirala da je Bebin sin Sergej izrastao
u mnogo dobrog frajera & da bih strašno voljela kad bi me jednom, ali samo
mene, bez naših roditelja, izveo tu da osjetimo magiju koja je njih jednom
davno zauvijek spojila. Da se razumijemo, ovo Sergej ne smije da sazna ni
slučajno. Nema potrebe da naglašavam kako bih istog momenta postala predmet
opšte & nemilosrdne porodične sprdnje.
Bilo
kako bilo, nisam mnogo dužila & odmah sam im ispričala da sam pronašla
nedovršenu knjigu njihovih života.
-
A šteta je da ostane nedovršena, zar ne? Mnogo mi se dopala ta njena prijemčiva
& slatka forma, nešto kao chick - lit, a opet& više od toga...Samo još
da se dovrši & objavi.
Snebivljivi pogledi koje su Beba & Kaća
neprestano izmjenjivale dok sam pričala
nametnuli su mi utisak da tek ima da saznam ono najvažnije, ali da još nije
vrijeme za to. Iako mučena opravdanom radoznalošću, riješila sam da ne
insistiram (neočekivano mudro & promišljeno za moje godine, rekla bih).
Nisu primijetile da sam primijetila. Ljudi nikad ništa
ne primijete, čudo jedno. Bilo kako
bilo, pokazala sam im dio rukopisa & uskoro su
se naše kose izmiješale iznad iskrzanih & blago požutjelih papira (po tome
smo zaključile da se mama tom materijalu često vraćala, ali & da odavno
nije napisala ništa novo). Osjećala sam kako Beba & Kaća sa svakom
pročitanom rečenicom začuđeno & iznova upoznaju svoju staru &
nerazdvojnu prijateljicu, sa uživanjem se prisjećajući svoje mladosti.
II.
Čim
sam pomjerila zavjesu na prozoru, Sunce je nekontrolisano nagrnulo u moju sobu
uređenu u op-art stilu. Blago nasmiješena, žmurenjem se braneći od iznenadne
navale dnevne svjetlosti, lijeno se protegoh u krevetu i pustih da pomalo
deprimirajući glas Ian Astbury-ja [2][1] ispuni svaki kutak mog malog utočišta
za dušu[3][2].
E,
pa, srećan mi rođendan...Mjesec septembar, dan deveti. Dupla horoskopska
Djevica. Dupli užas. Trideset godina sabijenih u zadnjicu. Strašno. No, to nije
razlog da ne uživam u lijepom jutru...
Ustajem,
otvaram prozor i udišem miris jutra punim plućima. Palim cigaretu, okrećem se
ka ogledalu i pomno proučavam svoje naduveno lice i tamne podočnjake.
E,
bogami, ako nešto pod hitno ne učinim sa sobom, čeka me još jedno neuspješno
veče.
O
tzv. ozbiljnim vezama već odavno ne razmišljam, ne zato što ne bih oduševljeno
pozdravila ulazak nekog nevjerovatno zgodnog, šarmantnog, zanimljivog,
inteligentnog, obrazovanog, uspješnog, solventnog, tolerantnog, umjereno
zaštitnički nastrojenog lika u svoj dosadni život, već prosto zato što takvih
likova na horizontu NEMA. O sve očajnijim apelima roditelja, rodbine i navodno
srećno udatih prijateljica takođe nastojim da ne razmišljam, mada je to gotovo
neizvodljivo, s obzirom da mi svaki važniji datum u životu svi oni čestitaju
uvijek na isti način...Upravo u tom trenutku se oglasio telefon.
Evo,
već počinju...Pazi sad...
Užurbano
stavljajući na šporet vodu za kafu, javih se. Shodno pretpostavci, sa druge
strane je bila Kaća.
Hej,
ti, jesi li se naspavala?
Uprkos
nastojanju da zvuči vedro, Kaćin glas je nedvosmisleno odavao nervozu zbog
dječije neposlušnosti i sopstvene neispavanosti.
Srećan
ti ovaj jubilarni rođendan, pa da te se konačno otarasimo ove godine, znaš,
vrijeme prolazi neumitno, mislim stvarno, treba da rađaš, znaš već, biološki
sat i tako to, ja sam u tvojim godinama već imala oboje djece...
Nemoćno
zakolutah očima.
OK,
pričaj ti, sad ću ja doći. Samo da zakuvam kafu.
Samo
ti bježi, pa ćeš poslije da kukaš, kad bude kasno, mislim
stvarno, ko će ti reći ako ti ja ne kažem, ja sam ti najbolja prijateljica...
Nakon
što sam usula kafu u šolju i oprala zube, zapalih još jednu cigaretu i ponovo
se prihvatih slušalice. Kaća je i dalje neumorno deklamovala, nimalo uznemirena
podužim izostankom sagovornika sa druge strane žice.
...djeca
traže strpljenje i debele živce, i što si stariji njihovo podizanje i
vaspitavanje ti sve teže pada, vjeruj mi, ja to znam, mislim, ponajmanje se tu
radi o flašicama, cuclama i usranim pelenama, razumiješ, fizički dio posla je
najlakši, ali vaspitavanje, e, to je komplikovano...
Ustanovivši
da u međuvremenu nisam ništa propustila, počeh da se oblačim i spremam u ruksak
opremu za teretanu, a zatim opet uzeh
slušalicu.
...
tip je ozbiljan, pouzdan, karakteran, ne pije, ne puši, mislim, ne bi ga Dejan
preporučivao da ga odlično ne poznaje. Baš smo nešto juče razmišljali o tome
kako bi bilo dobro da ga noćas, kao slučajno, povedemo sa sobom u »Slowhand«,
ako se ti slažeš, naravno, a ti se slažeš, zar ne, Žana?
Na
ivici očaja, nemoćno slegnuh ramenima.
OK,
Kaća, tebi se ionako ne isplati suprotstavljati. Briga me, vodite koga hoćete,
mada sam vrlo skeptična po pitanju tog vašeg »kandidata«, čudi me da Dejan to
ne kapira.
Zašto?
Uporedi
samo: ja i pijem i pušim, a o mojoj pouzdanosti se već i vicevi pričaju...Kaća,
pobogu, pa ja ni na jednoj dijeti nisam izdržala duže od par sati...
Znala
sam da ćeš u startu da mi miniraš projekat!!!
Ne
shvati me pogrešno, dušo, nemam ništa protiv da čovjek dođe, eto, i Beba će
sigurno dovesti svog »štićenika« kojeg već mjesecima pokušava da mi utrapi,
iako sam rekla da me ćelavi frajeri ne zanimaju. Još ako Boško[4][3], opet kao slučajno, dovede neku od
onih avetinja iz svoje kancelarije, ja sam na konju: odabraću najglupljeg,
strpati ga nakon izlaska u svoj stan i provesti se kao nikad!
Moj
kvarni smijeh, po kojem sam bila poznata u gimnaziji, nije nimalo doprinio
relaksiranju atmosfere. Videći da ne dijelim njenu svijest o ozbiljnosti
situacije, Kaća procijeni da je vrijeme za očajničke mjere i odluči da ispali,
po njenom mišljenju, krunski argument:
Ženska
glavo, uozbilji se malo, trideset ti je godina!!!
Slušaj,
da skratimo priču, jer sad žurim u teretanu, pa na posao, a onda ko zna gdje i
s kim! I znaš što je tu najbolje? Što ti ništa od toga sebi od Bog zna kad ne
možeš da dozvoliš! A znaš li zašto? Zato što si udata i imaš djecu, pa ćeš sad
kad spustiš slušalicu...
Dobro,
Kaća nespretno pokuša da preusmjeri razgovor, ne moramo sad o meni...
ali
ja sam nemilosrdno nastavila:
...da
oblačiš Petru i daješ joj doručak na brzinu, jer znaš da u vrtiću neće ništa
htjeti da jede, zatim ćeš da pratiš Borisa u školu preslišavajući ga usput iz
poznavanja prirode, pa...Ma, ne bih se udala ni za milion dolara!
Tješi
se ti samo, vidjećeš kad dođeš u četrdesete, pa svaki dan budeš morala da
kontrolišeš krvni pritisak, jer žene koje kasno počnu da rađaju...
OK,
samo ti nastavi to sebi da ponavljaš, upadoh opet ludo se zabavljajući, ali
znaj da si ovdje ti ta koja se tješi. Za ostalo ne brini, biću večeras u 9 u
»Slowhandu«.
Budi,
Žana, i...
...i?
...i
ne zajebavaj se više, iscrpljeno zaključi Kaća. Obavi ti lijepo svoju građansku
dužnost, ostani u drugom stanju pa se odmah razvedi ako baš nikako ne budeš
mogla da izdržiš. Samo želim da imaš dijete...
Narednih
pola sata sam provela u teretani, posrćući pod teretom tegova i težinom
posljednje Kaćine rečenice koja mi se protiv volje neprestano motala po glavi.
Zaista
bi bilo lijepo imati dijete i svakog jutra se buditi uz to savršeno malo čudo
prirode, dokaz da ipak postoji nešto iznad naših zloba, primitivizama i
bezobrazluka...Osjećati te ručice na svom licu, gledati maleno stvorenje kako
raste, njegovati ga i učiti ga svemu što znaš...Ljubiti ga za laku noć, čitati
mu pred spavanje i čuvati ga od svega... Čekaj, zar bi ti OVAKVU figuru
žrtvovala da bi rodila dijete? Ma jok, ja to samo onako, bez veze...Nego, da
vidimo što da obučemo večeras...
S
Tvojim dopuštenjem, Poštovani Čitaoče (a,
vala, i bez njega, što ne znači da Te manje poštujem), preskočićemo moj namunjeni radni
dan, i uvešću Te u svoju sobu. Zamisli sada širom otvoreni garderober i odjeću
razbacanu na sve strane, kao i mene kako kritički posmatram u ogledalu svoju
»malu crnu« haljinu i natikače sa ultra tankom i visokom potpeticom.
Besprijekorno,
glamurozno, ali ipak ne...Izgledaću overdressed, kao da su se sva moja životna
očekivanja slila u tih par sati ćaskanja sa prijateljima u pabu u koji već
godinama svakodnevno dolazim, kao da ću umrijeti na mjestu ako taj sastanak
naslijepo ne rezultira tzv. ozbiljnom vezom i brakom...Ne, nikako, mada mi
stoji apsolutno savršeno, i mada bi jubilarni trideseti rođendan možda i
opravdavao takvu koncepciju...ne. A svjetloplavo ili bež? Hmmmmm...Ne.
Izgledaću previše skromno, što je još gore od naglašene upadljivosti. Uvijek
sam se užasavala koncepta »poštene djevojke«. Zaboga, ne.
Iz plakara zatim izvadih tamnocrvenu haljinicu
i stavih je uz sebe.
U
tamnocrvenom bih izgledala kao žderačica muškaraca, dakle, opet ne...Royal blue
djeluje kao dobar izbor. Dobro mi stoji, a ne emituje pogrešne neverbalne
poruke, što bi rekla dr. Tijana Mandić.[5][4]
Konačno
se odlučivši kako ću večeras da izgledam, pogledah se u ogledalu i uputih onoj
drugoj sebi zadovoljni osmijeh. »Dobra si, mala, da znaš. Jeste da se nisi
udala, niti se takav ishod uopšte nazire na horizontu, ali bar nisi pristala na
trule kompromise.«
U
»Slowhand«, znameniti gradski lokal, Beba i ja uđosmo korakom oslobodilaca,
uvježbanim okom neupadljivo skenirajući prisutne, i sjedosmo za šank za kojim
su nas već očekivala dva džin – tonika.
Ako
ti se ni Jakša ne dopadne, ja definitivno odustajem. Ne, stvarno, ovo je
poslednji put da ti nešto namještam. Bog na nebesima zna da sam dala sve od
sebe, ali ti si...
Znam,
Bebice, izvini. Ne činim to namjerno.
Vješto
noseći visoko iznad glave podignutu tacnu punu čaša i pepeljara i istovremeno
njišući kukovima u ritmu tvrdog britanskog zvuka koji je iz temelja protresao
klub, saučesnički namigujući priđe nam Luka.
Ovo
piće vam je poslao momak sa suprotne strane šanka, u crnom kožnom mantilu. Zove
se Igor. Čim ste ušle pitao me da li vas poznajem i što pijete.
Beba
zainteresovano, ali neupadljivo odmjeri »pošiljaoca«.
Aaaaaaaa,
nije loš, bogami...Visok, mršav...
A
ima i kosu, za razliku od većine onih komičnih likova sa kojima si pokušavala
da me upariš, wooow, već sam se zaljubila! E, pa, vrijeme je da ja svečano
otvorim večerašnju pijanku! - uzeh čašu i junački potegoh iz nje.
Mahni
čovjeku i zahvali mu na piću, kokoško! Znaš kad ćeš, tako divlja, naći normalnog
frajera? – poluglasno prosikta Beba.
Znam,
ali pusti sad to, hajde da sačekamo ostale pa da se svi lijepo balsamujemo
alkoholom. Odavno nismo, zar ne? Ovo je moj jubilarni rođendan i molim da se to
poštuje!
Ovo
je poslednji put da me ovako blamiraš! – i dalje sikćući, Beba nam spasi obraz i nasmiješeno klimnu glavom u pravcu pošiljaoca.
U
tom trenutku uđoše Kaća i Dejan sa »Pouzdanim«, čije je antracit sivo odijelo
nepodnošljivo odudaralo od atmosfere paba sa brodskim podom, u kojem je većina
djevojaka pila pivo direktno iz flaše. Pogledala sam ga i istog trenutka se
skamenila od neprijatnog iznenađenja.
Auuuuuuuuu,
čovječe, ovaj kao da je izašao na sudar sa ekspertima Svjetske banke! –
zacviljeh na ivici plača.
Gospode,
kakva spodoba, ne mogu da vjerujem! - iznenadni napad smijeha natjera Bebu da,
nimalo elegantno, ispusti kroz zube nekoliko kapi pića.
Taman
kad je izgledalo da stvari ne mogu poći užasnijim tokom, u »Slowhand« uđe i
Jakša, na šta Beba poče da krešti i mlatara rukama u strahu da nas, ne dao Bog,
neće uočiti u gomili.
Jakša,
heeeeej, Jakšaaaaaaaa, ovdje smo!
Kad sam ugledala pridošlicu, ostalo mi
je samo da se u očaju uhvatim za glavu, što sam automatski i učinila.
Ćuti,
molim te, ne prizivaj ga, kamo sreće da nas nije primijetio, jadna ja, evo, sad
obojica prilaze, odoh, izvinite me, moram u toalet, pa da kupim cigare,
pa...Bože, što me snađe!
Dok
su se kandidati, svaki sa svoje strane šanka, neumitno približavali, grozničavo
sam razmišljala kako da se izbavim iz ovog dosadnog (doduše pouzdanog)
sendviča. Nervozno se osvrćući oko sebe opazih misterioznog pošiljaoca pića,
koji je, kao pravi dar s Neba, i dalje stajao za šankom i pratio razvoj
situacije, te mu uputih molećiv pogled pun nade koji on, srećom, odmah shvati i
to mi dade na znanje osmijehom koji je jasno govorio: „ Ne brini, ja ću to da
sredim.“
Super,
ukapirao je! Istina, smije se malo previše nadmoćno za moj ukus, ali situacija
mi, nažalost, ne ostavlja mnogo prostora za izvoljevanje. Uostalom, šutnuću ga
čim me izbavi iz ovog bezizlaza.
Ćao,
Žana, izvinjavam se što ovako upadam, ali šefica me upravo zvala i rekla da ne
može da otvori onaj fajl sa prezentacijom koji si joj poslala. Moli te da je
nazoveš, jer joj to treba za sastanak sjutra u 9. – Igor priđe nasmijano i
samouvjereno kao da me oduvijek poznaje. Zahvalno i sa olakšanjem, prihvatih
igru.
Ne
znam kako je to moguće, ali nema problema, skoknuću do kuće da joj to
snimim na disketu (Disketa? Što li je sad to? Ovo obavezno moram da
progooglam – prim. Jane),
pa joj ti ponesi, ok?
U
najvećoj žurbi, praćena Igorom, izađoh iz „Slowhand“-a, ostavljajući za sobom
pet pari zapanjenih očiju. Da bih spriječila eventualne naknadne napade
griže savjesti, mada
mi isti, inače, nisu imanentni, usput
doviknuh Luki da donese mojim gostima dvije – tri ture pića na moj račun.
Igor
i ja izađosmo iz paba na škrto osvijetljenu ulicu, odmakosmo par koraka, a onda
istovremeno prasnusmo u neobuzdan smijeh.
Hvala
ti, dobri čovječe, i Bog te blagoslovio! Ovo ti nikad neću zaboraviti!
Da
znaš da i treba da mi budeš zahvalna. Ko su ti ona dvojica, života ti? –
odvrati Igor gušeći se od smijeha.
Ne
pitaj, - odmahnuh rukom i dalje se smijući. To moje brižne drugarice pokušavaju
da mi nađu životnog sapatnika, nikako da shvate da sam ja izgubljen slučaj...
Te
tvoje drugarice kao da su te juče
upoznale. Mislim, teško da su mogle naći profile koji bi ti manje odgovarali,
to se odmah vidi.
Za tvoju informaciju, nerazdvojne smo od gimnazije.
Utoliko čudnije. Trebale bi znati kakvi su muškarci za
tebe. Očigledno je da...
...Znaju one što meni odgovara, ali
ne misle da je to i dobro za mene. Zato se opredjeljuju za karakterne i
pouzdane, a oni, nažalost, ponajčešće izgledaju kao ona dvojica. U svakom
slučaju, tebi puno hvala, a sad moram da požurim,
inače neću uspjeti da ukebam taksi.
Čekaj,
zar neću dobiti nagradu za to što sam te spasio od onih luzera? Mali poljubac,
na primjer?
Sorry,
ne ljubim nepoznate, ali zato ću te rado častiti pićem kad god te vidim u
„Slowhand“-u.
Žana,
draga, jedno je sigurno: još dugo ćeš ostati single. – tiho rekoh sebi dok sam
se udaljavala prema najbližoj taksi stanici, svodeći poražavajući bilans ove
večeri, tako ambiciozno zamišljene od strane mojih prijateljica, ali zbog nečeg
ipak ne previše razočarano. Još jednom mahnuh Igoru u znak pozdrava i po prvi
put ga malo pažljivije pogledah.
Pa,
i nije tako mršav...
III.
Jutro
nakon neuspjelog rođendanskog slavlja, pila sam kafu u krevetu i pomno
prelistavala glupavi ženski časopis, pokušavajući da ponovim grimase prikazane
na slikama, a za koje je časopis tvrdio da podstiču zatezanje facijalnih mišića
i usporavaju starenje kože. Poslušno slijedeći uputstva iz članka i provjeravajući
se u ogledalu, pokušavala sam što vjernije imitirati predložene pokrete, što je
pouzdan znak da me pomisao na starenje čini nespokojnijom nego što sam bila
spremna i sebi da priznam. Utoliko je zvuk mobilnog telefona oglasio prispijeće
SMS poruke.
Aha!
Da vidimo koji je to pametni i uspješni ljepotan jedva dočekao da svane, pa da
mi saopšti kako ne može bez mene...Shit, samo Beba...
«A
sad stvarno: Kaća i ja te se zvanično odričemo. Ono sinoć je bila kap koja je
prelila čašu.»
Ma,
daj, Bebo, ovo je čak i za tebe previše patetično! Ima bar zilion razloga zbog
kojih me se nipošto ne smijete odreći! – odmah sam je pokajnički nazvala da pokušam opravdati
svoj zaista pomalo bezočan sinoćnji gest, koji je očajna situacija u kojoj sam
se baš zbog njih našla ipak samo djelimično opravdavala.
Ooooo,
pa ko se to nama probudio i sjetio prijateljica ostavljenih na proslavi
vlastitog rođendana?
– Kaćin ton, iako ciničan, nekako je ostavljao prostora za nadu da će mi ipak
biti oprošteno.
Oprosti,
draga, vidjela si i sama kakva je bila konstelacija stvari: sa lijeve strane
Zbunjeni i Pouzdani, a sa desne Skockani i Dosadni... – zabrzah čisto da ne bih izgubila momentum.
...
pa si ti iznenada presudila u korist Mršavog i Anemičnog?
Nije
anemičan, samo ima jako svijetao ten. Zove se Igor. I nisam presudila u njegovu
korist. Ali kad smo već kod moje bježanije, znaj da sam tu JA ipak najgore
prošla. Bio mi je rođendan, montirala sam se cijelo popodne, očekivala sam
veselu pijanku i opušteno ćaskanje sa prijateljima, a šta sam dobila?
Što,
sad smo mi krivi što si ti otišla?
I
ne obavezujte me više da podnosim vaše eksperimente samo zato što ste vas dvije
u svoju «to do« listu zapisale da me po svaku cijenu udate!
Jeste,
radimo to zato što te mrzimo i želimo ti zlo!
I
otkud da me baš vi tjerate na to? Ti si se razvela prije godinu ipo. A kakav je
Kaćin brak?
Pa,
slušaj...
Znala
sam! – pobjedonosno zaključih. Vi ste se zeznule, pa biste sad i mene da
pošaljete na put bez povratka, mislim stvaaaarno...
Moje
i Kaćino iskustvo nije razlog da se ti ne udaš i ne stvoriš porodicu. Ne bih,
naravno, išla daleko kao Kaća i izdizala to na nivo tvoje građanske dužnosti,
ali da bi to donijelo dodatni kvalitet tvom životu i životu svake žene, u to
sam sigurna – pomirljivo i ultradiplomatski zaključuje Beba.
Kako
da ne, veći dio pretprošle godine sam provela, što u svom, što u tvom stanu
slušajući te kako psuješ i plačeš, zalivajući crnim vinom bezbrojna svečana
obećanja da više nećemo potrošiti ni riječi na „tog smrada“...
Hvala
što me podsjećaš na to, taman sam bila krenula da se oporavljam...- deprimirano
uzdahnu Beba.
A
Kaća? Njoj i Dekiju je neki dan bila godišnjica braka, a ni na piće nisu
otišli! Strašno!!! Ponudila sam im da ja čuvam Petru i Borisa, ali oni su rekli
da nemaju ni snage ni volje za izlazak. A njihov brak svi smatraju uspješnim!
Pa,
i jeste uspješan: imaju lijepu djecu, solidno se slažu...
Ma,
oni su samo sjedinjeni zajedničkim obavezama, a jedno drugog su se, izgleda,
potpuno zasitili! To je tajna koju svi bračni parovi čuvaju, ali ja sam je
provalila! – pobjedonosno zaključih, kao da sam upravo razotkrila misteriju
Mičel – Hedžisove kristalne lobanje i tajnu Ostrva hrastova pride.
Kažu
da je to u braku neizbježno.
Da
li to onda znači da je za dobar brak potrebna prilična doza ravnodušnosti prema
partneru?
Da.
– lakonski zaključi Beba spuštajući slušalicu.
Ova šokantna
konstatacija mi nije dala mira ni dok sam, znatno kasnije, sa rukama prepunim
fascikli žurila na sastanak sa četvoricom japija čija odijela su se tek
neznatno razlikovala u nijansama sive.
Stvarno, da li je to
istina? Zvuči realno. Ako partnera ne voliš previše, već ti je samo drag i
dobro sarađujete na dnevnoj bazi, nećeš osjećati potrebu da mu se kačiš kao
kamen oko vrata, nećeš mu praviti ljubomorne scene kad uveče ode sam u grad.
Nećeš histerisati kad dođe kući u tri ujutru obavijen oblakom alkoholnih
isparenja, da ne kažem mrtav p'jan, niti će ti mnogo smetati njegovo neprestano
okretanje za drugim ženama.
Jedva sam dočekala
kraj radnog vremena da bih, već u samoposluzi pored svoje zgrade, gurajući
kolica u koja sam bez ikakve selekcije trpala sve i svašta ka policama sa
gotovim jelima, nastavila analizu svog iznenadnog otkrića.
Punjene paprike.
Sarma. Pasuljčina sa kobasicom, super!!! Gotova jela su zakon! Mrzim da kuvam,
a zašto bih to i činila kad sam single, živim sama i ne moram, kao jadna Kaća,
po čitav dan da sjeckam, pasiram i rendišem zbog klinaca koji moraju da jedu i
spanać, i karfiol, i šargarepu i brokoli i šta ti ja znam. Čovječe, što je
dobro biti single! LOODILO!!!
Bez zezanja, da li je
najpametnije udati se za svog dobrog druga, čovjeka koji će ti pomagati u
probijanju kroz užas svakodnevice, a smaranje sa tzv. brakovima iz ljubavi
prepustiti luzerima poput mene? Ako je suditi po Kaćinom i Bebinom primjeru,
odgovor je potvrdan.
Novostečenim utiscima
nisam mogla da se otmem ni dok sam, sat vremena kasnije, u svom stanu koji je,
kad malo pažljivije pogledam, koncipiran samo za jednu osobu, mrzovoljno
žvakala sarmu iz konzerve i pomfrit iz friteze. Još sam se vrlo živo sjećala
Slavice, koleginice sa fakulteta, koja je sa ispitima vrlo brzo zaostala daleko
za mnom,ali je zato ispoljila daleko
više znanja i kapaciteta u savladavanju elementarnih životnih vještina. Naime,
Slavica je već nakon prve izgubljene godine ukapirala da nauka definitivno nije
njena najjača strana, te je kao svoj novi prioritet odredila što skoriju udaju
i realizaciji tog projekta pristupila sa maksimalnom ozbiljnošću i potpunom
posvećenošću. Da je u učenju provela upola onoliko vremena koliko u analizi tržišta
raspoloživih frajera na faksu i osmišljavanju strategije selekcije, a zatim i
osvajanja žrtve sa najvećim izgledima na pozitivan ishod, diplomirala bi u roku
kao student generacije.
Elem, Slavica je
sistemom eliminacije došla do zaključka da je žrtva sa najvećim izgledima da
bude osvojena Jovan, asistent na ekonomskom fakultetu, slika i prilika
vrijednog, neiskvarenog, zdravog i rumenog seljačeta sa obronaka Sinjajevine.
Nimalo naivna Slavica je, u maniru ponajboljeg studenta, vrlo brzo napravila cost-benefit
analizu: „Budimo realni: ovaj dečko je prilično ružnjikav, ali ni za mene se
baš ne može reći da sam fatalna ženska. Sa druge strane, on je asistent na
fakultetu koji ja, kako sam krenula, sama nikad neću završiti, tako da bi mi
njegova pomoć baš ono dobrodošla...Na kraju, oboje smo sišli sa planina, tako
da je više nego jasno da treba da se držimo zajedno i pomažemo kako bismo lakše
opstali među ovom razmaženom gradskom djecom koja nas vječito gledaju kao
inferiorni oblik života na Zemlji.“
Rečeno - učinjeno.
Slavica je već sjutradan nakon prve pauze između jutarnjih predavanja Jovanu
postavila standardnu sačekušu, a njemu, naivnom i neiskusnom, još uvijek snažno
obilježenom teškim sjevernjačkim akcentom kojeg je Slavica već u priličnoj mjeri
uspjela da se otarasi, nije bilo druge nego da pristane na kafu u studentskom
bifeu. Bio je pečen i prije nego što mu je Slavica pročitala budućnost iz
klasične kafanske šoljice sa plavom crtom i okrnjenom drškom. Poruka crnih
figurica se, manje-više, svodila na to da je Jovanu vrijeme da se ženi, a da je
Slavica definitivno dobitna kombinacija za njega. Totalno zbunjen i pometen
njenim nametljivim nastupom, ali i duboko intuitivno osjećajući da je potpuno u
pravu, Jovan se blaženo i sa punim povjerenjem u Slavičine organizacione
sposobnosti, prepustio struji i dok si rekao „oportunitetni trošak“ - već je
bio srećno oženjen i sa prvim sinom na putu. Ostatak priče je takođe klasika:
ubrzo je magistrirao, a nedugo zatim dobio stan u novom univerzitetskom naselju.
Tri godine nakon toga je i doktorirao, a Slavica rodila drugog sina, u
međuvremenu, uz Jovanovu pomoć, nekako završivši fakultet. Samo što je mlađi
sin prispio za jaslice, očev prijatelj, porijeklom iz njenih rodnih vrleti,
našao joj je sasvim pristojan posao i time je zaokružena idilična porodična
slika, u dlaku isto kako ju je Slavica na samom početku čitavog ovog projekta i
osmislila. Svi su bili srećni da se usereš, tako da su sve činjenice ukazivale
upravo na moj prvobitni zaključak: za uspješan brak je definitivno neophodna
izvjesna doza ravnodušnosti prema partneru, samo što moj mentalni sklop još
uvijek nije bio sasvim spreman da to prihvati i eventualno isproba na
sopstvenom primjeru.
Ma, da li je to
istina? Moraću to da ispitam. A da se udam za Boška? Oduvijek me je
obožavao...Ma, ne, to bi bilo glupo. Mada, istini za volju, on uopšte ne
izgleda loše! Osim toga, uvijek se tako dobro zabavljamo kad smo zajedno...Ne
znam, nisam pametna. Pretpostavljam da za pokojnu babu Milenu ovo ne bi predstavljao
nikakav problem.
IV.
Milenaaaaaaaa!!! Oooooooooo,
Milenaaaaaa, đe si toooooooooo? – iz
sveg glasa se od sabajle razvika Milovan Stijepović, vrijedni ali siromašni
domaćin iz crnogorskog sela Meterizi, opština Cetinje, užurbano preskačući
odjednom po dvije-tri u mahovinu zarasle kamene stepenice koje su iz malog
porodičnog vinograda vodile do skučene i oronule kamene kućice u kojoj se ni
nedavnim sinovljevim odlaskom na pečalbu u Ameriku nije stvorilo dovoljno
prostora za preostalo četvoro djece, sedamnaestogodišnju Milenu, seosku
ljepoticu, po mišljenju roditelja uveliko stasalu za udaju, petnaestogodišnjeg
Đorđija i male Ljubicu i Mariju.
Evo me, tajo, mijesim ’leb! – odvrati Milena iz najudaljenijeg ugla jedne jedine
prostorije (iliti „odelenja“, u doslovnoj interpretaciji lokalnog stanovništva)
u kući u kojoj su se odvijale apsolutno sve dnevne porodične aktivnosti, osim
fizioloških, za šta je uglavnom, kao i u ostalih porodica u selu, služilo
okolno žbunje divljih šipkova) u kojoj bi, nakon majčinog silaženja u vinograd
da pomaže ocu, ona preuzimala ulogu koordinatora pripreme oskudnog ručka. Danas
je Milena, kao rijetku gastronomsku iznimku, kuvala čorbu od krapa kojim je
Milovana počastio rođak iz Župe Dobrske. Moram ovom prilikom da napomenem da je
pomenuti rođak redovno lovio krapove, skobalje, jegulju i ukljevu na Rijeci
Crnojevića, u Dodošima i Bobiji, propisane zabrane pritom ne
zarezujući ni pod razno.
Dođi da ti nešto rečem, šćeri. – sav važan otpoče Milovan, a Milena intutivno osjeti da
joj se to što tajo ima da reče nikako neće dopasti. Utoliko i majka pristiže iz
vinograda, ruku i noktiju pocrnjelih od vranca koji je brala i slagala u
ogromnu drvenu bačvu u podrumu da vri tamo do septembra.
Što si se razgraja’ jutros na zoru,
Milovane? – krotko upita majka.
Niko Đurov do’di danas popodnu s’ onijem
đetićem da prosi ovu malu, Rose, zato sam graja’, a ja mnim da je to i tebe
milo – vedro će Milovan, na šta se Milena
štrecnu, mnogo neprijatno iznenađena.
Mene jes’, tako mi Boga, no što no milo
– diskretno će Rose, mada i pomalo
zabrinuto zbog troškova koji familiji tim povodom slijede.
A s kojijem do’di, tajo? – bojažljivo će Milena pognuvši glavu, u sebi se moleći
Bogu da nije u pitanju stariji Nikov sin, ružan dvadesetpetogodišnjak ogromnih
klempavih ušiju, koji je uz to nepravilno izgovarao zubne suglasnike. Nije da
joj se mlađi Blažo mnogo više dopadao, ali na Markišu nikako, ali baš nikako
nije mogla pristati, koliko god oduvijek bila krotka i po naravi i po
vaspitanju, i koliko god željela da ugodi taju. Ne. Markiša ni slučajno nije
mogao da dođe u obzir. Djevojka je, po Mileninom mišljenju, morala definisati
minimum ispod kojeg ne smije sići. Željela je Milena da se uda, nije da nije, i
sve češće je hvatala sebe kako sanjari o kršnom mladiću koji će se odjednom
niotkud pojaviti, zgrabiti je i posaditi pored sebe na konja i odvesti je
daleko, daleko, što dalje od divljeg crnogorskog krša koji je beskrajno
voljela, ali koji je iz dana u dan sistematski i nepovratno crpio njene životne
sokove i energiju mladosti. Željela je da se uda, ali ne baš sada i nikako za
Markišu, pa čak ni za koliko - toliko podnošljivijeg Blaža.
Bogomi ne znam, nisam ga pita’, ama nije
ni važno, uglavnom je reka’ da bi te njegov sin uzeo.
E, vazda mu fala. – bijesno promrmlja Milena sebi u bradu i odmah se
ugrize za jezik, jer nije navikla da se na bilo koji način suprotstavlja taju.
Kako sada više nije bilo povratka, obzirom da je on već čuo
njen jetki, iako prigušeni komentar, riješila je da ide do kraja i kaže sve što
joj je bilo na srcu.
Milena, šćeri, vakat je da te udajemo.
Nikovi sinovi su vrijedni i pošteni, vazda će moć’ prehranit’ familiju, a mene
to, sine, više ne basta. Znaš i sama kako je kod nas u kuću. Vremena su teška i
nema druge no da u svoj dom ideš i svome domaćinu. – racionalno će Milovan.
Ama, tajo, tek mi je sedamnaes’! Nije
mi, vala, još vakat! - sva crvena u licu, osjećala je kako joj se sva krv iz
vena sjurila u glavu i kako tamo žestoko pulsira, pulsira, PULSIRA i prijeti da
je raznese u zilion sićušnih komada koje niko više neće uspjeti da sastavi.
Nikad više.
Muči tu, ko te nauči da tako zboriš ocu!
– strogo je ukori majka.
Majko, ja ću sve radit’ u kuću umjesto
tebe, odiću i s’ tajom da lovim ribu i da berem smokve i šipkove, pa ću nosit’
na Rijeku Crnojevića i na Cetinje i prodavat’, snalazićemo se ka’ i drugi, ne
moram se udavat’ zbog toga! – sva
očajna, Milena se baci ocu pred noge, ali Milovan, iako mu se na duboko
izboranom i od života umornom licu vidjelo da mu se srce cijepa, ostade
neumoljiv:
Reka’ sam Niku da je dobrodoša’ i tako
će i bit’.
Uloživši
svaki atom snage svoga bića u molitvu
Svevišnjem da Niko dolazi sa Blažom, a ne Markišom, Milena je nekoliko sati
kasnije stajala iza kuće načuljenih ušiju, pokušavajući da nasluti ko je
zapravo njen prosac. Iako pojma nije mogla imati o teoriji Salmana Rušdija da
ukus jela koje žena priprema odlučujuće zavisi od toga kako se ona osjećala i u
kakvom je raspoloženju bila tokom pripreme, Milena je bila sigurna da će
štrudla od jabuka koju je maločas ispekla biti oporog ukusa i najvjerovatnije
tvrda kao surovi crnogorski kamen. Ludo
se nadala da će odvratni ukus štrudle nakvašene njenim suzama nemoćnog bijesa i
očaja prosca (pogotovo ako je u pitanju Markiša) odvratiti od ideje da se oženi
njome, ali sve njene nade su nepovratno pale u vodu kad je začula Nikov glas:
E, pa, Milovane, fala ti za ovi
prijateljski doček, nisam od tebe ni očekiva’ drukčije. Sad je vakat da
prozborimo koju o onome radi čega smo o’đe došli. Ka’ što sam ti reka’, Markiša
je voljan da oženi tvoju Milenu. Znadem da je fino i vaspitano čeljade, svi znadu
i da je ljepotica, a evo viđu po ovome što je spremila da nas dočeka i da je
domaćica mimo domaćice.
Znači, štrudla nije bila grka – razočarano pomisli Milena, užasnuta pomišlju da će ostatak života provesti sa klempavim
Markišom pod istim krovom, u istom krevetu, na radu u istom vinogradu, za istim
stolom. Iako joj nije bilo dopušteno da prisustvuje ovom muškom razgovoru,
Milena je u svojim mislima jasno naslućivala očev zadovoljan izraz lica dok je
slušao Nikovu besjedu koja će zapečatiti njen život za vjeki vjekov.
Neću za Markišu, tajo. – odlučno će sat kasnije Milovanu, čvrsto riješena da ne
popusti ni po koju cijenu.
Što veliš to? Kako nećeš? – razgoropađeno će Milovan, istovremeno blago ustuknuvši
pred silinom njenog pogleda koji je neumoljivo davao do znanja da će ovoga puta
biti po njenom.
Tako. Neću. Vas je klempav. I grdan. Ža’
mi je jer znam da si Niku da’ riječ, ali ne mogu. Ne, pa da će sad ne znam što
bit’.
Kad je tvoj otac doša’ da me prosi,
došlo mi je bilo da se bačim s’ Riječkoga mosta,
toliko mi se nije dopada’. – tiho
se oglasi Rose. Drugi jedan momak iz
sela mi je bio pri srcu, ali otac je reka’ da ima da se udam za Milovana i ja
sam se udala. Nijesam ni pomišljala da rečem da mi se ne dopada...
Dobro je, Rose, znamo, čoče, da si šćela
da se udaš za Vida Božova, ali ka’ što znaš, bolje je što nisi. Da si se za
njega udala, sad bi već bila udovica. – uvrijeđeno je prekide Milovan.
...poslušala sam oca i nisam se
pokajala. – nastavi Rose potpuno ignorišući
Milovanovu upadicu. Isprva ga nisam
voljela, ali sam brzo viđela da je dobar, čestit i vrijedan domaćin, pa sam
počela da ga poštujem. Kad smo dobili đecu, poštovala sam ga još više, dok
jedan dan nisam s’vatila da ne bi’ mogla živjet’ bez njega. I tada, nakon
dvadeset i kusur godina braka, Milovanu je bila dovoljna samo jedna Rosina
lijepa riječ pa da sav procvjeta i naraste od ponosa.
Dobro,
majko, udaću se za Markišu, ali ne računaj da ću ga ikad zavoljet’. – bijesno odgovori Milena i ode da čisti raštan. Znači, to je kraj. – tužno je mislila u
sebi. Sva očajna pokušavala je da zamisli dan u kojem bi jednom, možda, i ona
doživjela trenutak prosvjetljenja i spoznala da zapravo ne može da zamisli
život bez Markiše, zajedno sa njegovim monstruoznim ušima i crvenim kukastim
nosom, ali zaludu. Milena je željela više od onoga što su joj roditelji, iako u
najboljoj namjeri i ubijeđeni da će im uskoro biti zahvalna, namijenili
V.
Nekoliko
dana nakon moje katastrofalne rođendanske proslave, dođoh sa Boškom u
«Slowhand». Još sa vrata uhvatih sebe kako bacam pogled ka dijelu šanka u kojem
sam prošli put vidjela Igora. Razočarano konstatujući da ga nema, započeh
mučan, nategnut razgovor sa Boškom, ne uspijevajući da nađem načina da mu
predložim da se upustimo u neobičan eksperiment.
Čuj, Boško...Nešto sam razmišljala... – promucah snebivajući se.
Uh, nemoj, molim te, poslednji put kad
si razmišljala, a ima tome nekih devet godina, policija nam je dolazila na
vrata u tri ujutru. – nasmija
se Boško glumeći prestrašenost.
Misliš ono kad smo nas četvoro...
Ne, nego ono kad SI TI INSISTIRALA DA
NAS ČETVORO...Kapiraš, postoji razlika, taj suludi poduhvat kojeg ne smijem ni
da se prisjećam, nije bio ZAJEDNIČKA IDEJA, već TVOJA LIČNA INICIJATIVA. – prekide me Boško, gušeći se od smijeha pred navalom
sjećanja.
Dobro, dobro... – u cilju što
bržeg nastavka rada na provjeri
svoje hipoteze zauzeh pomirljiv
stav.
Znači, dogovorili smo se: nemoj da razmišljaš,
nije to za tebe.
Ok, ok, nego...Ti i ja se znamo
oduvijek, zar ne? I uvijek smo se odlično slagali? – oprezno počeh ispitivati teren. Zasad mi se
metodologija istraživanja pokazuje savršeno, nema šta.
Jesmo... – začuđeno će Boris. Što je s tobom večeras, ženska glavo?
Pa, to mi je dalo ideju da bismo ti i ja
možda mogli...
Daaaaa? – sada već sav
pretvoren u godinama skrivanu nadu i iščekivanje, unese mi se direktno u lice,
toliko direktno da sam odmah zažalila što sam išta progovarala. U tom trenutku,
na moje ogromno olakšanje, u «Slowhand» užurbano uđe Beba i poče da se probija
do nas.
Znaš koga sam sad vidjela napolju? Onog
Malokrvnog! – konspirativno mi šapnu
na uho.
Ozbiljno? A gdje je? – zaintrigirano se trgoh, bezobzirno zaboravljajući na
svoju čvrstu riješenost da ispitam koje pretpostavke garantuju bolji i
stabilniji brak, kao i na još uvijek zapanjenog Boška koji, po svoj prilici,
još dugo neće shvatiti što sam mu zapravo maločas htjela reći.
Eno ga, kupuje cigarete u radnji preko
puta. Pretpostavljam da će sad ovamo, a sa njim je bio još jedan mnogo zgodan
momak, tako da nemoj da ti je palo na pamet da opet izigravaš nedostižnost, već
se ponašaj normalno, bar dok ne snimim situaciju i ustanovim da li onaj tip raspolaže ikakvim
potencijalom, ok?
Ko izigrava? Pa kad sam ja to radila? – počeh uvrijeđeno da se durim iako sam u dubini duše
bila potpuno svjesna ove svoje sklonosti, mislim, da tvrdim pazar, na koju
nisam bila nimalo ponosna, ali iznad koje do sada nisam uspjela da se izdignem
Slušaj, ja sam žena razvedena, ali ipak
imam određene emocionalne potrebe, plus sam tvoja najbolja prijateljica, tako
da te molim da razmišljaš i ponašaš se racionalno, kako bismo iz ovog
neočekivanog obrta obadvije maksimalno profitirale.
Ja ništa ovdje ne kapiram. – zbunjeno će jadni Boško.
Minuti
su prolazili, a Igor i njegov drug se nisu pojavljivali. Postajala sam sve
nervoznija, te uskoro odlučih da čekanje prekratim još jednim džin-tonikom. Pa
još jednim. Uzalud. Svako otvaranje vrata «Slowhand»-a donosilo je samo novo
razočarenje, ali istrajno sam čekala i dalje. U tome sam najbolja. Niko ne zna
da čeka kao ja.
Ma, da drmnem ja još jedan...E, tako. I
koga briga, ne mora ni da dođe.
Žana, obrati pažnju!!! – kao oparena poskoči
Beba „suptilno“ me munuvši laktom u stomak.
Iako
obavijena lakom alkoholnom izmaglicom, uspjela sam sačuvati dovoljno
prisebnosti da ne podlegnem iskušenju da se okrenem i pokažem svoje uzbuđenje i
nervozu. Kao po komandi, DJ je pustio Stingov «It's probably Me» i dodatno
napunio elektricitetom atmosferu koja je, što se mene tiče, već ionako bila
maksimalno nabijena tenzijom. Slijedeće čega sam postala svjesna bili su
dlanovi koji su mi prekrili oči i poznati glas koji je tražio da pogađam.
Hmmm...Da vidimo... - tobože iznenađeno počeh prstima da ispitujem dlanove
pridošlice.
Pomoći ću ti: ja sam tvoj spasilac koji
je ostao nenagrađen!
Naravno! – izvještačeno zakreštah u smiješnom pokušaju da zvučim
nonšalantno. Luka, donesi
Igoru...hmmm... Koji sam ja moron, to je strašno.
... tonik! Samo što ja nisam
zainteresovan za TU vrstu nagrade. – kvarno
se nasmija Igor.
Ne znam za šta si zainteresovan, ali ja
znam šta sam ti obećala. – na
trenutak povratih koncentraciju i nasmijah
se još kvarnije, kao u najboljim gimnazijskim danima, pokušavajući da
uspostavim kontrolu nad tokom razgovora. A
što nećeš neko kratko piće?
Pa, ako se i ja noćas overdoziram, ništa
od našeg poljupca, zar ne?
Jooooj, što je sladak ovaj Igor!!! – euforično zacvilih u sebi, u maniru pomahnitalog
pubertetlije.
Jooooj, što je sladak ovaj Max!!![1]
– nijemo zaciča Beba, sanjalački blejeći u
Igorovog druga koji je, konačno neometan njegovom dominacijom, bjesomučno
koristio rijetku priliku da i sam zablista u društvu.
Sudeći po Bebinom ushićenju, reklo bi se
da Max itekako raspolaže potencijalom... – zadovoljno se nasmijah
u sebi. Bilo je tako lijepo ponovo vidjeti na njenom licu nagovještaj onog
izraza koji uvijek ima kad je zaljubljena.
Bogami, dobro kaže Žana, ovaj Igor
uopšte nije toliko mršav. – zadovoljno
konstatova Beba pozitivan razvoj situacije i na mom „terenu“.
Ja i dalje ništa ne kapiram. – na Boškovom konfuznom „terenu“ – status quo.
Intenzitet zbunjenosti i broj pitanja bez izgleda da na njih uskoro dobije bilo
kakav suvisli odgovor – nepromijenjen.
Aha...OK, evo poljupca... - ohrabrena ne baš zanemarljivim brojem kratkih pića
počeh da se naginjem prema Igoru.
Neću ovdje. Ne sada. Ne ovako. – odlučno me osujeti i, kao da mu to ne bi dovoljno,
odmače se dva koraka unazad. Čovječe, koji blam. Za sat-dva meni će, kao po
običaju, pasti na pamet briljantan odgovor koji sam mogla dati i popraviti svoj
trenutno prilično jadan score sa Igorom, ali sada, sada kad mi je
najpotrebnije, u glavi mi se stvorio vakuum koji sam gotovo fizički osjećala
tamo negdje u predjelu koji kod ostalih ljudi zauzima siva moždana masa, te
riješih da mu se, kao bezbroj puta do sada, predam bez borbe. Nema mi pomoći. I
iz ovog duela ću izaći skenjana i obeshrabrena. Koliko li će mi vremena ovog
puta trebati da se oporavim?
Nego kako gospodin želi? – bila sam gotovo zaboravila kako izgleda kad si
inferioran pred muškarcem. Ovaj slabašni i mene definitivno nedostojni pokušaj
da se cinizmom izborim protiv ovog čudnog osjećaja na Igora nije ostavio baš
nikakav utisak.
Bez publike i, što je još važnije, u
trijeznom stanju. Neću da sjutra ujutru proklinješ skota koji iskorišćava
pijane crvenokose vještice luđe čak i od mene. Biće kako treba, ili nikako. - Igor odlučno ugasi cigaretu i ode, ostavivši Maxa da
uživa u smijuljenju sa Bebom.
E,
ubij se, Žana, stvarno ti nije dobro. Da mi je da me zemlja proguta! – samokritično, iako, po običaju, sa zakašnjenjem,
očajno zavapih u sebi, ludo se nadajući da ću bar uspjeti da se održim na
nogama i izbjegnem još veću katastrofu, mada je sve mnogo više ukazivalo na to
da ću se svakog časa srušiti pod sto, što od obeznanjenosti alkoholom, što od
blama kakav nije zapamćen u novijoj istoriji „Slowhand“ -
VI.
Dok
je Markiša Nikov Mašanović, sav sluđen od sreće i ne znajući što ga je snašlo,
provodio svoje potonje momačke dane nemilosrdno zasipan pomalo malicioznim
pošalicama ostalih neženja Meteriza i nekoliko obližnjih sela, zavidnih što je
baš njega, tako ružnjikavog, smotanog i neiskusnog, zapalo da oženi ni manje ni
više no Milenu Milovanovu Stijepović, buduća mlada je očajavala kod kuće,
žaleći se čak i svojim sedmogodišnjim sestricama koje su je, ne shvatajući što
muči njihovu Milenu, a još manje kako bi je mogle utješiti, samo tužno i
nemoćno posmatrale, nijemo saosjećajući sa njenom patnjom,
što god da joj je bilo uzrok. Kao da sama situacija nije bila već po sebi
dovoljno užasna, Milena je još morala i da sa roditeljima dočekuje bližu i
dalju rodbinu koja je svakodnevno dolazila na čestitanje, što je značilo još
mnogo tužnih podsjećanja na najgori trenutak
njenog života do kojeg je preostalo još manje od mjesec dana.
Dok
je jednog vrelog avgustovskog popodneva Milena, kao i obično žalobno uzdišući (što
je, uzgred budi rečeno, već bilo počelo da nervira cijelu porodicu, slagala u
ormar darovne peškire i posteljinu koje su joj, uz tradicionalne polušaljive
prigodne komentare, predali upravo ispraćeni ujna Vidosava i ujak Radovan, začu
se topot konja koji se sve više približavao kući. Pomislivši da je to opet neko
došao da čestita, Milena se nije mnogo uzbuđivala i nastavila je sa nevoljnim
slaganjem svoje djevojačke spreme. Trgla se tek kad se konj uz glasno njištanje
zaustavio pred samom kućom i kad je začula malu Ljubicu kako kao bez duše
utrčava u kuću i pita: „Majko, ko je ovi stari čo’ek na konja?“, i na kraju
majku kako nervozno i smušeno odgovara:“ Ćuti, Ljube, to je Stevo Andrijin, ne
znaš ga ti, no trči u vinograd i zovi oca neka odma’ do’di! A što li je sad
Stevo doša’, za Svetoga Vasilija?“
Malo
je reći da se Milovan začudio kad je čuo da je došao Stevo Andrijin i da bi
„stio nešto da zbori s njim“. Prepun strahopoštovanja on požuri kući, gdje je
Rose neočekivanom gostu već bila poslužila najbolju rakiju i pršut koji
je imala u kući. Stevo je, inače, bio ugledni ceklinski domaćin, nedavno
penzionisani kapetan prve klase u vojsci Kraljevine Jugoslavije, koji se upravo
sa sinom Mašanom vratio iz Hrvatske, gdje je prije toga službovao nekih deset
godina. Udovac od svojih četrdesetak, visok, kršan i zgodan, prevremeno
penzionisan zbog dvije godine dugog zarobljeništva na Bregalnici, dobitnik
Obilića medalje za hrabrost, sa penzijom za koju su se u to vrijeme mogla
kupiti dva vola, što je, za ondašnje prilike, predstavljalo čitavo bogatstvo,
Stevo je, i pored svoje sijede kose, predstavljao izvanrednu priliku i sigurno
finansijsko i svako drugo utočište za ceklinske udavače. Pokojna žena Danica,
rođena Krivokapić iz Cuca, bijaše mu rodila četvoro djece, ali opakoj tuberkulozi
uspio je da uteče samo desetogodišnji Mašan. U želji da mu obezbijedi
najpribližniju zamjenu za majku, ali i sebi dostojnu družbenicu i domaćicu u
kući u kojoj nije nedostajalo ništa osim energične ženske ruke, Stevo odmah po
povratku u Crnu Goru i svoje rodno selo Dodoši poče da analizira situaciju u
Meterizima i okolnim selima po pitanju djevojaka stasalih za udaju i na kraju
odluči da zaprosi Milenu Milovanovu, potpuno ignorišući opšte poznatu činjenicu
da je ona obećana Markiši Nikovom. Ovo zbog toga što se u Ceklinu, sa rijetkim
izuzecima, oduvijek, a tako je, uglavnom, i dan danas, poštovalo nepisano
pravilo da se nevjesta ne traži izvan Ceklina.
Nije
teško zaključiti da je prosidba Milovana, blago rečeno, iznenadila. Iako je bio
izuzetno počastvovan, nije želio da pogazi Niku zadatu riječ, i to je Stevu
odmah otvoreno saopštio.
-
Stevo, fala ti za sve lijepe riječi koje si noćas reka’ o mojoj Mileni. Moram
ti pošteno reć’ da bi’ bio presrećan da je baš tebe dam, i ja mnim da bi to za
Milenu bilo najbolje, ali samo nekoliko dana prije no si se ti vrnuo u selo,
prosio je Niko Mašanović za njegovoga Markišu i ja sam da’ pristanak. Nisam
pametan što sad da činim.
-
A ja, Milovane, mnim da bi bilo najpoštenije da puštimo Milenu da reče za
kojijem bi pošla. – samouvjereno će Stevo.
Tako
su i učinili. Uveli su Milenu i upoznali je sa Stevom. Nakon prvog šoka
izazvanog njegovom sijedom kosom, Milena je polako postajala svjesna i divne
plave boje njegovih očiju, širokih ramena, snažnog dubokog glasa i opšte
sigurnosti koju je odavao. Kad je sve ove pojedinosti uporedila sa Markišinim
priglupim pogledom, ramenima kao u komarca i unjkavim glasom, bez razmišljanja
je rekla taju da je Markiša dobar i bezazlen momak i da se nada da će ubrzo naći
bolju djevojku od nje, ali da bi ona radije uzela Steva.
Tako
je đed Stevo banuo u život moje babe Milene, na veliko zadovoljstvo svih,
izuzev, pretpostavljam, ispaljenih Mašanovića. Srećom su oni, ipak, kao i svi
stanovnici tih krajeva, bili svjesni snage Stevovog autoriteta i ugleda, te
nekako i sami kapirali da je njegova, iako naknadna, aplikacija za status
Mileninog domaćina prirodno imala veću specifičnu težinu i dobila prednost nad
Markišinom. Tako su izbjegnute gorke riječi koje bi, pretpostavljam, u svim
ostalim slučajevima pale između dvije familije usljed prekršenja dogovora. U
svakom slučaju, svoju djevojačku spremu je Milena od tada slagala mnogo
revnosnije i sa neuporedivo više žara. Vrlo brzo nakon svadbe Stevo se uvjerio
da je pravilno odabrao nevjestu. Njegovu do tada prilično sumornu kuću Milena
je ukrasila svojom markantnom pojavom, koja je zadovoljavala sve tadašnje
crnogorske standarde ženske ljepote i otmenim držanjem, kao i krotkošću kojoj
se naučila u roditeljskom domu, ali koja nije nipošto značila da ona o svemu
nije imala svoje mišljenje, što je Stevu posebno imponovalo. Kako je, pored
toga, bila i vrijedna i dobra domaćica, kuća Pejovića u Dodošima se za čas
posla pretvorila u udoban i topao dom. Stevu je ipak, od svega najviše prijao
lijep odnos koji je Milena od samog početka lagano uspostavila sa Mašanom, čemu
je sigurno mnogo doprinijelo to što je Milena i u roditeljskoj kući imala dvije
od njega neznatno mlađe sestre.
Nažalost, loša sreća koja je Steva sa
potomstvom pratila u prvom braku i u ovom slučaju je, mada u nešto manjoj
mjeri, odmah zaprijetila porodičnoj idili Pejovića. Od šestoro djece koje je
Milena rodila kroz prirodnu selekciju su preživjeli sinovi Vladimir, Božidar i
Slobodan, dok su prvorođeni sin Branislav, a zatim i kćeri Dragica i Jelena,
umrle ubrzo po rođenju. Nakon rođenja najmlađeg Slobodana izgledalo je da se
crni oblak iznad kuće Pejovića konačno sklonio i Stevo i Milena su, sa svoja
četiri dječaka, počeli opušteno da žive. Do narednog velikog iskušenja za
velike ljude.
VII.
Tip prosto djeluje previše savršen da bi
bio stvaran! – po stoti put euforično
konstatova Beba dok je, sa
debelim slojem hidratantne kreme na licu i kolutovima krastavca nа оčimа, ležala pored mene na krevetu analizirajući sinoćnji
fijasko sa Igorom. Posebno se detaljno (možda za nijansu i previše detaljno)
osvrnula na trenutak kad ju je Gospod dodirnuo milošću svojom, tj. »udesio«
susret sa Maxom.
Ovo tvoje stanje mi je odnekud poznato... –
diskretno se prisjetih prvih dana njene
veze sa Balšom.
Znam, čudo jedno kako sa godinama i
stečenim iskustvom ne postajemo nimalo pametnije ni opreznije...Baš me briga,
hoću da uživam dok traje. Znam da ću za koji dan opet da ti cmizdrim, ali
uželjela sam se ovog osjećaja! – bezbrižno će Beba, po ko zna koji put me
zadivljujući svojom fascinantnom sposobnošću da se fokusira na sadašnji
trenutak i uživa u njemu bez ostatka, ne razmišljajući ni sekundice o mogućem
negativnom ishodu.
U pravu si, uživaj!!! Ako, ne daj Bože,
nešto pođe po zlu, znamo kako treba reagovati, ne bi nam bio prvi put. – nasmijah se bezbrižno i ja, odlučivši da zadržim za sebe
svoju skepsu i ne kvarim raspoloženje svojoj prijateljici koja je, poslije
svega, zaslužila ovo uzbuđenje i ustreptalost.
Vala, baš hoću! I samo da znaš, ja sam
itekako svjesna da sve ovo može da se završi bolno kao i prošli put, ali i od
toga će biti neke vajde, kao kod Šekspira: »Od novog jada stari bol će
proći...« - filozofski zaključi Beba. Nego, da vidimo što ćemo da obučemo
večeras.
Ja ne izlazim. Sad ću da skinem ovu magičnu
formulu sa face i idem kući. Sinoć sam dobila svoju lekciju, tako da ću u
narednih najmanje godinu dana »Slowhand«, a možda i čitav grad, zaobilaziti u
širokom luku. – naglo ustadoh, poskidah
krastavac i užurbano krenuh kući.
Super ti je strategija. No, dobro, bar si
batalila projekat udaje za Boška. – podrugljivo
će Beba.
Ne brini, sad imam novi projekat. Ovoga
puta ću da ispitam kako je to biti baba-djevojka.
O, pa to ćeš lako da ispitaš, tu si ti već
pola posla obavila, ako ne i više, zar ne? Ti si po mnogima već uveliko
baba-djevojka. – »osokoli« me Beba u svom
stilu.
Džaba se trudiš, Bebo, neću se
predomisliti. Ovog puta stvarno ne. Vrijeme je za detoksikaciju. I bukvalno i
figurativno. – odlučno zaključih diskusiju i odvukoh se
kući da, udobno zavaljena u fotelji, još jednom pogledam »Kad je Hari upoznao
Seli« sa Meg Rajan i Bili Kristalom koji, bar kad sam ja u pitanju, ima
provjereno psihoterapeutsko dejstvo . Po ko zna koji put me je umirila
činjenica da je Seli čovjeka svog života pronašla sa 32 godine, što znači da ja
imam još dobre dvije godine fore...Kad sam se posljednji put tješila Selinim
iskustvom imala sam još pet godina pred sobom...Trebalo bi konačno nešto da se
desi, ili da ja nešto preduzmem... Za početak bih mogla da napravim tabele za
sjutra. Bar sam u tome dobra i uspješna. Dobro će mi činiti da konačno nešto
uradim kako treba. A i šef će me ubiti ako mu to ne pripremim. Bilo kako bilo,
rad do sitnih sati se isplatio i ja sam na posao, kao rijetko kad u posljednje
vrijeme, otišla zadovoljna i nasmijana, i odmah po ulasku u kancelariju poletno
otvorila prozore i zalila cvijeće koje je prijetilo da se uskoro sparuši. Taman
na vrijeme da dočekam Sašu [6][1] koji uđe kao vihor i uzvitla sve
papire na mom stolu. Bio je to jedno iz serije njegovih čuvenih dramatičnih i
pompeznih pojavljivanja u kancelarijama.
Jesi li zvala one idiote? – započe nervozno se češkajući po debeloj i ćelavoj glavi.
Jesam. – smireno odgovaram, riješena da ovog puta ne dozvolim da
njegova histerija pređe na mene, pa da, i ovog puta, poslije par minuta on,
ispražnjen i rasterećen, vedro zviždućući išeta iz kancelarije, a mene, totalno
sluđenu i obeznanjenu, ostavi da ostatak radnog vremena sumanuto okrećem
telefonske brojeve, lobiram, podilazim, obećavam, prijetim, neprestano pod
tenzijom grizući nokte i pitajući se hoću li i ovoga puta uspjeti da izađem u
susret njegovim nebuloznim zahtjevima i
u kakvom će raspoloženju biti kad se vrati. E, ovog puta sam riješila da se ne
uzbuđujem zbog njegovih histeričnih ispada.
Pa, jesu li se konačno odlučili? Hoće li
nam dati tu usranu kampanju da radimo ili neće? – nestrpljivo upita pun nade.
Nisu se još definitivno izjasnili. Kažu da
im je stavka istraživanja tržišta preskupa. – nastavljam uživajući u svojoj smirenoj superiornosti.
Jebem im ja mater, nemoj ih više zvati. Ima
da trče za nama! – ljutito će Ćelavi Prasac
Moj Šef. Aha, kako da ne. Budaletino glupa. Baš će da te puste da ih odereš za
istraživanje tržišta, kao da oni ne znaju ko su im konkurenti, koliko imaju
klijenata i koji su im najprodavaniji proizvodi. Samo su tebe čekali da im
otvoriš oči.
Da li si možda pomišljao na mogućnost da im
spustimo cijenu ukupne kampanje, da izbacimo iz ponude istraživanje tržišta,
jer to i nama troši resurse, a što je preskupo za klijenta da i ne pominjem.
Ako im spustimo cijenu kampanje za iznos istraživanja tržišta, a povećamo za
samo pet posto cijenu zakupa medijskog prostora i pet posto cijenu produkcije
spota, nadoknadićemo skoro potpuno ono što ćemo izgubiti izbacivanjem
istraživanja tržišta. A obaška što ćemo profitirati od činjenice da smo radili
kampanju za takvog klijenta i time sve svoje konkurente ostaviti kilometrima za
sobom da se guše u prašini – predložila
sam istim laganim i opuštenim tonom, osjećajući kako sa svakom mojom narednom
riječju Saša postaje fleksibilniji i manje crven u licu, kao da sam mu
pijavicama pustila krv.
Slušaj, nije ti ta loša...'ajde izračunaj
mi sve to i baci na papir, da vidimo konačnu verziju nove ponude, pa da
zakažemo još jedan sastanak sa tim govnima. Jesi li ti sigurna da na kraju
nećemo zbog ovog popusta biti u velikoj buli? – sumnjičavo mi se unese u lice, ali, nekako, više reda
radi, tek da ne prizna baš odmah da sam ja ovdje marketinški mag, a on najobičniji rastjerivač
potencijalnih klijenata, a ponekad čak i onih koji su vezani ugovorom.
Izračunala sam već i napravila kompletnu
analizu, poslala sam ti na mail. Platiće nam samo malo manje nego što je bilo
planirano na početku, ali sama činjenica da smo izbacili istraživanje tržišta, koje
je njima samo po sebi kao koncept odbojno i suvišno, olakšaće nam da dobijemo
ovaj posao. Pogledaj i ovo kad stigneš, ok? To je plan marketinških
aktivnosti do kraja ove godine. – nonšalantno
ga dotukoh. Ćelavi Prasac Moj Šef postaje isuviše predvidljiv.
Već si ga pripremila? Ti? Ali, kako je to
moguće? – opa, sad smo još i šokirani!
Vidiš, Sale, čuda se dešavaju! – odvraćam samouvjerenim osmijehom, namjerno ignorišući
njegovu otvorenu i, po mom mišljenju, prilično nevještu provokaciju.
Znam, znam, samo nisam mislio da su moguća
BAŠ TOLIKA čuda. Nemoj da se ljutiš, ali ja nisam navikao da ti uopšte poštuješ
deadline, a kamoli da posao završiš ranije... – e, ovo već neću da otrpim. Uh, što ću sad da ga razvalim!
Eto, sad kad smo vidjeli da je sve moguće,
možda nije isključeno da i tebi padne na pamet neka dobra ideja. Nekad. Možda.
Mada, ne znam baš... – čovječe,
što je ovo bio nezgodan ritern! Mene si našao da čačkaš, ovako punu jeda i
bijesa...Baš sam i čekala nekog takvog da se iskalim, istresem, ispraznim...Frajeru, ovo
ti je bio totalno nepromišljen potez.
Saša
uze fasciklu i izađe iz kancelarije i dalje u nevjerici vrteći glavom. Poslije
nekoliko minuta me pozva da odmah dođem kod njega. Hmmmmmm... što li ovo treba
da znači? Svi znaju da on vrlo rijetko poziva zaposlene u svoj pretenciozno
dizajnirani kabinet. Bilo kako bilo,
ja ću umarširati puna samopouzdanja.
Sjedi. Jesi li za kapućino? – bio je neuobičajeno prijatan.
E, sad je na mene red da se zapanjim. Čuj,
ako ti nisi navikao da sam ja ažurna, ja nisam navikla da si ti ljubazan, tako
da se bojim da ovo ne sluti na dobro. Molim te, pređi na stvar! – bila sam neviđeno ponosna na sebe, direktnu i
beskompromisnu, spremnu da šefu saspe u lice sve što joj je na duši. Mnogo sam
jaka!!!
Teška srca priznajem da ti je ovaj plan
odličan i da me je učvrstio u jednoj odluci koja mi se već duže vrijeme vrzma
po glavi, a to je da ti ponudim mjesto direktora marketinga. – Debeli Prasac Moj Šef je konačno prevalio preko usta ono
što već dugo očekujem i čemu sam bila gotovo prestala da se nadam.
Ovaj
neočekivani obrt je toliko godio mom samopouzdanju, ozbiljno poljuljanom nakon Igorove nedavne lekcije, da sam dobila
suludu želju da izljubim Sašinu debelu, ćelavu glavu, u nedostatku vrata
direktno nasađenu na široka, salom obilno nafatirana ramena. Mislim, ja sam na
poslu prošla sve moguće faze, od standardnih
pripravničkih patnji oličenih u
svakodnevnom kupovanju doručka za čitav sprat i vječitom dodjeljivanju najglupljih
poslova od postanka Zemljine kore, pa do klasičnog mobinga od strane koleginica
koje su »slučajno« zaboravljale da mi prenesu poruke od šefova o zadacima koje
treba zajedno da završimo, pa ja ispadala neodgovorna i odsutna iz tima, kao i
da me obavijeste da koleginica slavi rođendan i da sakupljaju novac da joj kupe
poklon, pa ja ispadala kreten koji jedini nije uzeo učešća u dirljivom
zajedničkom poduhvatu koji patetično ilustruje zajedništvo i team spirit što
tako idilično vlada u sektoru...Sve sam, dakle, prošla i iskusila, samo mi se
zaslužena nagrada još nikada nije desila. Uvijek bi mi se na putu ka uspjehu
ispriječio neko važniji, bliži i lojalniji šefu...A sad sam konačno dobila
priliku da napredujem! Poslije toliko rada i truda za koji sam bila ubijeđena
da se ni kod ovog šefa neće isplatiti! A on, jedini od svih mojih šefova barem
otvoreno bezobrazan, što sam negdje, u nekom zabitom kutku svoje podsvijesti,
na neki način i cijenila, pružio mi je šansu! Ma, sad ću da ga poljubim, pa
nek' ide život!
Da ti nije palo na pamet! Polako... iskuliraj... Broj do
deset...Jedan... dva... tri...Taaako... Čuj, da ga poljubiš... Nisi ti te
sreće, Debeli! – strogo me opomenu
unutrašnji glas. Inače, jako je uvrnuto to sa mojim unutrašnjim glasom. Koliko
ja znam, unutrašnji glasovi su kod ostalih ljudi tihi, blagi, nenametljivi.
Jedino ovaj moj, Bože me sačuvaj, skroz
nenormalan, glasan, naredbodavan, neumoljiv. Pojma nemam što da radim sa njim.
Da ga ignorišem nema šanse. Da ga ućutkam – još manje. Ovog puta sam ga, ipak,
bespogovorno poslušala. Sale stvarno nije zaslužio baš toliku nagradu.
Konačno si se sjetio. Pričaj ti što god
hoćeš, i da sam trapava, i aljkava, i spora, i nekoncentrisana, ali vrlo dobro
znaš da je ovo tvoja najmudrija odluka u zadnjih zilion godina. – nadljudskim naporima uspjeh da obuzdam svoje oduševljenje
i ostanem u istom položaju (umjesto da počnem raspamećeno da đipam okolo, što
je, samokritično priznajem, bio moj prvi impuls), ležerno prekrštenih nogu i
ruku, kao i da zadržim nadmeni ton.
Samo nemoj da uobražavaš koješta! Čekaj
samo kad službenici počnu da ti podmeću...Vjeruj mi, ja dobro znam kako to
izgleda. – u Sašinom glasu se već osjećala izvjesna
doza kajanja zbog odluke da me unaprijedi, ali sad mu više nije bilo povratka.
Vjerujem. – lagano spustih loptu, tek toliko da se ne predomisli.
Ipak, ne smiješ dozvoliti da ti taj
entuzijazam splasne, naprotiv, divno je vidjeti kako ti onaj autistični pogled
koji si u zadnje vrijeme furala kao rukom odnesen nestaje iz očiju. Da znaš da
si već bila počela da me brineš. Bilo kako bilo, ti si
dokaz da moć, koliko god mala bila, drastično povećava
nivo adrenalina u ljudskom organizmu. – desilo se i to. Ćelavi Prasac Moj Šef je pokazao i svoje
ljudsko lice. Vjerujem da mu se ovaj spontani ispad neće uskoro ponoviti, ali
meni je i ovo bilo dovoljno da ga od tada pa nadalje zovem samo Saša. Čim sam
izašla iz kabineta, dala sam oduška svojoj radosti i istrčala iz zgrade,
uskočila u auto sa mobitelom zaglavljenim između obraza i ramena i obavijestila
Kaću i Bebu o novostima koje su se izdešavale. Po završetku razgovora do daske
sam pustila R.E.M. i bjesomučno tresući glavom u ritmu se odvezoh kod Bebe u
kafeteriju. Sad ima da utamanim jedno dvije – tri Londonske štangle, a na
kalorije neću da se obazirem.
E, mala, ovu priliku ne smiješ prokockati! – neštedimice sam sokolila sebe. Hvala Bogu što me nije zarobio porodičnim obavezama, inače ne bih mogla uspjeti u ovom poslu. Advertajzing je skroz surov biznis. Moraš da mu se posvetiš, da kontrolišeš svaki detalj. Eto, kad bi Kaća mogla sebi da dozvoli da ostane na poslu do 7 naveče, a da poslije toga sa poslovnim partnerima ide na piće i večere i nastavlja razgovor o poslu? Ona ne može da ode na službeni put kad god zatreba, bar ne ovako opušteno kao ja...Čovječe, što je dobro biti ja!!! Izlazak iz kome – kolosalna stvar, što veli Johnny Štulić, moj omiljeni filozof. Bože, kako sam voljela taj novi talas - to nije normalno.
Nedugo
zatim sam, sa već gotovo zaboravljenim zadovoljstvom i bez trunke griže
savjesti, udobno zavaljena u crvenoj fotelji futurističkog dizajna, degustirala
nove kolače koje su domaćice u Bebinoj kafeteriji pripremale po njenim novim
receptima i uz precizne instrukcije koje im je davala. Osim svih ponuđenih novotarija, satrla sam i one dvije Londonske
štangle.
...jedno dva decilitra gustog soka od jagoda...Ne, ne
više...Onda ga, zajedno sa pasiranim jagodama, prespite u blender i izmiksajte.
Zatim to ugrijte na tihoj vatri, ali ne smijete dozvoliti da proključa. Kad
bude, onako, srednje toplo, dodajte tri-četiri listića želatina...Ostalo znate.
Čovječe, kako je ovo dobro! Joooj, ne mogu
da dišem... – uzdišem držeći se za
stomak.
Nije važno, ostavi auto tu ispred moje
zgrade, vrati se kući pješke i već ćeš izgoreti pola tih kalorija. Onda se
spremi, pa idemo u život, da izgoriš i drugu polovinu. – veselo me ohrabri Beba, vidno zadovoljna što su njeni,
kako premijerno izvedeni kolači, tako i oni iz klasičnog repertoara, dobili
tako dobru preliminarnu ocjenu.
Ne, ne... – odlučno odbih, riješena da ne dozvolim da mi mogući ponovni
ispad opet pokvari jedva povraćeno raspoloženje.
Noćas ima da slavimo tvoje unapređenje,
rekla sam Maxu i on je predložio da idemo svi da pijemo u to ime. Doći će i
Igor.
Neka, hvala. Tek sad mi ne pada na pamet da
izađem. On me je već okarakterisao kao pijanduru i ne bih da mu se opet
namještam »na penal«. – odbijam, na korak od ponovne depresije.
Znači, nećeš sa nama? Isplanirala si nešto
bolje? Pa, da vidimo, što ćemo večeras imati na repertoaru: »Besani u Sijetlu«?
– ljutito će Beba.
E, ta ti je dobra. Odavno ga nisam gledala.
Odoh, a ti se lijepo provedi i pozdravi Maxa. – melanholično se nasmiješih i požurih kući.
Dok
sam, malo kasnije, u udobnoj tišini i samoći svog stana, po ko zna koji put
gledala »Besanog u Sijetlu« i smijala se sceni u kojoj Tom Henksu osmogodišnji
sin objašnjava dominantnu ulogu žena u današnjim ljubavnim vezama kao da je
vidim prvi put, u jednom trenutku
uhvatih sebe kako mahinalno krećem ka flaši sa irskom kafom. Sjetivši se ponovo
nedavnog nemilog događaja u Slowhand - u, trgoh se kao oparena. U prvi mah
pomislih da bi trebalo da se oduprem želji da popijem malo, a onda shvatih da
nema potrebe da se zbog jednog jedinog gafa odreknem tako sitnog i bezazlenog
zadovoljstva. Odlučih da ipak sipam.
E, tako. Ima da pijem kad mi se pije. I
uvijek ću da kažem što mislim, i baš me briga da li će se to NJEMU svidjeti ili
ne.
Nekoliko
narednih večeri provela sam u »bjesomučnom« provodu ispred računara i TV-a, uz
knjige i stručnu literaturu, dovršavajući zaostale poslove iz kancelarije.
Osjećala sam se potpuno zadovoljno i ispunjeno. A onda sam jednog popodneva
dobila neobičan e-mail od nepoznatog pošiljaoca. Mislim, bar meni adresa rightstuff@yahoo.com o pošiljaocu nije govorila baš ništa.
»Možeš prestati da izlaziš, promijeniti
ime, možeš se ofarbati u zeleno, odseliti iz grada, ali nećeš uspjeti da se
sakriješ. Dugovi, jednostavno, moraju da se vrate.«
Istog
trenutka sam sazvala hitan sastanak sa svojim ženama i prispjeli e-mail dala na
razmatranje. Znajući da ja nikom ne dugujem novac, sistemom eliminacije smo,
što na bazi realnih činjenica, a što prosto priželjkujući da se iza ovih
polutajanstvenih redova krije Igor, jednoglasno zaključile da pošiljalac ne
može biti niko osim njega.
E, pa sad si valjda shvatila da je vrijeme
da više batališ tu igru »hard to get«, tj. da tvrdiš pazar... – zamišljeno će Beba.
...mada vjerujem da ti to neće lako pasti,
mislim, ipak je to igra u kojoj si se specijalizovala do perfekcije, doduše, sa
nikakvim rezultatima... – nadoveza
se Kaća, takođe duboko utonula u kontemplaciju.
Vrijeme je da već jednom otvoriš karte! – odlučno zaključi
Beba...
A što ako se izglupiram? – ...za razliku od mene, koja sam i dalje nesigurna i
sumnjičava.
Čovjek se nikada ne može izglupirati ako
slijedi svoja osjećanja! – izvali
Kaća, gestikulirajući kao da deklamuje latinske sentence.
Kaća, anđeli s' tobom! – užasnuto će Beba.
Stvarno, Kaća! – pridružih se i ja.
Izvinjavam se, ponijela me dramatika ovog
trenutka...Zar ne vidiš, Žana, čovjek je priznao da mu nedostaješ, nije se
bojao da će se izglupirati! – pomalo
postiđeno pokuša da se odbrani Kaća.
Tako je, sad priznaj i ti, pa da završavamo
više sa ovim vašim nadmudrivanjem!
Eh, lako je vama da kažete...
OK, onda sama riješi ovu stvar. - Kaća i Beba odlučno ustadoše i odoše, ostavljajući me
zamišljenu i neodlučnu. Nakon kratkog razmišljanja, sa izrazom čvrste
riješenosti na licu, sjedoh za računar i napisah odgovor, a zatim ga, klikom na
»SEND«, i poslah:
»Ne želim nikom ništa da dugujem i spremna
sam sve da izmirim. Svjesna sam svoje impulsivnosti kojom se ne ponosim
previše. Ipak, sebe mnogo volim i ovakvu, pa čak i overdoziranu, što znači da
situacija od prije neko veče, iako mi se zaista rijetko dešava, može i da se
ponovi, samo ako za tim budem osjećala potrebu.«
Uskoro
se na mom monitoru ukazao notifajer koji obavještava da mi je stigao e-mail.
Nestrpljivim klikom otvorih pismo, i na displeju se očita tekst: »JAVIĆU TI SE
MALO KASNIJE. IGOR.«
Već??? - trepereći od uzbuđenja ustadoh, zapalih cigaretu i počeh
nervozno da šetam po stanu.
Vidiš
što ti je telepatija! Javiće se. Kad? KAD??? Doduše, to sad više nije toliko
važno. Važno je to da ON gubi 1:0! Ali, rekli smo da više nema igara...Znači li
to da između muškaraca i žena nisu mogući jasni odnosi koji isključuju igre na
poene? MORAĆU TO DA ISPITAM!
VIII.
Pa, Milena, sine, kako je doma? – upita Rose, onako izokola, Milenu prilikom njene prve
posjete rodu, mjesec dana nakon svadbe. Zapravo je željela znati sve, kako je
uredila novi dom, kako se slaže sa Mašanom, ponajviše kakav je Stevo prema njoj, a vragolastim
namigivanjem je dala do znanja da joj ne bi smetalo ni kad bi joj Milena dala i
par informacija o tome kako je, u svakom pogledu, „uredila spavaću sobu“.
Prelijepo, majko, mnogo bolje no što sam
mislila. – zadovoljno će Milena
udobno se zavaljujući na klupi u dvorištu ispred rodne kuće i rutinski
prevrćući šoljicu nakon ispijanja kafe. Mašan
je dobar, rekla bi' da me se još pomalo boji, ali skoro se navika' na mene i
vidi se da mu je milo što im je žensko došlo u kuću. Uredan je, Stevo ga je
tome od malena naučio, a to se, ka' što znadeš, rijetko viđa u đetića.
A kuća? – zainteresovano nastavlja Rose, iako će kuću vidjeti
prilikom uzvratne posjete u koju su ona i Milovan uskoro planirali da odu, tako
da je ovo pitanje više upotrijebila kao prelaz ka interesantnijim detaljima o
kojima joj je bilo nezgodno da se raspita odmah i direktno.
Kuća je isto prelijepa, velika, sa devet
odelenja, viđećeš kad dođete, sve ću vi pokazat'. Sad šijem i vezem nove
posteljine za našu sobu i za Mašanovu, Stevo mi je naručio materijale iz
Skadra, kupio mi je i novu šivaću mašinu, viđećeš, majko, prelijepa je! – ushićeno je cičala Milena, kao dijete, što je, uprkos udaji, zapravo i bila. Riječi su joj
stihijski navirale, sustizale i preticale jedna drugu, tumbale se, gurale i
prevrtale u njenoj glavi, u silnoj želji da dovoljno nahvali novi život u kojem
je odskora uživala.
A Stevo? – procijenivši da je bilo dosta okolišenja, Rose se konačno odluči da krene „in
medias res“.
Eh, Stevo mi je tek poseban, majko, ne
bi vjerovala kako je dobar, kako me poštuje, vazda se raspituje jesam li dobro,
fali li mi familija, imam li sve što mi treba, stalno mi zbori da ne rabotam
toliko, ne da mi da nosim ništa teško, pazi me ka' dijete! – oduševljeno će Milena isprva, a onda, odjedanput, sa
sjenkom tuge u oku, nastavi: Ama nešto,
majko, ne razumijem. Stevo, rekla bi', baš voli da poigra na karte. Skoro svaki
dan mu popodnu do'de nečesovi ljudi iz sela te igraju do kasno ili idu u Ćoru
kafanu pa tamo za$ednu i nema ga po nekoliko sati. Nisam pametna što da činim
za to. Mislila sam jedan dan da pođem u kafanu i da mu rečem da do'di doma ili
da pošljem Mašana, no se ne usudih.
Nikako!!! – dreknu inače vazda smirena i tiha Rose, izbečivši oči
od užasa. Nemoj to nikad učinjet', da
grdna nijesi!!! Bože, ludoga đeteta, što će joj past' na pamet! Žena da ide u
kafanu među ljude, i još da zbori domaćinu da ide doma! Poslije će bit' da sam
te ja to naučila, Karuč me neće oprat'! Zapamti ovo za vazda: čo'ek je, može mu
bit' i da karta, i da pije, i da $edi po kafanama, i to nije tvoj posa'! I ovo
upamti: nikad ne idi za domaćinom, nikad mu ne protivrječi, a posebno ga
NIKAD ne pitaj đe je krenuo i kad će da se
vrne. Ako baš moraš reć' svoje mišljenje, a ja bih te sjetovala da to ne činiš
bez velje muke, to samo neka bude u vaša četiri zida, da niko drugi ne čuje, a
i tada samo ka' da je sve to tako kako on veli, ama se tebe isto čini da biste
to možda mogli i drukče uradit'. Jedino se tako neće naijedit' i jedino tako
ćeš išćerat' to što si zamislila – nesvjesna da je sva filozofija bračnog
života upravo sadržana u tim njenim priprostim riječima, Rose je Mileni očas
održala ubrzani kurs osnovnih komunikacijskih vještina i pride je poučila još
nekim naprednijim
tehnikama unaprijeđenja partnerskih odnosa. To bi se danas zvalo life
coaching. Milena je brzo učila i svaku savladanu lekciju dosljedno
primjenjivala na terenu, tj. u svom domu. Steva je iz kartaških pohoda
dočekivala sa osmijehom, jelom na stolu i pristavljenom kafom, no questions
asked, a on je zahvalno uzvraćao pažnjom kakvom se vjerovatno nijedna ceklinska
nevjesta nije mogla pohvaliti. Sve je djelovalo kao da će živjeti srećno i
dugovječno kao u bajci, ali već par godina zatim dođe vrijeme da Milena savlada
i neki viši kurs iz partnerskih odnosa.
Pa, Milena, sine, kako je doma? – upita opet jednom Rose Milenu, nedugo po Božidarovom
rođenju, dok su ga, uz popodnevnu kafu, posmatrale kako spokojno spava u
kolijevci, a Vlado razdragano đipao po onom istom dvorištu u kojem je Milena
stekla prva znanja o značaju kompromisa za stabilnost braka, sa posebnim
osvrtom na svježe bračne parove kao najpodložnije destabilizaciji usljed
nespremnosti partnera na kompromise.
Prelijepo, vala, nemam riječi, ovih
mojih đetića na svijet' nema. Samo da vidiš kako mi Mašan priskače u pomoć oko
ovoga maloga, nijednom ga nisam zvala da mi pomaže, vazda je sam do'dio. Otac
ga je tome naučio. Stevo me drži ka' malo vode na dlan, reka' mi je da će mi
dovest' jednu ženu iz sela da nam čisti kuću i da vari ručak, no ja nisam
šćela, rekla sam da neću da mi tuđinke vršljaju po sobama.
Blago majci danas i dovijek – zadovoljno odahnu Rose, srećna što bar jedno njeno
dijete ima lagodan život. Naime, pisma koja su od starijeg sina iz Amerike
pristizala sve rjeđe govorila su da Petar živi tegobno, da obavlja najnapornije
poslove u rudokopu, što je njemu, kao i svim doseljenicima iz Crne Gore,
naviklima da po cijeli dan borave na vazduhu, posebno teško padalo. „Ujutro zorom se spuštam u jamu, a naizvan
izlazim kad Sunce već zađe, bijeloga dana ne gledam. Da sam zna' da će ovako
bit' ne bi' do'dio“. – razočarano
je iz svoje bestragije u Arizoni izvještavao Petar. Rosi je zato Milenina sreća bar donekle uravnotežavala
patnju za sinom kojeg je uzalud molila da im bar ne šalje novac, kad ga već
tako teško zarađuje. Ipak, novac je svakog mjeseca redovno stizao u
smeđoj koverti, a uz njega samo ponekad i riječ – dvije o tome da je,
za sada, zdravo i dobro i da ih sve pozdravlja. Kad god u
koverti uz novac ne bi stiglo i makar kratko pismo, Rose je znala da je Petar
toga dana u mrska rudarska kolica utovario previše uglja za američke fabrike,
parobrodove i vozove, te da je bio isuviše umoran i loše volje da
bi pisao. Novac iz tih koverti Rose je zalivala sa mnogo više gorkih suza očaja
i nemoći.
Ma jedno, majko, nikako ne mogu da
s'vatim. – nastavi Milena
oklijevajući. Mene se čini da Stevo
ponekad ide kod nekih ženetina po selu. Tako sam nešto načula i ja mnim da je
to istina. Ne brini, nisam mu još ništa zborila, samo bi’ voljela da mi rečeš
je li i to za čo’eka. – sa vidljivom primjesom zajedljivosti u tonu zaključi
Milena, a konto Rosine pređašnje poduke.
Jes', šćeri moja, i to je za čo’eka.
I dobro si učinjela što si prećutala. I još ću ti nešto reć': kad bi svaka
Ceklinjanka razbijala glavu od brige svaki put kad načuje ili se uvjeri da joj
je domaćin pasa' kod neke ženetine, ne bi danas ni jedna o’đe
u čistu svijest ostala. Batali priču i pazi kuću i đecu, a za Steva se ne $ekiraj,
zna on đe treba da se vrne, a i neće još dugo bit' pa će ga puštit' ti
bjesovi. Godine će doć' po svoje – spokojno se nasmiješi Rose, a Milena u svoju bazu
podataka pohrani još jednu porciju
iz majčine riznice neprolaznih životnih mudrosti kojoj, srećom, kao što je
Rose, moguće poučena i sopstvenim iskustvom, i najavila, poslije nekoliko godina više nije imala
potrebe da se vraća u potrazi za utjehom.
Veliko iskušenje je za
Pejoviće stiglo devet godina po Slobodanovom rođenju, neposredno poslije
oslobođenja 1945. godine, kao kazna za Stevovo kratkotrajno
učešće u Drugom Svjetskom ratu 1942.
godine, na »pogrešnoj strani«, u ulozi komandanta jednog od crnogorskih nacionalističkih
bataljona. Na smrt preplašena pozivom koji je
Stevo dobio da preuzme bataljon, Milena je odmah počela da ga preklinje da ne
ide, jer će izgubiti glavu i ostaviti djecu bez oca kad im je najpotrebniji.
Budući pravi vojnik, Stevo se nije želio oglušiti o obavezu i prihvatio je da
predvodi bataljon, ali uskoro je uvidio da je trebalo da posluša Milenu.
Tipično. Ne želeći da se bori protiv svojih
Ceklinjana, ubrzo je dao ostavku i riješio da se definitivno povuče. Njegovi
saborci, nezadovoljni čovjekom koji ga je zamijenio, ponovo prisilno postaviše
Steva za komandanta, ali ga uskoro, zbog Stevove namjerne pasivnosti,
smijeniše. Kada se krajem aprila 1945. godine pronijela vijest da je Njemačka
pred kapitulacijom i da se ratu bliži kraj, veći dio pripadnika crnogorskih
nacionalističkih jedinica je, znajući što ih čeka nakon oslobođenja, krenuo u
bijeg, sa namjerom da preko Zidanog mosta i Ljubljane stigne
u Trst. Ostali, koji nisu smatrali da su učinili bilo što na čemu bi im nova
vlast mogla zamjeriti, a među kojima je bio i Stevo, ostadoše u Crnoj Gori.
Prvopomenuti su stigli na Zidani most 9. maja i tu ih je zatekla vijest da je
Njemačka kapitulirala i da su Ljubljanu zauzeli komunisti, te je većina
odlučila da se preusmjeri ka Celju i odatle nastavi ka Austriji. Ostali, ne
mogavši više da izdrže toliki napor, predadoše se komunistima. Na drugoj
strani, Stevova procjena da mu od novouspostavljene vlasti ne prijeti nikakva
opasnost jer nije ništa loše ni učinio,
ubrzo se pokazala pogrešnom. Komunisti ga, naime, zarobiše i osudiše na smrt
strijeljanjem. Uzalud je Milena obilazila seljane, požrtvovano prikupljala
njihove potpise na peticijama za oslobođenje njenog nedužnog domaćina, molila i
kumila znanog i neznanog da ga poštede. Uzalud je peticiju nosila u Beograd
sekretaru AVNOJ-a. Drug sekretar je bio neumoljiv: „Drugarice, ne možemo Vam
pomoći.“ Ostala
je sama sa svoja četiri dječaka. Bio je to prvi put u složnoj kući Pejovića da Stevo
nije poslušao savjet svoje mudre žene.
IX.
U isto
vrijeme, sjedeći na poklopljenoj wc šolji u svom stanu, Beba lakira nokte na
nogama i drži telefonsku slušalicu zaglavljenu između ramena i obraza.
Pa što se nerviraš, rekao je da će ti se
javiti kasnije!
Da, ali to je bilo još prije dva sata. Uh,
krvi ću mu se napiti! U stvari, ne, ako se i javi, neću mu odgovarati i kraj
priče. – pobjedonosno zaključujem, patetično
ubijeđena da time ima Bog zna kako da mu doskočim.
A to djetinjasto tjeranje inata će, kao,
doprinijeti razjašnjenju situacije? – posprdno će Beba.
Nažalost, ne. Naprotiv, samo će produžilo
neizvjesnost i smanjiti izglede na pozitivan ishod...
...a pozitivan ishod je... nadovezuje
se Beba.
...scena dostojna starije holivudske
produkcije, u kojoj Igor, kao na usporenom snimku, poljem punim cvijeća trči
prema meni, izgovarajući dvije magične riječi...
U
tom trenutku se moj mobilni telefon oglasi prodornom zvonjavom. Bez pozdrava sa
Bebom, sva pometena i satrvena panikom, nekontrolisano bacih slušalicu fiksnog
telefona i javih se na mobilni:
Jebi ga!!! – oglasi se Igor gromoglasno,
ljutito i iznervirano.
Magične riječi, nema šta... – pomislih u sebi razočarano.
A otkud tebi moja mail adresa? Ko ti je dao
moj broj telefona? I ko ti je rekao... - u maniru iskusnog igrača uspijevam da prikrijem olakšanje
i oduševljenje, ali ne i radoznalost.
Polako, kuda žuriš, ne idem ja nikud... – Igor smijući se zaustavi lavinu mojih pitanja, ali,
vjerovatno shvativši da će mu, ako ovako nastavi, tok igre definitivno izmaći
kontroli, brže-bolje potrča da se ogradi:
Mislim, objasniću ti sve, samo me ne zatrpavaj
tolikim pitanjima odjednom...Ovako: Luka mi je rekao u kojoj firmi radiš, pa
sam našao na internetu vaš sajt. Tamo se nalazi tvoj e-mail i broj službenog
mobilnog telefona. Kao što vidiš, što se traži – to se i nađe.
Drago mi je što te čujem... – oprezno,
na vrhovima prstiju, zalazim na neispitanu
teritoriju. Teritoriju na kojoj se igra otvoreno i bez kalkulacija.
Eto, ja sam objavio: GAME OVER. Sad je red
na tebe da prestaneš da se igraš, pa da odemo konačno kao ljudi negdje na piće,
s tim što ću se postarati da ne popiješ više nego što si navikla. – Igor je, srećom, u ovoj igri pokazao veću zrelost od
mene.
Zar nije glupavo što muško-ženske odnose
doživljavamo kao igru, i to ne igru koja relaksira i zabavlja, već...
...zahtijeva puni intelektualni angažman i
obavezuje na oprez pri povlačenju svakog poteza...
... i izgovaranju svake riječi. – sumorno zaključih.
Tako je. Užas!
A da li to ponovo treba meni, koja sam
poznata po magnetskom privlačenju napornih likova do čije ličnosti jedva
uspiješ da dopreš i nakon bezbrojnih s mukom razgrnutih zaštitnih slojeva...? –
upitah se zamišljeno.
Ne treba. Ali ti ne umiješ drugačije. Ne
više. – efektno procijeni Igor. Toliko efektno da
se od doskorašnjeg protivnika za tren oka pretvorio u saučesnika.
U pravu si, nažalost... Kasno je da se
privikavam na jednostavne, jednodimenzionalne tipove čije izjave nikad ne
sadrže skrivena značenja...
Ne znam što da ti kažem...Svjestan sam da
na ljubav i sam često gledam kao na igru sa zilion nivoa, sve komplikovanijih
kako igra dalje odmiče, ali sad sam riješio da igru obustavim. GAME OVER, kao što
rekoh. – umirujuće
zaključi Igor, i, zaista, od tada je sve izgledalo lako, čisto i jasno. Kako je
moguće da sam toliko dragocjenih trenutaka života, koji se definitivno neće
ponoviti, proćerdala na sve one besmislene igre nerava? Zašto?
Ja ne bih rekla da je GAME OVER, već GAME
PAUSED, što znači da ti u svakom trenutku možeš kliknuti na »RESUME« i
nastaviti igru, i mene zateći nespremnu... – poslije dužeg vremena se nasmijah istinski vedro i
opušteno.
Reci mi iskreno: zar nisi pomalo umorna od
tog vječitog analiziranja i proučavanja? – radoznalo upita Igor.
Vala jesam. – samokritično priznadoh.
E, onda se opusti i budi spremna za pola
sata, ok?
Da
bih potvrdila svoju riješenost da se više ne igram, obukla sam prvo što sam
dohvatila iz garderobera, ne razmišljajući kakvu će to neverbalnu poruku
poslati Igoru.
Uskoro
se oglasilo zvono na vratima.
Malo je poranio... Čovjeku koji namjerava
da izigrava koješta takav kiks nikada ne bi mogao da se desi! Mislim da ovaj
frajer zaslužuje šansu!
Hej, ti!!! – nasmiješeno otvorih vrata.
Ovo je za tebe.
– odgovori mi osmijehom budući Čovjek Mog
Života, uručujući mi CD čija me naslovna strana oborila s nogu. ČOVJEČE,
ON
ZNA!!!
Otkud znaš? Ko ti je rekao da obožavam U2?
Niko. Sam sam pretpostavio.
Ne, nije moguće, ja ovo sanjam i uskoro ću
se probuditi i otići na posao, a svi frajeri oko mene će i dalje biti bezlični
i dosadni, a ako, kojim slučajem, ijedan bude djelovao iole zanimljivo, biće
garantovano oženjen! I tebe kad tamo sretnem, bićeš oženjen, a ja ću se
pitati kako je moguće da sam ikad i pomislila da ćeš čekati mene, slobodan,
nasmijan i voljan da dovedeš u red moj haotični svijet.
Meni se čini da im je ovo najbolji album
poslije devedesete. Reklo bi se da je konačno gotovo sa fazom eksperimentisanja
sa elektronikom.
Iz tvojih usta u Božije uši!
– uzdahnuh puna nade da će se to
ostvariti. I ne samo to.
Oboje instinktivno (i istovremeno!!!) pogledasmo u nebo i, ne dogovarajući se, krenusmo ka»Slowhand« - u.
U tri
sata ujutru moja ulica je pusta,
ali svjetla u mnogim stanovima još uvijek gore. Grad
još ne spava.
Ako ti je večeras bilo upola tako dobro kao
meni, onda mogu zamisliti kako si se provela. – zadovoljno uzdahnu Igor zaustavljajući se ispred mog
ulaza. Zatim mi lagano dodirnu lice baš onako kako sam
oduvijek željela, ali ne i doživjela. Rijetki su, zaista, bili oni epizodisti u mom
životnom filmskom spektaklu (da, sad vidim da su svi oni definitivno bili samo epizodisti) koji su uživali u tome da lagano idu korak po korak,
i da u naš odnos investiraju strpljenje i onu jednostavnu, ali dragocjenu
spoznaju u koju su, i pored sve njene očiglednosti i jasnoće, posvećeni samo
pravi frajeri, da je manje zapravo više, ako kapirate što hoću da kažem.
Uglavnom im se nešto strašno žurilo i nisu imali vremena za sve te silne faze i
međukorake. Ne, njih su čekala isuviše velika djela, tamo u drugim sferama
njihovih isuviše važnih života. Ako ništa drugo, to mi je pomagalo da epizodistu
vrlo brzo prepoznam i odmah ga, po skraćenoj proceduri, iz spektakla
eliminišem. Sada znam i da se nepristajanje na kompromise isplatilo.
Čudo kako ni jednom od mojih bivših ova
tako jednostavna vještina nije bila poznata... – ganuto promucah, na ivici suza, a opet se do bola
srameći svog emotivnog patosa. Ako ovako
nastavim, ima da ga otjeram glavom bez obzira, - pomislih u sebi, ali nisam
mogla protiv toga. Čak se i moj kreštavi unutrašnji glas ućutao. Pa, majku mu, valjda i to
nešto znači!
X.
Kancelarija u koju sam, dva mjeseca nakon spektakularnog prvog izlaska sa Igorom, ušla na
vrijeme, ali sa prilično vidljivim tragovima neprospavane noći (koje
je Saša,
naravno, jedva dočekao da namjerno pogrešno protumači i, shodno mojim očekivanjima, prokomentariše u svom stilu), nije mi nikad izgledala ljepše. Bila je svježa i provjetrena, oporavljeno
cvijeće je zahvalno mirisalo sa prozorske daske, a društvo mu je pravila
sniježno bijela orhideja koju sam tada prvi put vidjela. Donijeli su je od
jutros zvanično moji službenici, sa kojima sam do juče dijelila kancelariju.
Bojim se da to neće izaći na dobro. A ne znam ni kako da njegujem ovaj krhki
cvijet. Ne smije se puno zalivati da korijen ne bi istrulio. Sa druge strane,
osušiće
se ako se ja ne sjetim da mu svaki drugi dan udijelim neophodnu dozu vlage. Ne smije da
bude direktno izložen Suncu, a, opet, treba mu puno svjetlosti. Zato mora da se
presadi u providnu saksiju. E, jebi ga. Ne umijem ja ovo. Jel' to bila
implicitna poruka mojih doskorašnjih kolega? Da ja ovo neću umjeti?
Ooooooo, izgleda da se sinoć neko razvalio
od provoda! Ovakvi podočnjaci, malaksalost i sjaj u očima nikada ne lažu! E,
neka si se malo aktivirala, mnogo dobro ti stoji!
– veselo konstatova Saša usta prepunih
masnog bureka. On se, inače,
još uvijek istrajno opirao invaziji praznjikavih obrok – salatica od šačice
integralnog pirinča, parčenceta
od suvoće skvrčenog pilećeg bijelog mesa i
dva jadna listića zelene salate, te otvoreno preferirao dobri stari burek i
deset s’ lukom. Da sam ovoliko otrova
pojeo – ništa mi ne bi bilo. – nezadovoljno je prokomentarisao kad sam ga
nedavno ubijedila da zajedno sa mnom uzme jednu u našem korporativnom restoranu. Old habits die hard.
Pa kad već vidiš koliko je ta aktivnost
blagotvorna, što je onda i sam malo češće ne upražnjavaš? Znaš, ugojio si se u
zadnje vrijeme, a i nešto si mi mnogo nervozan... – odvratih vedro i nasmijano, riješena da ne dozvolim da mi
iko pokvari raspoloženje. Krajičkom oka uhvatih pogled troje kolega koji su se,
u strahu da ne ostanu bez posla (ili, u najboljem slučaju, bar trećine plate)
nadljudskim naporima obuzdavali da ne prasnu u smijeh.
Eh, jadna ja, kakvim sam kukavicama i
uvlakačima okružena...A za onu orhideju ćete da vidite – dodadoh poluglasno sebi u brk. Pogotovo ako je u pitanju skrivena provokacija. Sa mnom ste našli da se
zajebavate.
Taman
kad sam krenula u obilazak od danas,
po novousvojenoj sistematizaciji radnih mjesta, i zvanično svojih službenika, zazvonio mi je telefon.
Bićeš kuuuumaaaa! – histerično – euforično dreknu Beba.
Nemoj da planeš, Žana, nalaziš se u
kancelariji, vodi računa, polako, sjećaš se,
jedan...Dva...Tri... Četiri...Sve je ok, Žana, iskuliraj, to se ova
idiotkinja opet nešto zajebava...Pet...Šest...
Čuješ li, mala, udajem seeeeee!!! - raspamećeno
Bebino cičanje mi je bukvalno razvaljivalo slušni aparat. Osjećala sam da još
nije vrijeme da bilo šta progovaram. Nisam bila sposobna da prokomentarišem ovu
negativno šokantnu vijest, a da zbog toga poslije ne žalimo i ja i Beba.
...Sedam...Osam...Devet...Polako, urazumiće
se ona već, ovo ne može biti istina, sad ću da zovem Kaću...Deset...
U »Slowhand«-u za sat vremena! – bijaše to sve što sam uspjela da izgovorim.
Jedva
sam dočekala da se sastanemo i da, uz ogromnu šolju jake kafe, dam oduška svom
nemoćnom bijesu.
Što ti je to opet palo na pamet, mahnita
ženo? Malo su ti, izgleda, bile one dvije godine pakla sa Balšom, pa ponovo
srljaš u propast!
Hvala što se toliko raduješ zbog mene,
najbolje prijateljice i treba tako da podržavaju jedna drugu. Hvala što i ti
misliš da zaslužujem da budem srećna, baš zbog pakla kroz koji sam prošla. – cinično procijedi Beba.
Ma, hajde, naravno da se radujemo zbog
tebe, samo smo se malo iznenadile! – Kaća
je raznježeno zagrli, na šta Beba zahvalno zaplaka od sreće, Kaća joj se,
naravno, spremno pridruži, a ja, odjednom se osjetivši potpuno suvišnom,
zapalih cigaretu i smrknuto ćuteći odslušah priču o jutrošnjem testu za
ispitivanje trudnoće koji je bio pozitivan, i odmah zatim obavljenom
ginekološkom pregledu koji je potvrdio rezultat testa, Maxovom oduševljenju
činjenicom da će biti otac, pa čak i prognoze o polu djeteta koje će se zvati
Bjanka ili Sergej.
Uh, sad će opet glupava upozorenja o
odmaranju, pojačanoj ishrani i kontrolisanju krvi, urina i pritiska, Kaćina
omiljena tema, ovo je njenih pet minuta, samo što meni izgledaju kao
vječnost...
Slušaj, sad moraš malo da se pripaziš, ne
smiješ više da visiš povazdan tamo u kafeteriji. Moraš da se odmaraš. I slano
da izbaciš obavezno. Da ne zadržavaš vodu i da ti ne otiču noge. I ne zaboravi
da odmah počneš da uzimaš folnu kisjelinu. – Kaća me, naravno, nije iznevjerila.
'ajde, što si se snuždila, idemo popodne da
biramo vjenčanicu, ok? – sad
pređe na mene, što me je strahovito nerviralo, mada sam znala da je samo
pokušavala da me oraspoloži.
O, da, i tašnicu, i rukavice, i veo i sva
ostala sranja koja idu uz to...Naravno, ne bih to propustila nizašta na
svijetu... – sumorno dopunih dajući nevoljni pristanak
na učešće u dosadnom i iscrpljujućem stampedu kroz svetilišta raspamećenih
udavača našeg grada, pet dana jahanja daleko od prvih nagovještaja istinske
civilizacije u kojoj udaja i ženidba ne spadaju među obavezne figure u životnoj
koreografiji.
Sat
vremena kasnije teška koraka sam se vukla ulicom u poslovnoj zoni grada,
vraćajući se na posao koji mi odjednom više nije bio onako inspirativan. Ni glamurozan. Automobili
su oko mene histerično trubili, ali ja jedva da sam bila svjesna toga.
Dakle, Žana, ostala si sama... Beba će se
pridružiti Kaći u tajnom sestrinstvu Udatih Ženetina, dobiće bebu i pridružiti
se Kaći i u tajnom sestrinstvu Debelih Ali Srećnih Mamica, a sa našim bazanjem
po buticima, ludim noćnim provodima, laganim ispijanjem kapućina uz opušteno ćaskanje
u »Slowhand«-u je zauvijek gotovo. Ostala sam sasvim sama u tajnom sestrinstvu
Ljubiteljki Slobode. Ustvari ne, ostala sam sasvim sama generalno. U svakom
pogledu. Napuštena. Iznevjerena. Ostavljena na cjedilu. Ispaljena. Šutnuta.
SAMA.
Znajući
što mi je jedino moglo pomoći u trenucima kriza poput ove, Beba me je odmah po
završetku mog radnog vremena nazvala i predložila da sjutradan odemo u šetnju
mojom omiljenom stazom. »Moja staza«, inače, nije ništa posebno. Mirna oaza,
sada, sredinom septembra, obojena divnim bojama jeseni, tihi kutak do kojeg,
iako se nalazi u samom centru grada, ne dopire gradska vreva. Malo prije
dogovorenog sastanka sa curama, tamo sam se našla sa Boškom i saopštila mu
novosti. Nisam, naravno, propustila da mu kažem i što tačno mislim o čitavom
tom projektu, a pogotovo o tome kako ću, kad sve to prođe, ostati sjebana i
sama.
Kako sama, srećo, što lupetaš? - vedro
će Boško, u nespretnom pokušaju da rastjera moje mračno raspoloženje. Prvo, neće Beba nikuda. Ako se udaje, ne
znači da će nas zaboraviti...
'oće, pazi što ti kažem...
Neće, kao što nije ni Kaća, iako se njen
život stvarno puno izmijenio. Drugo, ja ostajem definitivno na našoj strani,
znaš i sama, neću živ pred matičara i popa. – dragi, najdraži Boško! On mi je jedini ostao. Hvala Bogu
na nebesima što mu onda, u mom ranije opisanom trenutku pomračenja svijesti,
čak ni za potrebe moje analize, dakle, ni u ime nauke, nisam predložila odlazak
kod matičara. Ili popa. I to sa mnom.
Za sada je tako, ali to uopšte ne znači da
i ti već na prvoj krivini nećeš skrenuti u suprotni tabor. Nikome nije
vjerovati kad su takve stvari u pitanju. Jednostavno, u svima prije ili kasnije
nešto pukne, pa shvate kako »svo to gluvarenje, gubljenje vremena po kafićima,
neobavezno flertovanje na sve strane ne samo da zapravo ne vodi ničemu, već je
i za svaku osudu«... – skeptično
zaključih.
Čak i kad bih se oženio, a neću ni u
ludilu, kod mene bi sve ostalo isto.
Znala sam: svi tvrde kako ih brak, naravno,
neće nimalo promijeniti, da će sve ostati isto! – trijumfalno uskliknuh.
Kako da ne. Znam ja takve. Svi su isti. Fuj!!! Da mi je samo znati šta se to u
čovjeku slomi...Moraću to da ispitam.
U svakom slučaju, ne smiješ svojim
djetinjastim ponašanjem kvariti Žanino raspoloženje. Ovi dani su za nju tako
značajni i ne smijemo biti sebični. – Boško me
zaštitnički zagrli, a zatim me otprati na sastanak sa Kaćom i Bebom. Na
putu ka prvom butiku vjenčanica u našem dosadnom itinereru, zazvonio mi je telefon.
Hej, ti, što se ne javljaš čitav dan? Jel'
ti sinoć bilo baš toliko bezveze sa mnom? – nasmijano će Igor.
Tek
tada sam postala svjesna koliko, zapravo, treba da budem srećna i koliko je
nepotrebno i besmisleno da se bavim bilo čijim životima osim svog. Mada, što se i od njega više distanciram, to bolje.
Ionako se sve u trenutku preokrene i ti ostaneš zabezeknut, vezanih ruku i SAM,
ukoliko to već nisam pomenula.
Bilo mi je super, samo sam imala puno
posla. Baš sam sad htjela da te nazovem. – slagah i ne trepnvuši. Nisam imala puno posla. I nisam
namjeravala da ga nazovem. Uopšte. Nisam htjela da ga podsjećam na sebe.
Željela sam da sam poželi da me čuje. Eto, i ova frka sa Bebom je bila od neke
koristi. Da nije bilo toga, ko zna
koliko bih vremena do sada provela pitajući se hoće li me Igor zvati i kada.
Slušaj što ima novo: Biću Maxov kum!!! – veselo me obavijesti Igor.
Znam, i ja ću mu biti kuma. – odvratih ni izbliza tako entuzijastično.
Do sada sam kumovao na već par vjenčanja i
mogu reći da će mi ovo biti prvo na kojem ću zaista rado izljubiti kumu kad god
mi to svatovi budu preporučili, pa i češće. Dobiće bebu!!! Pa, zar to nije
super? – nije prestajao da priča, nesvjesno
najavljujući prvu temu o kojoj nećemo imati isto mišljenje.
Aha... – sumorno odgovorih. Već
znam i redoslijed zbivanja: sad mučnine, iznenadne i drastične promjene
raspoloženja, zatim gojenje, strije, oticanje članaka, pa porođaj, postporođajna
depresija, divljanje hormona, pa bebini grčevi, izbijanje zubića, nervoza,
kmečanje, hranjenje, nosanje i uspavljivanje, pelene, tvrda
stolica, meka stolica, zelena stolica (beba je gladna), cucle,
flašice, portiklice, benkice, Pavlovićeva mast protiv ojeda, svađe, nespavanje,
iscrpljenost, pa uzajamna optuživanja tipa: «Ti si me u ovo uvalio/la...«, i, u
najboljem slučaju i uz mnogo sreće, miran razlaz... – očas posla složih scenario, kao da sam se najmanje tri
puta udavala i podigla bar jedno petoro djece.
Čovječe, kakve mračne vizije! – nasmija se Igor. Po prvi put otkako smo se smuvali me je
nervirao.
Ih, tek ćeš da vidiš...Kad zaređaju
neprospavane noći i panda look – ubjedljivo
nastavih pokazujući zamišljene tamne kolutove oko očiju...Toj ženi još nije doprlo do svijesti što je čeka...Zamisli to
razočarenje kad ukapira da neće moći da provodi po sat vremena dnevno pred
ogledalom samo isprobavajući nove sjenke za oči!
Otkud znaš da će biti tako? Možda nisu sve
žene razmažene i sebične... – aha,
evo i prve svađe na pomolu!
Aha! Sad ćemo se svađati, jel' da?
Nećemo, samo se pitam da li ovo znači da ti
ne želiš da se udaš? Nikad, baš nikad?
Da se udam? Ni u ludilu. Nisam ja za to,
što ti vrlo dobro znaš.
A djeca? Ni njih ne želiš?
Volim djecu, ali...Ne znam što da ti
kažem...Kad vidim Kaću kako se po čitav dan lomata za njima, i što sve propušta
da bi bila njima na raspolaganju...Ma daj, što ti je odjednom? – ovo kao da nije bio moj Igor. Moja srodna duša. Pripadnik mog vilenjačkog plemena.
Ništa, ja takođe volim djecu, s tom
razlikom što ja, kad vidim klince mog brata, još više želim da dobijem i svoju,
i neće mi biti žao da propustim ne znam šta da bih im bio na raspolaganju. – odlučno zaključi i natjera me da se zamislim. Iako
trenutno nisam bila u stanju da se složim sa njim, nerado priznadoh sebi da je
dio mene ipak bio zadovoljan što ga ideja o stvaranju porodice ne plaši, već
inspiriše.
Očigledno imaš idealizovanu sliku o tim
stvarima i kad sve to i sam budeš oprobao u praksi, itekako ćeš se uplašiti i
poželjeti da pobjegneš.
Je li, čega si se ti to nagledala i
naslušala pa si tako istraumirana? – nasmija
se Igor.
Pa, dovoljno mi je bilo nekoliko vjenčanja
kojima sam prisustvovala da bih udovoljila majci. Valjda je mislila da će me
svi ti dirljivi prizori navesti da i sama poželim da se uknjižim kod matičara.
Postigla je samo to da se zakunem da me više ni krdo divljih konja neće odvući
na neki takav happening. – deprimirano
uzdahnuh.
O, Bože, tako si uvrnuta, jedva čekam da te
vidim večeras!
Večeras? Nema šanse.
Aha, opet se igraš? – ludo se zabavlja Igor. Ono, kao, neću ja skakati na svaki njegov mig, ima da čeka, svinja
muška...
Nije, časti mi, vjeruj da bih mnogo više
voljela da izađem sa tobom nego u ovaj provod što me sad čeka, ali što da
radim, obećala sam da ću Bebi i Kaći da pravim društvo u suludom kasu kroz
butike vjenčanica, ništa me ne pitaj...
E, da znaš da mi onda nije žao, to ti je
kazna za tako negativan stav. Nisam zloban, ali zaslužila si svu tu bjelinu i
čipkasti kičeraj! Zovi me večeras da mi pričaš kako je bilo, ok? – lako je njemu, neće on morati da se izjašnjava o
stotinama blještavih grozota sa onim čudovišnim žičanim napravama koje se nose
ispod i zbog kojih sve te skalamerije izgledaju kao nebulozne i nikom shvatljive instalacije u alternativnom performansu nekog sumanutog
postmodernog umjetnika. Kako
li samo sjedaju u auto sa tim čudom na sebi?
Ne znam, poslije shoppinga idemo u
»Slowhand«...
OK, doći ćemo Max i ja do vas.
Nemojte,
molim vas, ovo je žensko veče. Ako se Max pojavi, Beba i on ima da se
raspekmeze i zacvrkuću i ode provod dođavola! Imajte milosti, ovo je vjerovatno
jedan od naših posljednjih zajedničkih izlazaka. Od sad sve ima da bude drugačije.
Uvijek će bar jedna od njih dvije biti spriječena da izađe.
Sve
je bilo kako sam i očekivala: sumanuta trka za vjenčanicama po buticima koje su
Kaća i Beba, očigledno, poznavale kao svoj džep. Ja sam u svemu učestvovala
krajnje pasivno. Patetična atmosfera mi je bolno dozivala u sjećanje neke
davne, mučne prizore koje sam uzalud pokušavala da potisnem: očajni mladoženja,
moj rođak, koji, valjda svjestan da više nema šale i da je ovo sada definitivno,
prestravljeno maramicom briše čelo orošeno hladnim znojem, mlada, na čijem licu
nije bilo ni traga strahu ili nedoumici, koja blaženo pocupkuje uz prigodnu
muziku lokalnog benda tipa Bregovićevog »Weddings and Funerals«, stari svat
čije su mi bijele čarape, efektno sparene sa sivim šupljikavim cipelama, svo vrijeme
nemilosrdno burgijale oči, kum koji razdragano ispaljuje hice iz
heklera, nevjestina majka koja raspamećeno od sreće podvriskuje uz vesele zvuke
rodnog kraja, kuma koja panterskim skokom pobjedonosno grabi kitnjasti
bidermajer od vještačkog cvijeća, i sa osmijehom nadmoći ga odnosi ispred
gomile razočarane ženskadije svih mogućih starosnih dobi...
Gospode, kako mi je muka...Pa ko je ovdje
trudan, majku mu, ja ili Beba? – uspaničeno
pomislih. Neću valjda sad da se izvrnem ovdje i izblamiram se...
Izvinite, žene, moram na vazduh... – sa dušom u nosu jurnuh prema vratima, zadihano istrčah
ispred radnje i drhtavim rukama nervozno zapalih cigaretu.
Jesi li ok, draga? Čini mi se da ti je pao
šećer...Nego, čuj, važi li i dalje onaj dogovor za šetnju sjutra predveče? Naša
omiljena staza, samo ti i ja, ok? Mislim da imamo puno da pričamo... – Beba smijući se izađe za mnom i gurnu mi čokoladicu u
sasvim obeskrvljena usta. By the way,
djeluješ kao da ti je i pritisak ozbiljno kalirao.
Važi, pomjeriću onda izlazak sa Igorom za
malo kasnije. – pristadoh, držeći se
jednom rukom za stomak, a drugom za glavu.
Jooooj, upravo mi pade na pamet, sad ćete
mi oboje biti kumovi! – ushićeno
nastavi da lupeta Beba. Kakva divna
slučajnost, e, to stvarno nešto znači! TO JE ZNAK! Bogami, Kaća, za par
mjeseci, ko zna, možda ćemo opet nas tri jurcati za vjenčanicama! Bože, kako
sam srećna!!!
A, ne, nema šanse. Ni u ludilu!!! – dreknuh užasnuto i sujevjerno se pomjerih s mjesta, praćena veselim smijehom svojih
prijateljica čije raspoloženje danas ništa nije moglo pokvariti. Taman smo se
bile razbrbljale, kad...
E, sad me izvinite, moram da idem po Borisa
u školicu engleskog. – objavi
Kaća.
Tako je to sa vama, udatim ženama... – sumorno konstatovah u svom, njima već poznatom i
dosadnom, »ZNALA-SAM-DA-ĆU-OSTATI-SAMA« fazonu.
Uvijek me oduševljavalo ovo mjesto. Ovakav
mir u samom centru grada...Da ne povjeruješ... – zamišljeno progovori Beba kad smo sjutradan sjele na
klupu na našoj šetačkoj stazi.
Aha... – zadovoljno uzdahnuh, poluzatvorenih očiju uživajući u
blaženoj tišini.
Uprkos
nastojanjima naših još preplanulih sugrađanki da upornim insistiranjem na
kratkim majicama i suknjama po svaku cijenu zadrže ljeto na izdisaju, u moj
grad se tiho ušunjavala jesen. Obožavam je, kao i svaka horoskopska Djevica.
Sorry, cure, summer season’s over! Pada mi na pamet scena iz nekog davnog filma
u kojem djevojka u rano jutro oduševljeno pozdravlja prijateljicu riječima:
„Zar nije divna jesen u New Yorku?“ Moraću to da ispitam! Ali, prije toga –
dogovorena ritualna šetnja stazama našeg djetinjstva u ranu jesen. Nemojte
misliti da sam freak, ne radim to oduvijek, tek poslednjih par godina. Ništa
posebno, ponekad se sa posla kući odlučim vratiti pješice i to je to. Malo
usporim kad prelazim dio puta kojim sam kao dijete išla u osnovnu školu,
pažljivo zagledam okolinu trudeći se da ne budem previše upadljiva. Šta ćete,
takva su vremena... Nikada ljudi laše i brže nisu jedni druge optuživali za
čudaštvo. Pitam se šta bi bilo kad bi me neko pitao šta to tražim, a ja odgovorila:
«Pa, ništa konkretno...Prosto pokušavam dozvati sebi neke mirise, boje,
atmosferu ove ulice, izraze lica ljudi koje kao da baš ništa nije mučilo...»
Kud li bi me tada strpali ovi današnji nervozni, namršteni ljudi ispranih lica, kojima
kao da se patnja i bol svekolikog univerzuma svalila na nejaka pleća? Koju
dijagnozu bi mi dali?
Rana
jesen...Tako je volim: nije više vruće, a još nije zahladilo - jednostavno je
ugodno. Osjećaj te prijatnosti svu me je preplavio i ja više ne marim za
prolaznike koji kao hipnotisani hodaju gledajući strogo ispred sebe, i, ne
skrećući pogled, nose svoje kese iz supermarketa, laptopove i fascikle iz
kancelarija, ruksake sa udžbenicima i fancy tašnice sa op – art printovima u
bojama pogubnim za oči. Zavirujem svuda, pokušavam pronaći bar nešto što se od
onih dana nije promijenilo, ali uzalud: isto djeluje samo jedna kratka staza
natkriljena borovima, ali to nije dovoljno da vrati onaj osjećaj...Shvatam da
uzalud tražim, da više ništa nije isto, zato što ni mi nismo oni isti ljudi,
tj. djeca. Shvatam da će naši budući klinci da gunđaju kad god im predložimo da
u popodnevnoj šetnji malo prođemo i tuda: oni neće razumjeti šta nama ta
uličica znači, ona je samo nama tako posebna! Čak ni ja više ne mogu sebi
potpuno dočarati tu posebnost...Ipak, to me neće spriječiti da je i dalje
tražim – spokojno obećavam sebi i ponovo se prepuštam novom vremenu koje je i
mene poprilično iskvarilo, ali i obogatilo za neka osjećanja i iskustva koja se
ni sa čim ne mogu uporediti. Tiho zapjevuših nostalgičnu temu iz serije
koju se neka dobra duša sjetila da reprizira ovih dana...Jesen...Dođavola,
uvijek osujeti svaki moj pokušaj da bacim pogled u budućnost. Možda je tako i
bolje. Zapravo i ne želim znati ništa o tome.
Uživam u ovom kratkom, možda baš zbog toga meni i Bebi toliko
dragocjenom trenutku tišine, i kao začarana buljim u raskoš boja rane jeseni.
Nije čudo što ih se modni dizajneri ni jedne godine ne odriču...Prihvatam
dolazak nove faze u našim životima i ja joj nestrpljivo hitam
u susret (mada, ako ćemo pravo, i nemam nekog izbora), radoznala da saznam što
mi sve nosi.
Znaš, Žana, ni za mene ovo nije nimalo
jednostavno. – započe Beba. I ja sam sva zbunjena, zatečena, da ti ne
pominjem mučnine, strah od porođaja...Ne bi mi palo na pamet da pokušavam proći
kroz sve ovo da, ni sama ne znam kako, ne osjećam da ću sa Maxom biti srećna.
Ja ti želim da bude baš tako, samo sam se
iznenadila, ipak ste tek dva mjeseca zajedno, da li si sigurna da si ga
dovoljno upoznala? – svim
silama, svom Bepčetu za ljubav, pokušavam da ugušim svoju skepsu i ne kažem da
je isti takav osjećaj imala i kad se sa Balšom upuštala u ovakav eksperiment.
Samo što će ovog puta, u slučaju, ne daj Bože, ponovnog neuspjeha, zbog djeteta
koje je na putu, biti mnogo teže iskobeljati se iz svega. Ni to joj neću reći.
Nisam sigurna, uopšte. Ali, znaš i sama
koliko smo se dugo moj bivši i ja poznavali, pa opet ništa. Garancije,
jednostavno, nema. – pomirljivo zaključi Beba, kao da mi je pročitala
misli.
U pravu si, izvini što ti svojim
raspoloženjem kvarim ove dane koji su za tebe tako značajni
i dragocjeni, samo se bojim...
Znam, bojiš se da ćemo se udaljiti, da ću
postati jedna od ONIH žena... – odmahnu
rukom Beba. I ja se bojim toga, i još
hiljadu drugih stvari, zato mi je potrebno da budeš uz mene. – tiho
zaključi, sa mukom zadržavajući suze.
...
I šetale smo tako Beba i ja još dugo, razgovarale o svemu i svačemu i bile,
čini mi se, bliskije nego ikad...U ovom gradu, na svijetu najmilijem.
Ja bih bila najsrećnija
kad bih mogla obećati sebi i svima da se udajom i dolaskom bebe neće ništa
promijeniti, ali to nije moguće. Mnogo toga će se promijeniti, biće teških i
napornih dana kad nećemo stići čak ni telefonom da se čujemo...
Mogu da zamislim... – nadovezah se nasmijano,
ali ne bez prizvuka cinizma.
...ali ću sigurno naći, pa makar i izmisliti, vrijeme za
posebne trenutke kao što je ovaj sada, za sve one koje volim, a prije svega za
tebe, Kaću i Boška.
Onda
smo se, naravno, zagrlile i cmizdrile, u dlaku isto kao u onim patetičnim
filmovima, pomalo posramljene zbog tolike svoje slabosti, ali definitivno
spremne za sve što će nam budućnost donijeti, nestrpljive da saznamo da li će
se roditi Sergej ili Bjanka, da vidimo to malo čudo kako raste i da od njega
naučimo sve što ne znamo.Gonjena nekom neobjašnjivom silom (mada mene, istini za volju, vazda isključivo takve sile i gone, nikad nijedna od
njih ne bijaše objašnjiva),
uzeh mobitel, nazvah Igora i trijumfalno objavih:
Imaću, vala, i ja bebu jednog dana! Treba
mi samo još par godina da skupim hrabrosti!
Srećom, još samo toliko...'ej, jesi li ti
svjesna da ti je...pa, da se ne lažemo, VEĆ TRIDESET? – iznenađeno se nasmija Igor.
Nema frke, danas žene mogu komotno da
rađaju i oko četrdesete! - odglumih
bezbrižnost, ali poprilično nevješto, tako da je Igor u mom glasu lako mogao da
osjeti blagu zebnju.
Kako
da ne, čuo sam da je to, zapravo, idealno vrijeme za rađanje, tamo poslije
četrdesete! – posprdno se nasmija Igor. Ne zajebavaj se, blesava ženo, i odrasti
već jednom!
XI.
Naredna dva mjeseca su
prošla kao dlanom o dlan. Svi smo bili uključeni u pripreme za Bebino
vjenčanje, pa ni jedna od nas nije mogla da shvati kad prije dođe i taj dan,
kad smo se okupile u njenom stanu da joj pomognemo u oblačenju i šminkanju. Sve
tri smo bile uzbuđene, a ja, na opšte čuđenje, ponajviše. Ne mogavši da se
smirim, svakih par minuta sam, bez ikakve potrebe, telefonom kontrolisala tok
priprema za slavlje koje će se, nakon vjenčanja, nastaviti u Bebinoj
kafeteriji.
'alo, Majo! – euforično
sam kreštala u slušalicu. Jel' tamo kod vas sve OK? Je li postavljeno cvijeće?
A torta? Da li je spremna? Super! Nadam se da odozgo neće stajati ona figurica
od marcipana, znaš ono, »mlada i mladi«...Neće? E, sad mi je lakše, znaš, važno
je da kiča ne bude više nego što je neizbježno.
Nema kod mene kiča,
kokoško! – sva ushićena doviknu Beba ispred toaletnog stola, blistava i
glamurozna, iako još uvijek sa viklerima na glavi. Na vješalici je visila
najljepša i najelegantnija vjenčanica koju sam ikad vidjela, na koju čak ni ja,
pored najbolje volje, nisam mogla da stavim primjedbu.
Jeste li se čuli sa
matičarem? Nemojte da zakasni! – po ko zna koji put podsjetih, kao i svaki
prokleti control freak.
Odmori malo, Žana, sve će
biti ok! – nasmijano me smiruju moje žene. Nemam pojma kako mogu da budu tako
opuštene. Toliko je detalja koji mogu poći po zlu i pokvariti događaj sa kojim
sam na jedvite jade uspjela da se saživim i da ga prihvatim kao neminovnost.
Bebinu opuštenost pogotovo ne mogu da skapiram. Pa, ona se udaje, trebalo bi da
ne zna gdje joj je glava. Pouzdano znam da bih ja, na njenom mjestu, bila van
sebe od nervoze. Ona čak nema nijednu bubuljicu. Mora da je to zbog toga što
joj je ovo drugi put...
Kako da ne, a ako neko
nešto zezne reći ćete: »To je Žana izmalerisala, ona mrzi vjenčanja!« Neka,
hvala, povjerenje je divna stvar, ali ja u zadnje vrijeme sve više vjerujem u
opciju stalnog provjeravanja. – progunđah, i dalje pod tenzijom.
Odjednom se izvana začuje
kratak i prodoran zvuk automobilske sirene. Max, Igor, Boško i Dejan su došli
po nas. Svi zajedno izađosmo iz Bebinog stana i odosmo u kafeteriju, gdje su
nas dočekali ostali gosti. Uskoro dođe i matičar. Jedna briga manje za mene.
Beba, Max, Igor i ja, za razliku od ostalih, potpuno obeznanjena od treme,
zauzesmo svoja mjesta. Dok je matičar čitao prigodne djelove iz Zakona o braku
i ostalo prema uobičajenoj proceduri, jednim okom sam virila kroz poluotvorena
vrata kuhinje i provjeravala da li je torta postavljena na kolica, da li je u
opasnosti da se odatle prevrne i da li se šampanjac hladi. Sve se odvijalo po
planu, ali nikako nisam uspijevala da se opustim.
A sada Vas, g.-dine
Maksimoviću, pitam da li uzimate prisutnu Branku Savić za suprugu?
Da! – svečano i glasno
odgovori Max.
A da li vi, g.-đice
Savić, uzimate prisutnog Miloša Maksimovića za supruga?
Da! – prihvati i Beba,
nasmiješeno prelazeći pogledom preko svih nas.
Par minuta kasnije
osoblje Bebine kafeterije je doguralo veliku svadbenu tortu do improvizovanog
podijuma. Mladenci su odrezali prvo parče, popili šampanjac (još dvije brige
manje za mene), a onda su otvorili svadbeni ples. Zaigrasmo i ja i Igor.
Dobro smo ovo obavili,
zar ne?
Da, i to se završilo. –
konačno opuštena, zadovoljno potvrdih. Sad neka im je Bog u pomoći.
Ne znam što njih čeka,
ali znam da si ti danas uhvatila bidermajer. Doduše, više te je Beba gađala
bidermajerom nego što si ga ti uhvatila, ali i to se računa. – veselo provocira
Igor.
Tako je, nisam ja
uhvatila bidermajer, nego se on zakačio za mene. Uostalom, ne vjerujem u te
gluposti, a znam da ne vjeruješ ni ti. Moja koleginica sa faksa ima čitavu
kolekciju uhvaćenih bidermajera, koje aktivno lovi još od mature, a nije se
udala. Sve su to gluposti.
Ne znam ja ništa, ali sam
vidio da bidermajer prosto nije htio da se otkači od tebe. Što bi rekla Beba,
TO JE ZNAK!!! – ludo se zabavlja Igor.
Jeste, dođavola, sva mi
se punđa raskupusala jer mi se to sranje zapetljalo u šnalu, fuj!!! Čekaj malo,
ovdje mi se nešto ne uklapa. Koliko je meni poznato, trebalo bi da sam ja ta
koja forsira udaju, a ti onaj koji na sam pomen vjenčanja dobija napad straha,
preznojava se i hvata maglu, zar ne?
Ponavljam: ne znam čega
si se to nagledala i naslušala, ali u mom svijetu momci od 33 godine se ne
plaše braka.
Pa kako si ti uopšte svo
ovo vrijeme ostao neoženjen? Kako to da tebe, tako uspješnog, obrazovanog,
situiranog, zgodnog, trendy, tebe koji se ne plašiš čak ni braka, nije odavno
zgrabila neka vještica?
Pa, izgleda da nijedna od
njih nije bila dovoljno luda, niti je imala crvenu kosu.
Super, onda si u meni
našao oboje. – pokušah smijehom da prikrijem nervozu.
Jeste, u tebi sam našao
sve što me zanima. Neću naći ni luđu ni crveniju. – poljubi me Igor i ispod
glasa predloži:
Hajdemo kod mene, dosta
je bilo kumovanja za danas. Odavde, valjda, umiju i sami.
Kod tebe? – zatečeno
odgovorih pitanjem.
Kod mene, naravno. Ja
nisam navaljivao, ne činim to ni sada, ali ako ovako nastavimo, ti ćeš prva
pomisliti da sam gej, da ne kažem nešto drugo i ispadnem politički nekorektan.
– nasmija se Igor.
I, veliš, da idemo kod
tebe? – upitah premišljajući se.
Velim! Napraviću ti pizzu
kakvu nisi probala, otvorićemo bocu »Kjantija« i...ostalo znaš.
Znam...
Daj, ne pravimo
filozofiju od toga, želim da se sjutra ujutru probudiš pored mene, da zajedno
popijemo prvu jutarnju kafu, da te povezem na posao, pa da i sam odem do svoje
kancelarije i svima se, kako i dolikuje, pohvalim sa kakvim sam zmajem od žene
bio. To je sve.
I ti kažeš da sam ja
uvrnuta? – konačno se opušteno nasmijah i pustih Igora da me izvede.
»Jutro poslije« u
Igorovom stanu je započelo lijepo, bez mučnog i nategnutog osjećaja koji često
obilježava buđenja parova koji su podijelili najveću moguću fizičku intimnost,
a da se prije toga nisu dovoljno emocionalno zbližili. Sve je išlo nekako
prirodno, lako i spontano. Pravim redosljedom. Ja sam se šminkala ispred
ogledala. Igor je donio kafu. Čudno. Ni traga nikakvoj komplikaciji. U vazduhu
samo sreća. I miris jake kafe bez šećera. Ono, kao da sam umrla i otišla u raj.
Mmmmm...Kako moćnu kafu
kuvaš! – odjednom primjećujem da uzdasi spokojnog zadovoljstva počinju da mi
prelaze u naviku. Ovo mora da je prava stvar. Konačno.
Ne šminkaš se puno. To mi
se sviđa. – konstatova Igor proučavajući moj minimalistički make-up kit.
Zato se i nisi mnogo
razočarao kad si me vidio bez šminke.
Hmmmm... – promrmlja
zamišljeno. Vidio sam te nenašminkanu, čuo sam te kako hrčeš, isprosipala si mi
pepeo od cigareta svud po stanu, i ništa od toga mi ne smeta. To može da znači
samo jedno: ja...
Nemoj, molim te. Što god
da si sada htio da kažeš – ne želim da znam. Ko još vjeruje u ono što čuje
»jutro poslije«? Ja ne sigurno. - prekidoh ga stavljajući mu prst na usta.
Nije ti loša ova
strategija, ali nisi me ubijedila, i neću ti nikada povjerovati da ne želiš da
te neko voli. – nasmija se Igor.
Koja crna strategija, da
ja znam osmisliti ljubavnu strategiju, druge bi mi 'tice pjevale! – iznervirano
zakolutah očima. I još nešto: naravno da želim da me neko voli, nisam idiot,
samo ne želim da me vole onakvi kakvi su me voljeli do sada.
Umjesto odgovora, Igor me čvrsto zagrli i utješiteljski
pomilova po kosi. Ukapirala sam da je taj gadni period mog života definitivno
prošao. Nikad me više neće voljeti pogrešni ljudi. Igor to neće dozvoliti.
XII.
Skoro
godinu dana kasnije, u Bebinom stanu, u kojem ona sada živi sa svojom
porodicom, Kaća, Boško i ja smo raznježeno pratili ritual presvlačenja malog
Sergeja.
Bože, kako je sladak! Liči na Maxa. – ushićeno će Kaća.
Zar Sergej nije premali za pravljenje
takvih procjena? Mislim, on meni sada ne liči ni na koga. – „stručno“
procjenjuje Boško nakon detaljnog proučavanja šarmantnog osmijeha njegovih
bezubih minijaturnih usta, čvrsto stisnutih pesnica i pomalo buljavih okica,
baš kao kod svake bebe.
Vidjećeš kad dobiješ svoje dijete...To je
sasvim drugačiji ugao. Moći ćeš da ga prepoznaš među milion drugih beba. – filozofira Kaća.
Kaća, ne smaraj, molim te. – umorno uzdahnu Beba, sva neobična ovako u trenerci, bez šminke, iscrpljena i
neispavana. Jeste da mi je Sergej
najvažniji na svijetu, ali mnogo, brate, traži i izvoljeva. Bojim se da se
veći dio mojih pesimisitičkih proročanstava već obistinio.
Upozorila sam te na vrijeme... - raznježeno pružih Sergeju prst, za koji se on čvrsto
uhvati ručicom. A opet, tako je
diiiivan...
Kaća,
Beba i Boško se začuđeno pogledaše.
Pa, napravite onda i ti i Igor jedno! – zveknu Beba iz neba pa u rebra, zapanjena mojim
oduševljenjem. Sve je od mene mogla očekivati osim toga. Kaća je takođe stajala
šokirana i u ozbiljnoj opasnosti da joj roj muva uleti u razjapljena usta.
Bogami, još nisam sigurna, ali nije
isključeno da je već napravljeno...Sjutra ujutru ću da uradim test. -
Toooo! – dreknu Kaća egzaltirano. Igor će biti presrećan! Sergej se uplašen
trže i zaplaka, a svi se
nasmijasmo, neki srećno, a neki (čitaj: naravno, ja) onako malo nakisjelo.
OK, sad, znači, po starom dogovoru: ja sam
kumovala na Kaćinom vjenčanju, ti na mom, a sad će Kaća na tvom! Moj lokal vam
je na raspolaganju, dobro se pokazao kao poprište vjenčanja, zar ne?
Neka, hvala... – odvratih pomalo sumorno.
E, sad ću da se uvrijedim! Što fali mom
lokalu? I sama si rekla da je moje vjenčanje jedino normalno na kojem si u
životu bila! Muzika je bila super, atmosfera takođe...
Jeste, draga, sve je bilo savršeno,
samo...Ko je tebi rekao da ću uopšte da se udajem?
Nego što ćeš? – uglas će Kaća i Beba, u šoku razrogačenih očiju.
Nećeš valjda da prekineš ovu trudnoću? – prestravi se Kaća. Zubima
bih te zaklala!
Ne, zadržaću dijete. U ovim godinama ne
smijem da se zavitlavam sa plodnošću. Ali, to ne znači...
Što će Igor reći na ovaj tvoj idiotski
scenario? – ljutito upita Beba stavljajući gladnom
Sergeju portiklicu.
Igor još ništa ne zna.
Pa kad ćeš mu reći? – Kaća i Beba ispališe još jedno savršeno sinhronizovano
pitanje. Najbolje sjutra. Rođendan ti
je, ići ćete na ručak...
Super, baš imaš osjećaj za tajming... – posprdno odgovorih. Što
misliš, recimo, za vrijeme deserta, da mu stavim pod nos rezultate testa, pa da
mi se zadavi zalogajem Sacher torte...
E, baš si zlica, on bi se baš obradovao! – raznježi se Kaća, koja je Igora bukvalno obožavala, iako
je njegovim ulaskom u moj uskoro usrani život Dekijev stabilni, karakterni i
pouzdani kandidat s noge na nogu izbačen iz kombinacije.
Tako je, on skoro svaki dan dolazi sa Maxom
da vidi Sergeja, nosa ga čim zaplače i stalno mu nešto kupuje. – spremno se nadoveza
Beba koja je Igora, ako je moguće, voljela još i više nego Kaća.
Ma, ne udaje mi se, ovako nam je
super...Možemo da živimo zajedno i bez papira. – bespomoćno potegoh krunski argument.
Pretpostavljam da ću sad da zvučim mnogo
glupo, ali ja stvarno ne kapiram što te košta da obaviš i tu formalnost, kad
ćete već ionako da živite zajedno i kad se odlično slažete? – zbunjeno će Kaća.
Zato što nam poslije obavljanja »te
formalnosti« više uopšte ne bi bilo super.
To zavisi od vas dvoje. – ovo njihovo unisono maltretiranje je već počelo da mi ide
na živce.
Ma, dajte, žene moje, hej, ovo sam ja,
predamnom možete biti komotne! Priznajte da taj papir mijenja sve, i to
obavezno nagore! Ma, manite me, vjenčanje je skupo, razvod još skuplji, jel'
tako, Bebo, a ja nemam ni para ni nerava za bacanje. U današnje vrijeme brak
je, ako mene pitate, nepotreban luksuz.
Jedva čekam da vidim što će Igor da kaže na
ovo prenemaganje. – zaključi
Beba i stavi Sergeja da podrigne nakon hranjenja. Zapanjeno sam gledala kako mu
namješta svoje rame ispod dijafragme, kako Sergej na to spremno podriguje
kao iz topa, lagano odskočivši od Bebinog ramena, a zatim, kao po komandi,
blaženo sklapa oči i pada u san.
Zamisli me sada, Štovani Čitaču, kako u rano jutro
sjedim u kupatilu, na ivici kade, i očima ukrašenim dražesnim podočnjacima kao
hipnotisana buljim u test – pločicu za
utvrđivanje trudnoće. Moj
užasnuti pogled je najprije
registrovao jednu vertikalnu crtu, a zatim
se, znatno sporije, pored nje počela pojavljivati i druga, što je imalo značiti da
je test pozitivan.
Kako više nije bilo svrhe odlagati razgovor sa Igorom, odlučila sam da mu
novosti saopštim tokom dogovorene šetnje „mojom“ stazom, još istog dana. Sjela
sam na klupu i duboko udahnula nervozno
stežući u ruci test pločicu uvijenu u celofan.
Vrijeme je da ti konačno predam ovaj
poklon. Nadam se da će ti odgovarati. – svečano
započe Igor, vadeći upakovanu kutijicu iz džepa.
Prsten? - otvorih kutijicu
upućujući mu iznenađen pogled.
Kad sam te prvi put, prije tačno godinu
dana, ugledao u »Slowhand«-u, znao sam da je mom traganju došao kraj.
Znam što misliš o braku, ali 'ajde da probamo, šta znaš, možda nam i uspije!
– Bože, kako volim ovog čovjeka.
Interesantno da si baš danas istupio sa
ovom ponudom... – počeh
da se snebivam. I ja sam tebi imala nešto važno da kažem, tj. pokažem...
Pa, pokaži! – zatraži Igor radoznalo. Njemu je sve tako jednostavno.
Odlučih da i ja, jednom u životu, pojednostavim stvari i prosto izvadih tester i pokazah mu.
Uh, kako sam srećan što sam te zaprosio
prije nego što si mi ovo pokazala! – otpuhnu sa olakšanjem Čovjek Mog Života. Da
sam samo još malo sačekao, ti bi me preduhitrila, a onda bi ispalo da te prosim
zbog toga...E, ovo je baš bilo za dlaku! U svakom slučaju, sad me stvarno ne
smiješ odbiti! Pojma nemaš koliko sam srećan!
Da me Beba sad može čuti, odmah bi zaurlala
kako opet tvrdim pazar, ali moram ti reći da se meni više sviđa ideja da...
– iako sam znala da je osuđen na odbijanje, pokušah
da kandidujem svoj predlog za zajednički život i odgajanje djeteta.Bez papira.
...znam, - uskoči Igor, kao
da ponavlja refren dobro poznate dosadne pjesme – da živimo
zajedno i odgajamo dijete bez svih tih malograđanskih sranja
koja ne daju nikakvu veću garanciju da ćemo ostati zajedno,
znam sve, Žana, ali ne može. Ovog puta neće biti po tvom, žao mi je. I ja ću
ovom djetetu da dam ime, to da znaš.
Kad budeš vidio kako će moja majka da se
raspameti, pokajaćeš se što si me prosio.
Ne brini za to, i moji roditelji će da se
raspamete, već godinama me ganjaju da se oženim, pogotovo otkad su tebe
upoznali. Nemam pojma zašto, ali sviđaš im se.
Mjesec dana kasnije, najblaže rečeno nevoljno, nađoh
se u onom istom butiku vjenčanica, sa istim akterima i istim poslom. Samo što
sam ovog puta žrtva ja. Sa sve komičnom krinolinom i idiotskim velom na glavi
koja puca od još uvijek tinjajućeg bola koji svakog časa prijeti da implodira.
Ili eksplodira. Ili oboje. Dođavola.
Bože, kako je divna! –
raznježeno poče Kaća. I
kako ti lijepo stoji! Eh, kad sam se ja udavala ovakvih vjenčanica nije bilo! –
melanholično uzdahnu.
Stvarno, Žana, izgledaš savršeno! –
nadoveza se i Beba.
Izgledam odvratno! –
konstatovah nakon podužeg kritičkog
proučavanja svog odraza u ogledalu. Dajte neku drugu.
Kaća
i Beba se zbunjeno pogledaše, ali bez riječi pokazaše prodavačici da donese
drugu, koja mi se takođe nije svidjela. Ni one naredne koje sam probala.
Draga, nemoj da se nerviraš, ne moramo
danas da odaberemo vjenčanicu, možemo opet sjutra doći.
– oprezno predloži Kaća.
OK, možda je tako najbolje. –
deprimirano se složih, koliko god mi je pomisao na ponovni dolazak bila
jeziva. Sad bih otišla do kuće, moram malo da
prilegnem, ne osjećam se dobro.
Znam ja što je tebi, opet te uhvatila ona
tvoja brakofobija. – namrgođeno
će Beba. Idi, odmori se, proći će te kad se vidiš sa Igorom.
Teška koraka i glave prepune haotičnih misli,
bezvoljno sam se vratila u svoj stan. Sva uspaničena počela sam da šetam od
jedne prostorije do druge. Nisam
mogla da se smirim.
Odjednom, kao gonjena onom svojom čuvenom nevidljivom i neobjašnjivom silom, uzela
sam ruksak i torbu, na brzinu potrpala
najneophodnije stvari i uhvatila autobus koji me je
odvezao na aerodrom. Po dolasku na aerodrom mehanički otkucah i
poslah sms poruku.
I uzalud je, Štovani Čitaču, Igor po
završetku radnog vremena zvonio na vratima mog stana. Uzalud je čekao da
otvorim, spremna za popodnevnu skitnju. Ukapirao je tek kad mu je, baš nekako u
to vrijeme, stigla moja SMS poruka: »Izvini,
srećo, ne mogu ja ovo. Znaš koliko te obožavam, ali ovo je jače od mene.
Otputovala sam malo, treba mi promjena. Javljaću ti se redovno da znaš da smo i
beba i ja dobro.« Očekivali biste da Igor bude ljut, ogorčen, da mi bijesno
udari nogom u vrata, uleti u auto i raspali po gasu niz moju tihu ulicu
uljuljkanu u lagani popodnevni drijemež. Ali nije uradio ništa od toga.
Iznenadili biste se da ste vidjeli kako je lagano sišao niza stepenice i ušao u
auto, bacivši samo jedan tužni pogled na moj balkon. Nije bio čak ni mnogo
iznenađen. Kao da je to, na neki način, i očekivao od mene, samo je ukucao sms sljedeće sadržine: »Možeš prestati da izlaziš, promijeniti
ime, možeš se ofarbati u zeleno, odseliti iz grada, ali nećeš uspjeti da se
sakriješ. Dugovi, jednostavno, moraju da se vrate. A ti si mi dužna. Mnogo.« A onda
je otišao u »Slowhand«.
XIII.
Ček', ček', ovdje nešto ne kapiram. –
zapanjeno podigoh glavu iz hrpe papira na stolu. – da li ovo znači da se moji
roditelji nikad nisu vjenčali?
-
Nisu, srećo – saosjećajno odgovori Kaća, dok me je Beba zaštitnički obgrlila
oko ramena. – ali to nije važno. Ti si najželjenije i najvoljenije dijete koje
znam.
-
Ok, ok, ali ja sam, znači, vanbračno dijete. Super. Baš ti hvala, mama. Meni si
udarila etiketu koja ima da me prati zauvijek, ali nema veze, bar si ti
pobijedila malograđanštinu & nisi pristala na truli kompromis. Neka druga,
manje cool riba bi poklekla & udala se zbog djeteta koje je na putu &
za čovjeka kojeg obožava, ali ne & ti, mama. Dobra vijest u svemu ovome
je što se oni sad zapravo ne razvode, jer se nisu ni vjenčali. Super. Bar neće biti potezanja po Sudu – na brzinu pokupih mamine papire sa stola & izjurih
iz »Slowhanda«, dok su Kaća & Beba trčale za mnom & molile me da
stanem.
-
Jano, sine, ako sad u afektu kažeš mami što si saznala, otkrićeš da smo čitale
njen književni pokušaj, jesi li sigurna da to želiš? – zadihano me zaustavi
Beba. – Pokušaj da je shvatiš. Ona nije željela brak, ali tebe jeste. Mama se
bojala braka jer se plašila da će on sve pokvariti između tate i nje. Istina je
da tako zaista često i bude. To se i meni jednom desilo.
-
Zašto brak sve pokvari? – nisam to nikako uspijevala sebi da objasnim.
-
Eh, zašto... – zamisli se Beba. Ljudi
utonu u rutinu, svaki dan postane isti kao prethodni, ujutru rano idu na posao, sa posla dođu kasno,
umorni i nervozni, onda malo bulje u televizor i iscrpljeni se skljokaju u
krevet. Prestanu da se zabavljaju, pa da se smiju, a na kraju i da razgovaraju.
Na kraju se toliko udalje, često i bez ikakvog posebnog razloga, da počnu da se
pitaju što su se uopšte i vjenčavali. Kraj. Tvoja mama nije htjela da tata i
ona dožive tu sudbinu.
-
Ma nemoj, Kaća je u braku jedno sto godina, pa nikom ništa. Ti si
u drugom braku srećna već šesnaest godina. Ne. Nema opravdanja. Kad je prava
stvar u pitanju, nije te strah da se upustiš ni u kakav rizik. To je znala moja polupismena prababa Milena, a moja
majka, sa svim svojim diplomama & sertifikatima, ne zna.
Pusti me, Bebo. Idem kući. Majka će danas morati da mi da ful apdejt.
Narode,
imam nešto da vam priznam: od samog početka sam lagala Dr Đ. – povjerila sam se
par minuta kasnije blogerskoj zajednici dok sam u Internet centru gradske bibilioteke uzalud
pokušavala da dođem sebi od šoka. Zapravo mi nije
nimalo svejedno što nećemo za Njujork. Ustvari, mrzim, baš ono MRZIM što je
ovako ispalo. & sve to zbog moje lude majke. Usrala mi je najbolji provod
ikad, pa sad ne mogu da se radujem ni što je, bez obzira što ima još nekoliko dana do kraja školske
godine, izvjesno da ću imati sve
petice & dobiti »Luču«. Mislim da njih boli uvo što ću, zajedno sa
ostalim dobitnicima nagrade, biti
gost na prijemu kod gradonačelnika & dobiti 100
€ (insajderska informacija) & »Lovca u žitu« (mislim, jesam ga ja jedno zilion
puta pročitala & sve to, imam čak& primjerak na engleskom, kupio mi
tata kad smo bili u Londri, ali nema veze, nikad ne možeš imati previše
primjeraka »Lovca u žitu«, zar ne?), koji će nam biti u programu lektire za
prvi Gimnazije, a za kojeg, inače, moja smorna majka kaže da je obilježila
njenu glupavu buntovnu mladost. Grrrrrrrrrrr!!!! Dr Đ., sigurna sam da ćete mi
sada vjerovati da baš nimalo ne krivim sebe zbog njihovog smrdljivog razlaza.
Njih krivim, samo njih, koji ne mogu jedno bez drugog, ali, izgleda, ne mogu ni
zajedno. Zašto nisu sačekali da prvo odemo u Njujork, pa da se onda razilaze!
Ovako neću da vidim ni Greenwich Village, ni China Town, ni Little Italy, neću
se popeti na Empire State Building & uživati u pogledu na grad zamišljajući
Kerija Granta & Deboru Ker[9][1], Toma Henksa
& Meg Rajan[10][2], Sergeja
& sebe...Neka idu dođavola, baš su morali sve da pokvare! O, Bože, ništa od
piknika u Central Park-u, blejanja noću po džez klubovima, ništa od shoppinga u
SoHou, jbt ko će nabrojati sve što sada
ispada iz plana...Ne mogu više. Cijelim svojim bićem osjećam kako me snaga
napušta & kako u mene počinje da se useljava sumnja da sam ipak krivac za
sve ovo sranje ja, zbog koje su se oni prisilili na zajednički život & evo
se već 15 godina, izgleda, pate. Iako sam ja svo ovo vrijeme, u svojoj
nesagledivoj gluposti, mislila da su oni najbolji par na ovoj usranoj
planeti. Imam utisak da prečesto koristim riječ „sranje“ & „usran“.
Praštajte. I can't help it. Mislim, ovo je stvarno shitty day. Osjećanja mi se
sumanuto miješaju & stihijski se kreću od bijesa do tuge, a to je teret
pretežak za mojih 15 godina! Mada, moram priznati da se, nakon svega što mi se
dešava, osjećam mnogo starijom L
Par
minuta kasnije uletjela sam u stan, čvrsto riješena da mami ovog puta ne
dozvolim da se izmigolji & provuče se sa uobičajenim poluobjašnjenjima.
-
Mama, ukoliko mi sve ne ispričaš, ima ti da ideš kod Dr Đ. Rekla bih da sada ti
imaš problema sa izražavanjem emocija & da nisi sposobna da se sama izboriš
sa tim – furiozno upadoh u kuhinju prepunu gadnog duvanskog dima, usred kojeg
je sjedila moja mama, zamišljena
kao Euripidova Ifigenija sa slike po kojoj su nekad davno, u vrijeme moje babe,
izrađivali štampanu kolornu podlogu za goblene, sama
& tužna, beskrajno tužna, toliko tužna da sam
istog momenta odustala od prvobitne namjere da joj kažem da se džaba pravi da
je snažna & nepobjediva (ima moj tata jednu drugu riječ kojom opisuje
nepobjedivo, al' 'ajde da je sad ne pominjem), jer je kukavica koja ni svom
jedinom djetetu nije imala hrabrosti da saopšti najvažnije činjenice o našoj porodici,
iako smo se davno dogovorile da ništa nećemo kriti jedna od druge. Promijenila
sam plan, progutala sve gorke riječi koje su mi
se već bile počele otkidati sa jezika
& odlučila da provedem još jedno usamljeno popodne sa njom. Naučila
sam biologiju, izvježbala zadatke za pismeni iz fizike & uradila
domaći iz francuskog. Mama je &
dalje ćutke sjedila &
pušila. & tako je prošao još jedan dan bez tate. Najčešće uspijem da se
savladam & ne plačem, ali danas nisam mogla. Dok smo pile čaj, odjednom,
tek tako, samo sam osjetila kako mi suze, vrele & krupne, same od sebe
klize niz obraze & ja zaplakah, najprije nijemo, a zatim sve glasnije, i na
kraju sam nemoćno spustila glavu u njeno krilo, tražeći utjehu od nje, kojoj je, sad sam to tek ukapirala, ipak
bilo teže nego meni. & ona je plakala
& tješila me, pa opet plakala, & ona je, konačno, a ne ja, odlučila da
treba da prestanemo. Jer
nismo patetične cmizdravice.
Jer tata ne želi da nas vidi takve.
Prestadosmo & ostatak večeri provedosmo u najneobaveznijem ćaskanju koje
smo mogle da izvedemo. Zatim u tišini odosmo na spavanje, a naša tuga, od
svijeta veća, pokri nas & ušuška.
Ujutru sam se probudila čvrsto riješena da tatu vratim
po svaku cijenu, spremna da se u tu svrhu poslužim & najnepopularnijim metodama nepoznatim &
neprimjerenim savremenim društvima koja počivaju na demokratiji & poštovanju
ljudskih prava. A majku da natjeram
da se prilagodi kako zna & umije. Što
takođe spada u one neprihvatljive prakse kojih se civilizovane sredine gnušaju,
ali me nije bilo briga. Ova situacija je po definiciji bila očaj živi &
definitivno je zahtijevala očajničke mjere. Još na putu prema školi sam ga nazvala & rekla da
se ne osjećam dobro, pa da obavezno dođe do nas u smrdljivi Blok 9 što prije
bude mogao. Prestravljeno mi je obećao da hoće & počeo da smara pitanjima
šta mi je, da nisam malokrvna, jesam li jela, da li me nešto određeno boli ili
sam malaksala, kako spavam u zadnje vrijeme & još bezbroj nebuloza koje
samo zabrinuti roditelj zna da smisli. Vrhunac je
bila naredba da kupim sok od cvekle & da smjesta
popijem jedno pola litra J Nema glupljih stvorenja od roditelja, kad vam kažem.
Otkačila sam ga čvrstim obećanjem da ću popiti čitav litar dok on ne dođe. Samo
što smo završili razgovor, zvala me je majka sva uspaničena pitajući kako se
osjećam, jer ju je tata upravo zvao & rekao joj da mi nije dobro. Sve se
odvijalo po planu. Nonšalantno sam nabacila tužnjikav ton & pride
zakašljala par puta za svaki slučaj, što je mamu bacilo u totalan bedak. Mrtva
'ladna sam rekla da sam se jutros probudila sa drhtavicom, ali da nisam htjela
da je budim (ovo čisto da im nabacim grižu savjesti),
a da sada osjećam neku čudnu malaksalost &
lupanje srca. Za ovo sam nedavno čitala da su tipični simptomi anksioznosti & stresa. Ovo prvo pojma nemam što znači, ali dobro nije
sigurno. Eto, bar su za nešto valjali mamini časopisi. Uslijedila je
kuknjava & zapomaganje da odmah dođem kući & uzmem udarnu dozu
multivitamina, a ona će u međuvremenu da kupi „Revitu“ na bazi matičnog mleča.
Na kraju mi je rekla & da će tata doći za sat – dva, da ne idem sada u školu
nipošto već da se odmah vratim kući, a ona će da nazove razrednu. Da ne bi
pomislila da moje „tegobe“ potiču od učenja & stresa pred kraj školske
godine & predstojećeg polumaturskog eksternog ispitivanja, tugaljivo sam, sve duboko uzdišući, patetično odvratila
da meni ne trebaju vitaminski
kokteli, već samo malo porodičnog mira &
opuštanja. Ha! Mnogo sam dobra!
-
Naravno, srećo, ništa ne brini, samo ti
dođi odmah kući da se malo odmoriš, a popodne idemo u laboratoriju da ti
provjerimo krvnu sliku. – drhtavim glasom odgovori
mama& ja osjetih kako stvari već idu nabolje. Malo sam se uplašila mogućnosti da me stvarno odvede
da vadim krv, što bi, iz više razloga, za mene bio definitivo nepoželjan ishod,
ali već sam imala u glavi backup scenario ako bi došlo do toga. Sve u svemu,
mama je bila izbezumljena od straha, toliko
izbezumljena da sam gotovo osjetila grižu savjesti što sam u dva minuta
izgovorila više laži nego ikad u životu, uključujući & treći osnovne kad sam Vukotu Zaboravilasamkakosepreziva,
iako je bio par godina stariji od mene, bez ikakvog zazora & kompleksa
zveknula po zubima jer mi je rekao da sam debela, pa sam poslije morala da se
opravdavam pred učiteljicom & roditeljima. Ja sam u to vrijeme, istini za
volju, & bila prilično punačka ali to nije bila njegova stvar, tim prije
što je on sam bio sav osut bubuljicama pošto je išao u šesti razred &
pubertet ga je već žestoko drmao. Pa sam ga pukla po faci. Sjećam se da mu se usna istog
časa nadula do veličine osrednje krofne& u narednih 15 minuta nisu mogli da
mu zaustave krvarenje. Poslije sam se pokajala jer mu se sljedeće godine ten
iščistio & puno se proljepšao, ali šteta je već bila učinjena &
povratka više nije bilo. Rekao mi je on
jednom, doduše, da mi je oprostio, čak se
& izvinio što me provocirao, ali nekako sam & dalje osjećala da nema
šanse da se smuvamo & da nikad neće moći iz prave da pređe preko toga što
sam ga patosirala na sred školskog dvorišta, naočigled svih & to na velikom
odmoru, da zlo bude veće, kad je čitava jutarnja smjena napolju. Wooooooow, ja
baš odlutah od centralne teme.
Dakle,
ubrzo sam se, sva presamićena, vratila
kući & još na stepeništu srela tatu sa kesom punom teleće džigerice koju je
majka, na moje zaprepašćenje, odmah ispržila& naredila da pojedem & još
izrendala šargarepu,
jabuke & cveklu & pomiješala sa medom & limunovim sokom.
-
Svakog jutra ima da uzimaš po šoljicu ovog koktela. To je odlično za oporavak
iscrpljenog organizma. – reče niko drugi do moja majka, kraljica gotovih jela
& svih vrsta brze hrane! Za ne povjerovati. Sada znam da je stvarno sve
moguće. Možda sam malo & pretjerala sa ovim svojim performansom…Ne, nisam.
Vrijedilo je. Ja sam otišla u svoju sobu da, kao, malo prilegnem, pokrila se
preko glave, natakla slušalice & prvi put poslije
dužeg vremena počela istinski da se opuštam uz zvuke sa i pod-a. Mama &
tata su ostali da razgovaraju & to je bilo jedino važno. Njima je, kao
izrazito verbalnim tipovima, samo trebala prilika da se dobro ispričaju. Uskoro
me savladao zdrav & okrepljujući san. Znala sam da će,
kad se probudim, sve biti u redu. Pojma nemam koliko sam tako spavala,
ali kad sam se probudila, Žana & Igor su & dalje pričali, a iz kuhinje
je prijatno mirisala kafa. Turska kafa. Pazite, ne instant kafa. Ne iz
automata. Ne kafa koja se dobija pritiskom na crveno dugme, već kafa uz koju se
budi, razgovara, prisno ćaska, povjerava, druguje, udvara & iznova osvaja.
Žana u životu nije provela ovoliko vremena pored šporeta. Moja slatka, luda
majka. Ponekad se pitam ko je koga ovdje rodio.
Odjednom
se, iz uspavljujuće monotonije njihovog žamora, svojom glasnošću & kristalnom
jasnoćom izdigao tatin glas koji je izgovarao najljepšu & najlaskaviju
ljubavnu izjavu koju je iko ikad čuo, izjavu vječne, vanvremenske &
bezuslovne ljubavi, koja nadvladava sva iskušenja & opstaje & kad
čovjek digne ruke od svih vrijednosti u koje je do tada vjerovao.
-
Znaš, prošle noći sam sanjao kako zajedno sa tobom radim na
pokretnoj traci u fabrici igračaka. Pravili smo mehaničke konjiće koji su, kad
ih naviješ, poskakivali i glasno njištali. Simbolika pokretne trake mi nije baš
najjasnija, a i ti konji me zbunjuju totalno, ali ti u mom snu si mi potpuno
prirodna i logična. Očekivana. I jasna. Moja jedina prava ljubav, sa kojom
putujem svijetom i otpušavam začepljen lavabo
u kupatilu, ispijam koktele na žurkama i biram paradajz na pijaci. Izvinjavam
se, ali ne dolazi u obzir da te i ovog puta pustim da odeš. Bio sam idiot što
sam te i onda pustio, što sam natjerao sebe da pokušam prihvatiti što nisi
imala herca, kao što nemaš ni sada, petnaest godina kasnije, da stisneš petlju
i suočiš se sa rizikom da možda nećemo uspjeti, ali da možda i hoćemo. Kao da
taj potpis i meni ne donosi istu neizvjesnost, kao da ćeš samo ti morati
graditi život iznova ako ne uspijemo & sva ta sranja....
-
Batali, tata, ona to jednostavno ne može. – upadoh da pokušam objasniti nešto
za šta mami ni petnaest godina nije bilo dovoljno. Kao što rekoh, nema glupljih
stvorenja od roditelja.
-
Boji se, čovječe, zbog svih silnih brakova koji su se poraspadali svuda oko
nas, tata, kapiraš li ti da u mom razredu polovini djece roditelji nisu ostali
zajedno! Boji se, možda još & više, & zbog svih onih tužnih brakova na
koje Sud, doduše, još nije formalno stavio tačku, ali koji su po svim ostalim
kriterijumima mrtvi. Ona te previše voli da bi mogla da rizikuje da te izgubi
ili da se vaša ljubav ofuca u braku, ja to sada mogu
da shvatim, tata, pa pokušaj i ti! – objašnjavala sam mu, kao djetetu, polako,
staloženo & strpljivo, sve dok nisam osjetila da je počeo da kapira. Lijepo
se vidjelo kako se pred njegovim iznenađenim& zbunjenim očima otvarao čitav
jedan novi svijet za koji je svjestan da ga nikada neće do kraja shvatiti, ali
koji mu više nije nije bio ni onako nebulozan & neprihvatljiv. Ženski
svijet. Ništa manje u čudu raširene nisu bile ni oči moje majke, koja je po
prvi put u životu upoznavala novu & drugačiju mene, odlučnu, opasno tihu,
sa kojom nema zavitlancije.
-
OK, po vašem ćutanju bih rekla da ste ili glupi pa me opet niste
shvatili, ili ste, što bih ja lično više voljela& što bi & za vas bilo
bolje, počeli da shvatate jedno drugo. E, pa ja sad idem na tenis, a vama
predlažem da nastavite sa ponavljanjem gradiva dok sve ne bude shvaćeno. & nemojte
da ste napravili kakav problem dok sam napolju. – teatralno izađoh iz stana,
praćena bespomoćnim pogledima ljudi ubijeđenih da su stvorili monstruma.
»Da znate, Dr Đ., nije bez razloga što svaki dobar romantični film govori o Njujorku. Uopšte.« – započeh obećani e-mail report smornoj Dr Đ., koja mi je,& protiv moje volje & uprkos pruženom otporu, pomogla da ne samo doprem do suštine svog odnosa prema vezi svojih roditelja, već & da razumijem njih same. Postali su mi jasni svi njihovi strahovi & želje, kako tatina da se vjenčaju, tako & mamina da sve ostane kako jeste. »Ovaj magični grad zarazio je & moje roditelje. Mama& tata su sada drugi ljudi. Uspjeli su da se objasne, tj. mama je uspjela da objasni tati da nije u stanju da se odupre strahu od udaje koja mijenja sve. Tako je pala konačna odluka da vjenčanja neće biti, ali da ćemo nastaviti da živimo kao & do sada. Sve u svemu, za sada izgleda da je tatina definitivna spoznaja da od vjenčanja nema ništa, ovog puta očigledno potpomognuta boljim obrazloženjem od strane moje uvrnute majke, imala blagotvoran učinak. Ne znam tačno što mu je mama rekla, ali vidim da od tada samo bulje jedno u drugo & cmaču se. Možete li vjerovati da mi se, iako se već mjesecima ('ajde da sada & to priznam, nema više svrhe kriti) molim Bogu da konačno dođu sebi, gotovo smučilo kad sam ih sinoć gledala dok smo New York Bateaux – om krstarili moćnom rijekom Hadson, dok su pored nas, kao u snu (izvinjavam se na meni inače nesvojstvenoj patetici, ali bilo je baš ovako) promicali neboderi Menhetna... Scena je bila dostojna, u najboljem slučaju, trećerazredne holivudske produkcije: mama & tata sjede za stolom na palubi kruzera, duva lagan povjetarac na kojem njena kosa komično leprša, on je grli oko ramena, nešto joj šapuće, ona se smije, čuje se srceparajuća »muzika raspoloženja«, a u pozadini NY City by night...Katastrofa. Morala sam nekako da razbucam tu melodramatičnu atmosferu, pa sam odšetala sa bezalkoholnim koktelom u ruci do ograde broda, posmatrala blještavu sliku života koji je ključao tamo sa druge strane rijeke, duboko udišući taj fascinantni vazduh nabijen pozitivnim elektricitetom, svakom svojom ćelijom osjećajući da sam ful spremna da kročim u narednu fazu svog života, radoznala da vidim šta će mi se izdešavati & koliko će mama & tata ovog puta uspjeti da izdrže. Mislim, do ponovnog razlaza. Privremenog. Šta ćete, nekima je prosto suđeno da se neprestano rastaju, ali, srećom, & ponovno sastaju.
Inače,
dr. Đ., znala sam da ćemo Njujork & ja biti savršen spoj. Sila kojom me je
oduvijek privlačio nije ostavljala prostora za razočaranje kakvo je znalo da me
spopadne pri susretu sa gradovima koji su zauvijek zarobili srca mnogih ljudi
čije mišljenje cijenim. „&, to je to?“ – prilično razočarano sam se upitala
pri odlasku iz Venecije, „grada ljubavi& smrti“, kojoj je, bar tako kaže
moja majka, Erika Džong posvetila pola svog književnog opusa u pokušaju da
vjerodostojno opiše svu njenu ljepotu & mističnost, iz Pariza, vječite
inspiracije bezbrojnih fraza od kojih „Grad svjetlosti“ nipošto nije
najgluplja, već samo najofucanija...Amsterdam & ja smo, takođe, bili bezvezan
spoj. Ne znam zašto, ali nikako nisam uspijevala da se oduševim (a nije da
nisam pokušavala) izlozima naizmjenično ukrašenim paketićima sjemena kanabisa
& golišavim, tužnim & smorenim djevojkama sa očima punim beznađa &
pomirenosti sa sudbinom koja im, sasvim sigurno, neće donijeti zaljubljenog
& pažljivog muža, genijalno dijete kao što sam ja, niti kućicu u cvijeću sa
zlatnim retriverom koji nestašno trčkara po brižljivo njegovanom dvorištu.
Prosto, nije nam išlo. Ali, Njujork & ja...Čim smo se ugledali, znali smo
da je to to. Ljubav do kraja svijeta. And beyond. Top of the Rocks & Empire
State su za mene postali simbol ljudskog stremljenja ka višem & boljem,
ispitivanja granica ljudske moći, a ne čovjekove bahatosti & pohlepe, kao
što su lajali neki zli jezici (mada moram priznati da je pohlepa, po meni,
pozitivan podsticaj ((mislim, šta je loše u pohlepi za uspjehom, ljubavlju,
znanjem, pa, vala, ako hoćete, & moći?)), dok je destruktivna samo zavist,
ali to je već drugi mit koji sad neću da načinjem, jer sam riješila da ću
pokušati da prestanem da se rasplinjavam& da se držim makar trenutnog
fokusa), a ulice pretrpane užurbanim
ljudima u vječitoj potrazi za šansom & uspjehom - obećanje slobode
da budeš ko god želiš & da sve radiš na svoj jedinstven način...Slobode
kakvu sam zamisliš & odsanjaš. Kao na mozaiku u Central parku, preko puta
kuće u kojoj je živio & ispred koje je ustrijeljen Džon Lenon, (znam ko je
on, nisu mi Rijana & One Direction baš čitav mozak popili), u kojem je Joko
Ono uredila predivan vrt & nazvala ga Strawberry Fields, po pjesmi Bitlsa,
a koji, takođe po njihovoj pjesmi, poručuje: „Imagine“. Zamisli. Naizgled
patetična & tipično američka, ali zaista životna & stvarna, poruka ovog
grada. Možeš ostvariti sve, ali prvo to moraš da zamisliš. & odsanjaš.
Imagine. Pa, zamislila sam, dr. Đ. & eto me u Njujorku čim završim
gimnaziju.“
„Okej,
a sad ti“ – spopade me Dr. Đ. koliko sjutradan na Fejsbuk četu. E, da, to sam
zaboravila da kažem: postale smo prijateljice na Fejsbuku, i to na njen
zahtjev, poslat kao čestitka na položenom „ispitu zrelosti“, što je za moju
majku, mogla bih da dodam, & dalje mislena imenica.
„Šta
ja?“ – iznenađeno upitah, ne shvatajući što JOŠ treba da učinim, sad kad sam
ovo dvoje sanirala & konačno dovela na zelenu granu.
„TVOJI
planovi, TVOJA interesovanja? Što očekuješ od gimnazije? Što ćeš da studiraš?
Neko kao ti sve to već sigurno zna“, virtuelno se nasmija Dr. Đ.
„Jeste
li vi svjesni da moja ekipa iz škole ne može da se odluči da li da večeras
igramo tenis na našem školskom igralištu ili na terenu kod Mašinske škole?“ –
sad sam se već pomalo iznervirala. Mislim, ima li kraja ovom teroru? Kapiram
ja, otprilike, sav taj koncept pomjeranja ličnih granica, istraživanje novih
teritorija & to, ali dokle više?
„Mada,
donekle ste u pravu, Dr. Đ., nije da nemam baš nikakav plan. Prvo ću da završim
gimnaziju, jer sam se već upisala & nema mi povratka, a onda ću da „tražim
sebe“ jedno godinu dana. Nemam pojma što to znači, ali čujem da je obavezan dio
razvojnog puta. Ne bih, nažalost, znala da Vam kažem što ću da studiram. Ako mi
dune, neću ni studirati. Nije baš zrelo & odgovorno sa moje strane, a? Ko
bi se tome nadao...“
„U
pravu si, izvini. Pretpostavljam da tebe od starta nisam posmatrala u odnosu na
standarde uobičajene za tvoj uzrast...Ali, nisam samo ja kriva, navikla si me
na mnogo bolje, zrelije i odgovornije od ičega na šta sam naišla u tvojoj
generaciji“ – zamišljeno će Dr. Đ. (zamišljenost sam naslutila po emotikonu
okačenom na kraju rečenice). „Kako sam to dozvolila? Izvini još jednom, i znaj
da sam u ovom našem druženju više ja od tebe naučila nego ti od mene.“
„Nema
frke, Dr. Đ., slobodno se javite ako imate neki problem. Jedino nisam sigurna
koliko mogu pomoći ako je u pitanju ljubavni problem, jer nisam nikad imala
momka & ne znam baš kako to ide.“ – opalih i ja jedan smajlić. U jednom
trenutku mi se učinilo da je smijeh Dr. Đ., na pomen ljubavnih problema,
zazvučao nekako nakisjelo...
„Bogami,
nije isključeno, Jano.“ – odgovori Dr. Đ., potvrdivši moje sumnje od maločas.
Njen smijeh je, definitivno, zvučao kao tegla kornišona od pet kilograma.
„Kažem Vam, jedino ako nije ljubav u pitanju, tu pojma nemam.“
„Stvarno,
ima li kakav dečko na horizontu?“ – pokuša Dr. Đ. da pređe na laganije teme. Da
me relaksira, kao. Ha-ha. Baš.
„Ma,
šta znam, ima jedan lik koji mi se, kao, sviđa zadnjih sto godina, ali ne
razmišljam o tome.“ – odmahnuh rukom, kao da je & mogla da me vidi.
„A
što? Ima djevojku?“
„Zapravo,
nemam pojma. Nisam ga vidjela par mjeseci. Ma, nema veze. On je sin jedne od
maminih najboljih prijateljica, dakle, zaboravite. & nemojte da Vam je palo
na pamet da ovo, makar & u šali, spomenete mami. Smijaće mi se & ona,
& tata, & čitavo njihovo društvo, a onda mi je bolje da se selim.
Daleko. Mada, ako to znači odlazak iz smrdljivog Bloka 9, razmisliću. Dakle,
što se ljubavi tiče, ako se ispostavi da je to sa frajerima za mene upola
komplikovano kao između mojih roditelja, palim u manastir.“
„Pobogu,
Jano, što ti pada na pamet?“ – nasmija se Dr. Đ.
„Ne šalim se.“
XIV.
Nevjerovatno
kako me je ona mala jutros preslišala...Uzaludne bijahu moje diplome, svo
danonoćno bubanje na faksu, magistratura, doktorat, specijalizacija i
sub-specijalizacija, neprebrojivi sati prakse i sva moja usavršavanja po
Americi i Engleskoj. Mnogima sam pomogla, nije da nisam. Koliko sam samo njih
uspjela da ubijedim (iako i sama samo djelimično vjerujem u to) da to što su
dobili otkaz nije nikakva katastrofa, već šansa za novi i bolji početak u kojem
će oni, naravno, da bljesnu pravim sjajem i da realizuju sve svoje talente za
koje do sada nisu imali vremena, da je konačno došlo vrijeme za njih i za ono
što su oduvijek željeli...Koliko sam njih podstakla da hrabro izađu iz veza i
brakova koji nisu valjali, jer zaslužuju bolje...Koliko je žena, nakon
razgovora sa mnom, samouvjereno otišlo kod svojih partnera i reklo da ih ti
odnosi ne ispunjavaju, i da će od sada sve morati da bude drugačije, inače one
odoše. Koliko se samo muževa uz mene ohrabrilo da kaže majkama da više ni pod
kojim okolnostima ne smiju da se miješaju u njihov brak i da od sada njihove
žene imaju pravo da mrze samo u sebi...Ne mogu ni da nabrojim one koje sam,
nažalost, i na temelju sopstvenog iskustva, naučila da se „produktivno isplaču“
i koliko-toliko sebi olakšaju gubitak nekog od svojih najbližih...Jedino sebi
nisam pomogla. Nisam naučila kako da iskoračim iz svoje tužne ljušture. Uzalud
sam pokušavala da vizuelizujem njeno pucanje pod mojim moćnim pesnicama, pred
mojim laserskim pogledom, bila pozitivna i čekala da me prirodni tok života
odvede u pravom smjeru, sve te korake na putu emocionalnog izbavljenja
zapisivala u svoj dnevnik ličnog razvoja, baš kako je opisano u naučnoj i
popularnoj literaturi koja zauzima veći dio mog stana i kancelarije, a koju i
dalje bjesomučno dovlačim sa svih svojih putovanja, i čije stranice još u
knjižarama počinjem štreberski grozničavo i nestrpljivo da listam, iako znam da
mi nijedna neće ponuditi odgovor i da nijedno od tih remek-djela nauke i
umjetnosti neće odagnati moju tugu.
Sad bi Jana pitala: „Jel' to ono kao kad frizeri, po pravilu, imaju najneuredniju frizuru, a zubari najgore zube?“ Jeste, to je to. Ono kad si svjestan da se nalaziš na pogrešnom mjestu i radiš stvari koje su dobre, ali te ne ispunjavaju, i dobro ti je, teoretski, poznat svaki detalj te situacije, jer si za to školovan i treniran, a nemaš volje ni snage da iskoračiš iz tog depresivnog mjehura...Ne smijem zaboraviti da sjutra kažem Jani da će joj godina dana biti malo da nađe sebe. Evo, ja napunih četrdeset tri, a ne nađoh se. Niti sam smogla snage da napustim ljekarsku profesiju, ugled i dobre prihode i odem na dugo, daleko putovanje, sasvim drugačije od onih na koja sam do sada išla, sa agendom prepunom sastanaka, radnih ručkova, simpozijuma, okruglih stolova...Da se usredsrijedim na sebe i svoje misli, očistim od tuđih problema, duševnih i fizičkih boljki...Niti sam, kad već nabrajam neuspjehe, pronašla svoju ljubav. Najprije sam, u gimnaziji, bila dosadni štreber sa naočarima, koji nikad nije bježao iz škole ili došao nespreman na čas, niti bi makar i razmotrio predlog izlaska sa momkom. Nije da me je ijedan zvao, ali svejedno. Pri polasku na fakultet sam naočari zamijenila sočivima, bezlične farmerke i majice trendi garderobom, nabacila novu frizuru, ali nikoga nisam prevarila. Postala sam smorni student medicine koji uči po osam sati dnevno i kojem je malo falilo da se samospali zbog devetke iz genetike.
Čak
ni kolegama sa svog fakulteta, dakle, takođe dosadnim štreberima, nisam bila
interesantna. Da se razumijemo, ravnodušnost je bila obostrana, ali svejedno.
Kad sam završila studije i krenula na specijalizaciju, počela sam da izlazim sa
momcima, ali su me svi oni, manje ili više, gledali sa slabo prikrivenim
nepovjerenjem, pretpostavljali su, valjda, da im u mislima određujem psihološki
profil, proučavam im ponašanje i da ću ih na kraju iskoristiti u nekom svom
suludom eksperimentu. I mogu ja sad da pričam do sudnjeg dana da te moje vezice
nisu uspjele njihovom krivicom, da su se plašili uspješnih žena i tako to, ali
kriva sam samo ja. Nisam umjela da se opustim, bila sam preozbiljna, kruta, moj
rijetki smijeh je zvučao izvještačeno i kreštavo, a moj koncentrisani pogled
njima nije stvarao utisak da ih pažljivo slušam, već baš kao da ih skeniram i
kategorišem po tipovima ličnosti...Nije da su mi takvi likovi trebali u životu,
ali svejedno. Moram da kažem Jani, iako sam, očigledno, posljednja osoba koja
treba da dijeli ljubavne savjete, da se pomalo raspita oko tog svog dečka, da
ne bi, jednog dana, prošla kao ja. Ona će me, vjerovatno, na svoj fini način,
zamoliti da je poštedim patetičnih
aspekata svoje krize srednjeg doba, ali ne mogu da joj ne kažem...Prije nego se
otisnem na put oko svijeta. Ili zapalim u manastir.
XV.
Uvijek
sam osjećala obavezu da ostavim neki trag u vremenu. Riješila sam da moj trag
bude pisan. E, sad, šta napisati? Roman? Previše zahtjevan. & u formi &
u sadržini. Zbirku priča? Još gore. Još zahtjevnije. Sve što staje u roman
treba da stane & u priču, a ne možeš da se razmahneš. Užas. & na
putopis sam pomišljala. O mjestima koja su me obavila svojim magičnim
plaštovima, mirisima & ukusima & zarobila za čitav život. Pokušavala
sam da opišem te jedinstvene trenutke, preskakanje srca & klecanje koljena
koja bez greške osjetim pri svakom susretu sa njima. Džaba. Ni na šta to nije
ličilo. & Bog sami zna koliko sam puta sebi govorila da se manem ćorava
posla. Da prihvatim činjenicu da, prosto, nisam stvorena da ostavim trag u
vremenu& da je moja misija na ovoj planeti, očigledno, potpuno drugačija
& da se svodi na udaju, podizanje djece, mastiljarenje u kancelariji,
zalivanje cvijeća & usavršavanje kulinarskih vještina. Pokušavala sam, Bog
mi je svjedok, evo, sve do svoje tridesete, da zavolim taj scenario koji sam do
detalja sprovela u praksi, tačno kako sugerišu glupave motivacione poruke sa
Fejsbuk stranica tipa „Radi sve sa ljubavlju“. Završila sam fakultet toliko
brzo da sam se & sama iznenadila, zaposlila se & udala za
besprijekornog čovjeka kojeg obožavam još od osnovne škole, rodila dva silna
momka koji su u vrtiću Bog & batina, svaki u svojoj starosnoj grupi, na
mojoj terasi začinsko & ukrasno bilje buja kao ludo (uzgred, u pravu su oni
koji kažu da sa biljkama treba razgovarati), a moje Princes krofne su domaći
zadatak & za najiskusnije domaćice koje znam (moja & dan danas luda
majka ne može da prestane da se pita od koga sam naslijedila taj talenat).
& opet ništa. Znala sam da je pisanje ono što stvarno želim. & da se
neću smiriti dok ne uspijem. Ipak, nešto me je kočilo na tom putu. Nije
pomagala priča mnogih čuvenih autora da bilo ko, ali zaista bilo ko, može
napisati knjigu. Koja, doduše, može biti glupa, dosadna, bezsadržajna. Pa šta?
To bi ipak bila knjiga. & ipak bi mirisala onako magično. Onako kako
digitalne Kindle knjige nikad neće mirisati.
Ono
što nikako nisam uspijevala da shvatim je razlika između dobre & loše
knjige. Zvuči jasno samo po sebi, ali nije. Pogotovo u poplavi knjiga koje
smatram zaista lošim, a izdavači se otimaju za njih & promovišu ih
bjesomučno. Jedna od vodećih izdavačkih kuća u regionu je, recimo, obraćajući
se autorima & potencijalnim saradnicima, postavila ograničenje da ponuđeni
materijali moraju imati najmanje 250 000 karaktera. Živo me zanima na koji
način ta dimenzija određuje kvalitet napisanog. & kakav to izdavač podstiče
pisanje „na metar“? No, bolje da opet ne napuštam orbitu. Očigledno nisam znala
što je dobra knjiga. Znala sam samo da beskrajno volim pisanje, gorko-slatku
potragu za riječima, njihovo utjerivanje & slaganje u rečenicu &
osluškivanje kako, tako skockane, odzvanjaju. & da, možda još više, volim
čitanje & istraživanje koje prethodi pisanju, kad, kako reče Semjuel
Džonson, prevrneš pola biblioteke ganjajući & provjeravajući jednu jedinu
činjenicu. Znala sam & to da biti književnik znači imati domaći svaki dan,
do kraja života. To mi je skroz ok. Pa, to znači da si pisac! – pobjedonosno
uskliknu moj, obično pesimistični, unutrašnji glas, direktno naslijeđen od
mojih ženskih predaka. A što ćemo sa onom nemampojmačijom definicijom da si
pisac samo ako, kad ujutru ustaneš, možeš da misliš jedino na pisanje & ni
na šta osim pisanja? A? Što ako, recimo, svakog jutra najprije moraš da budiš
djecu da ne zakasne u školu, da im postaviš doručak, daš instrukcije o
podgrijavanju sinoć spremljenog ručka kad se vrate iz škole, a onda juriš na
posao? Kakve onda šanse ima tvoj kukavni „zov iz viših sfera duha“ da se
probije kroz sve te prepreke? Ako je nemampojmačija definicija tačna – nikad
pisca od mene. Ali, sa druge strane, da li je Žoze Saramago svoj dan započinjao
mislima o pisanju & samo o pisanju? Aha, kako da ne. Bio je automehaničar,
pobogu. A Mihail Bulgakov, provincijski ljekar? Sto posto. Da ne zaboravim: Ivo
Andrić je pisanju mogao da se posveti samo kad nije radio u Ministarstvu
inostranih poslova.
&
dok se pakujem da započnem sopstveno traganje za istinskom sobom, riješena da
se, kao onda Dr. Đ., vratim pročišćenih misli & sa jasnim odgovorima na sva
svoja pitanja, po ko zna koji put u mislima zahvaljujem Sergeju što je imao
razumijevanja za ovu moju potrebu, kupio mi za trideseti rođendan povratnu
kartu za Melburn & obećao mi da će, uz pomoć naših roditelja, dobro čuvati
Vida & Kostu ovih par mjeseci. Mada, malo se & pribojavam tog puta.
Pribojavam se onoga što bih mogla saznati o svijetu. Još više se, možda,
pribojavam onoga što bih mogla saznati o sebi. Znam, zvuči stereotipno, znam,
tema zazora od totalnog razotkrivanja sebe pred sobom je eksploatisana do
potpunog gubitka smisla, efekta & originalnog značenja, znam sve...Ipak,
nije lako krenuti na taj put, na kojem više nema izgovora, nikakvih izvora
ometanja koji bi te spriječili da se sagledaš u potpunosti, samo ti &
tišina...Evo, ima pet godina otkad se dr. Đ. vratila, a nije odgovorila ni na
jedan od mojih zilion e-mailova. Mobilni telefon joj je bio isključen kad god
sam je pozvala, a zvala sam je, brat bratu, jedno bezbroj puta. Dugo sam se, sa
razlogom, a & zebnjom, pitala kakva je njoj otkrovenija donijelo to
hodočašće. Osjećala sam da je bolje da ne znam & vremenom sam prestala da
pokušavam stupiti u kontakt sa njom, sve dok mi majka jednog dana nije rekla da
je čula da se nedavno zamonašila, nakon tri godine iskušeničkog
tihovanja.
Da
je & dalje ljekar, ali da je svoje znanje stavila u službu Boga, liječi
svoje sestre monahinje & sve koji naiđu do manastira. Pomaže u manastirskoj laboratoriji & apoteci,
naučila je da spravlja meleme & kantarionovo ulje. Da više nije Andrijana
Đurković. Sada je sestra Latinka. Našla je svoj put, kaže, hvala Nebesima.
& smirenje. & svrhu. Svašta. E, da, & uzgaja organsko povrće. &
zbog toga je išla na put oko svijeta, zbog toga se lomatala po planinama &
ugašenim vulkanima Novog Zelanda, bježala pred monsunskim poplavama u
Mijanmaru, proučavala specifičnosti koptske pravoslavne crkve u Etiopiji? Da bi
ukapirala da je njena misija na planeti, zapravo, skupljanje jaja po
manastirskom kokošinjcu & priprema tinktura od ruzmarina sa domaćom
lozovačom za pospješivanje cirkulacije? Ma, da. Oprosti mi, Bože, ali mislim da
je ona u ovaj Tvoj hram više, nekako, zabasala nego što je svjesno ušla, više
da bi utekla od histerije svjetovnog života & ljudi, energetskih vampira,
nego što se odazivala na Tvoj poziv o koji se niko ne smije oglušiti...Mislim,
zar joj je baš toliko loše išlo sa muškarcima? Sjetih se svoje davne, u šali
izrečene odluke da, ako se ispostavi da su odnosi sa momcima isuviše
komplikovani, idem u manastir. Čudni su putevi Gospodnji, nije vajde kriti,
mislim u sebi dok nastavljam pakovanje, a entuzijazam za putovanje čudno
splašnjava, pogotovo otkako je ušao Vid & počeo da mi, prstićima išaranim
flomasterima, pokazuje crtež parka ispred naše zgrade koji je napravio za
izložbu u vrtiću. Utoliko & Sergej dovede Kostu iz muzičkog zabavišta, a ja
počeh da se pitam kako ću četiri mjeseca bez njih. Kad je Kosta doveo Vida za
ruku & kad su se sva trojica, sa knjigom o životinjama, smjestili pored
mene na podu, tražeći da čitam, znala sam da ja to ne mogu da izvedem. Mislim,
to sa putom oko svijeta. Gdje mi je bila pamet?
„Srećo,
vraćamo ovu kartu sjutra, ok?“
„Samo
sam čekao kad ćeš to reći.“ – nasmija se Sergej.
„Kako
si znao?“
„Znao
sam da ćeš zaključiti da ne možeš bez nas na taj put.“
„A
kako ću naći svoje odgovore? Kako ću napisati svoju knjigu?“
„Ne
znam. Odgovore možemo tražiti zajedno, kad momci još malo porastu. A što se
knjige tiče...razmišljao sam ovih dana o nečemu što si, nekad davno, govorila.
Da bi onu Žaninu knjigu trebalo dovršiti. Zašto ti ne bi pokušala?“
„Misliš
ono kao, ne bilo primijenjeno, Ivan Gundulić & Ivan Mažuranić?“
„Otprilike.
Pa, zar to nije kvalitetan cilj? Iskoristiti odbačeni resurs? Razviti embrion,
dodati mu nervni sistem, mozak, kičmu, kosti, mišiće, SRCE? Nemoj da me shvatiš
pogrešno, znaš da volim Žanu, ali ona je, isto kao i taj roman, na pola puta
ostavila i Igora. Srećom, on je bio dovoljno pametan da potrči za njom i spasi
ih oboje, jer je znao da vrijede. Ako misliš da taj njen materijal vrijedi,
potrči za njim i spasi ga. “
I ja potrčah što su me noge nosile. Da
spasim i njega i sebe.
[3] Soul Asylum – engl. „utočište za dušu“, asocijacija na „Sweet soul asylum“, hit benda „The Cult“
[4] Boško - Žanin, Bebin i Kaćin najbolji prijatelj i
rame za plakanje. Još od gimnazijskih dana potajno zaljubljen u Žanu, s tim što
je tajnost, s obzirom da su sve tri potpuno upoznate sa tom činjenicom,
apsolutno diskutabilna
[5] Dr Tijana Mandić – klinički psiholog, profesor psihologije na Fakultetu dramskih umjetnosti
u Beogradu, nekada i poslanik Parlamenta Srbije
[6] Saša, Žanin debeli i ćelavi šef koji
nije sasvim loš i pored toga što mu je glava konstantno prepuna unaprijed
pripremljenih ciničnih i polumalicioznih primjedbi koje samo čekaju pogodan
trenutak da budu ispaljene na neopreznu žrtvu. U firmi ga se plaše svi osim
Žane.
[9] U filmu „An Affair to Remember“ iz
1957., u kojem se zgodni plejboj Nicky Ferrante i lijepa pjevačica u noćnom
klubu, Terry McKay, upoznaju na krstarenju od Evrope do Nujorka (a dokle
drugo?) & zaljubljuju, iako su oboje
vjereni,& dogovaraju da se ponovo nađu za šest mjeseci na krovu Empire
State-a.
[10] U filmu „Sleepless in Seattle“ iz
1993.: otkad mu je supruga umrla, Sem nije pomišljao na druge žene, ali njegov
osmogodišnji sin misli da mu je baš to potrebno da ponovo uspostavi normalan
život & samonicijativno prijavljuje svog oca za
učešće u radio talk show programu. Tako su Semovom pričom ostale dirnute stotine Amerikanki,
uključujući & Eni , koja, iako vjerena, osjeća
potrebu da provjeri da li je zapravo Sem pravi čovjek za nju, te mu šalje pismo
koje je „presreo“ njegov sin & odgovorio
zakazujući Semu sastanak sa Eni na krovu Empire State Building-a, baš kao u
"An Affair to Remember".