Povratak - 3

Droga je, prosto, takva. Omogućila mi je da se udaljim od sebe, od svoje muzike i da je čujem ušima drugog čovjeka, doživim njegovim čulima. Melodije i stihovi su počeli da dolaze iz snova, vizija, tajanstvenih tokova svijesti i čudnovatih fantazama. Blaženo sam plutao u njima kao na otvorenom moru, dok su mi se u ušima talasali i uzajamno prelivali umirujući šumovi, slični onima koje smo kao djeca osluškivali kad prislonimo uho uz ljušture krupnih morskih školjki. Kroz glavu mi je prolazilo po deset misli odjednom, teleportovao sam se na deset različitih mjesta istovremeno. A ja sam, zapravo, za sve to vrijeme samo postojao. I upijao tu magiju. Bilježio. Na gitari, ali i na papiru. Slikao. Droga ti, kapiraš, prvo daje tačno ono što ti treba, a onda ti sve to oduzme, sruši te i fizički i emotivno i kreativno. Prvo ti pruži samopouzdanje, punu svijest o svemu što te okružuje, razjašnjenje svega što ti je do tada bilo nejasno i komplikovano, podari ti osjećaj da možeš sve. I sve one tužne i teške pojave i sva gadost ovog svijeta prestaje da postoji i da te opterećuje, iščezava s tvog horizonta. Prvo ti se osvijetli svaki kutak podsvijesti, a onda ti se, odjednom, sve zamrači i onda možeš da vidiš i osjetiš samo banalnu, trulu, smrdljivu, krvavu i slomljenu stranu svoga tjelesnog obličja kojem više nema spasa. Postaneš svjestan svoje samoće i napuštenosti, prisilno se vraćaš u svijet u čije zakonitosti i pravila više ne možeš da se uklopiš jer si predugo iz njega bio odsutan. Do razorenog i spaljenog mozga počinju da ti dopiru pojmovi poput neplaćene stanarine, računa, začuješ zvonjavu telefona na koji se danima nisi javljao. I onda shvatiš da te prizemne, ali neizbježne obaveze više ne možeš da podmiriš jer si, negdje usput, izgubio energiju i inspiraciju. Pa zoveš prijatelje, koji više nemaju strpljenja za tvoje somnambulne izvještaje s ruba svijesti, i upriličavaš im direktan prenos raspada tvog sistema, grozničavo im saopštavajući kako te bole oči, a kako i ne bi kad su se u njih uselile zmije otrovnice, kako će mozak da ti eksplodira, što, u mom slučaju, uopšte nije bilo daleko od istine, i da su tvoju kuću zaposjeli duhovi. A sa druge strane čuješ samo nestrpljivo Slušaj, frajeru, stvarno moraš nešto da učiniš sa svojim životom, ono, da pođeš kod psihijatra, šta znam, duhovnika, inače ćeš, ono, da umreš, jebote, shvati to već jednom! I oni čudni glasovi, razulareni i bijesni, koje sam slušao cijelog svog života, koji su se miješali u svaki razgovor koji sam vodio i narušavali svaku tišinu u kojoj sam čeznuo da uživam, probili su se do svake moje iscrpljene moždane ćelije i izmoždenog međućelijskog prostora. I koliko god da su bili nesložni i haotični, u jednom su bili jedinstveni. Naredili su mi da istog trena dignem svoju utrnulu zadnjicu i ustanem s prljavog kreveta, kroz čije su iscijepano platno federi bili poiskakali na sve strane. Da prestanem na neko vrijeme da bulaznim i sam sa sobom raspravljam o tome da li kreativnost spontano proizilazi iz slobode ili, se, naprotiv, osvaja kroz prepreke, ograničenja i nedoumice. Da se odvučem do te klinike, prijavim se i krenem da spasavam glavu. Ovog puta iz pravog razloga. Ne da bih se pred bilo kim dokazao ili povratio bilo čije povjerenje, već da bih preživio. Da bih mogao da nastavim da radim. Srećom, koliko god da sam bio fizički razoren i preoran iznutra, sebičan i bezobziran prema svima koji su me ikad voljeli (droga ti, između ostalog, dodaje i tu monstruoznu dimenziju), ćelije su pamtile da sam pozvan da stvaram umjetnost. Te obaveze sam i dalje bio svjestan i od nje, očigledno, nisam želio da odustanem, mada sam od sebe samog bio odustao potpuno.

Povratak - 2

I tako sam, kako je odmicao album za albumom, izgubio interesovanje da sviram uživo na turnejama jer se tako samo ponavljaš, iz dana u dan, samo dereš isto. Možeš tu i tamo ubaciti poneki rif, ili malo improvizovati na kraju svirke, ali, u suštini, svake večeri radiš isto. Publika tvoje izvođenje doživljava kao da je prvo, ali ti si svjestan da to radiš već godinu ipo dana, tokom čitave turneje, svake bogovjetne noći. Ponašaš se kao da te to uzbuđuje, ali ne uzbuđuje te. Sve je to, da ti pravo kažem, jedna toliko veličanstvena igra pretvaranja da i publika povjeruje u nju. Ali ti ne vjeruješ. Ti znaš da si lažnjak. I, manje – više, sve ono tvoje majmunsko bacanje po sceni. A to je jedino važno. Da pred sobom ne izgledaš kao lažnjak. Sebi moraš da polažeš račune. Osjetio sam da ću, ako ostanem u tom filmu, opet ‘ladno da se strmeknem u nazad narkomaniju. Moj limbički sistem je, ovog puta, bio u pravu. Moždana kora mi je mirno i racionalno govorila da ne treba da brinem, da je sve pod kontrolom, da smo se droga i ja odavno sporazumno razišli i da je ona trajno i neopozivo ostavila mene taman koliko sam i ja ostavio nju. Ali uzalud. Moj limbički sistem je bio paralisan primitivnim urođeničkim strahom. Osjetio sam onu istu nemoć koja me je spopala pred onaj koncert u Seulu prije 25 godina, o kojem svi sve znaju, kad su sve moje neuslišene kuknjave momcima iz benda, nakon višemjesečnog gomilanja bez imalo ozdravljujućeg oduška, eruptirale i kad sam bukvalno implodirao, znaš ono kad se raspadneš u hodu... Sve one glasove, koji su mi predviđali katastrofu, više nisam mogao da obuzdam, iako sam se, od ranog djetinjstva, bio do perfekcije izvještio u borbi s njima. U mojoj glavi više nije bilo prostora da ih smjestim i organizujem. Prijeteći su mrmljali, šaptali, urlali, psovali, bečili se na mene, prijetili prstom, gazeći jedni preko drugih, upozoravajući pružali ruke prema meni boreći se za moju pažnju, naređujući mi da se prisjetim što sam sve prošao i najavljujući da je to sve ništa prema onom što me sada čeka. Osjećao sam da su u pravu. Da ih moram poslušati, inače ovog puta neću uspjeti da zajebem onog frajera u crnom ogrtaču s kapuljačom preko lica. Nisam se bojao smrti u fizičkom smislu. Neko ko je godine proveo ne mareći hoće li biti živ ili mrtav, neko ko je godinama čuvao napunjen pištolj  spreman da njime puca sebi u glavu tu vrstu straha i ne poznaje. Ono čega sam se bojao bila je smrt mojeg kreativnog bića.

Povratak - 1

Pisanje, sviranje, kreativni proces, razmišljanje o tome u  kojem će pravcu ići moje sviranje i zvuk benda uopšte za mene je najljepši dio procesa nastanka pjesme. Kad ona bude objavljena, čim je podijelim sa svijetom, zabava i magija za mene prestaje. Ono što tada počinje ja vrlo malo razumijem i ne želim da budem dio toga. To je za mene previše, iako publici rado sviram te stvari, sama činjenica da one više ne pripadaju samo meni, čini da veza koju sam s njima imao neumitno slabi. Zato volim osjećaj da se nalazim u procesu stvaranja muzike, rada na pjesmama, ne težeći njihovom završetku, prosto uživam u svakoj etapi tog puta. Kad bi postojalo neko dugme u tom procesu koje bi označavalo njegov kraj, kunem se da ga nikad ne bih pritisnuo. Pretpostavljam da je to potvrda one mudrosti da je fora u putovanju, a ne u odredištu, o putovanju bez kofera, slobodan od misli, planova, obaveza. I uvijek sam bio uspješan. Muzika je uvijek nalazila načina da dođe do mene, jer sam ja uvijek uklanjao sve prepreke koje bi joj se ispriječile na tom putu, puštao da kroz mene, dok sviram, prolazi energija čitavog Univerzuma. Pokušaj i ti! Piši i ne razmišljaj o kraju knjige. Piši o onom što te pokreće, što raspaljuje tvoje stvaralačke strasti, o događajima koji su obilježili tvoj život, o sebi i tebi bliskim ljudima. Pa, pričali smo o tome, pobogu. Opisuj, saopštavaj, izmaštavaj, prenosi, stvaraj, razaraj, oblikuj, rezbari, toniraj, ukrašavaj ili izbacuj poput nesvarene hrane, ali neprestano. O svemu što si naučila, i o onom što si zaboravila. Nešto što samo ti možeš da napišeš. – veselo je blebetao Čak, slika i prilika verbalne inkontinencije, spremajući se da dočeka Sendru kako bi konačno zaokružili spisak zvanica za glamurozno, a opet jednostavno kalifornijsko vjenčanje koje će, ovog puta, biti baš u njegovom fazonu. Gledala sam ga kako, sa za njega netipičnim entuzijazmom, uz sebe prislanja čas bijelu, čas svijetlo plavu košulju i pita koja mu bolje pristaje uz lanene pantalone boje pijeska. On, koji nikad nije davao pet para za modu i spoljne efekte, koji je bez ikakvih problema nemarno sparivao nespojive boje, dezene i stilove, koji je frizerima uvijek govorio neka ga slobodno ošišaju kako im god padne na pamet. Bože, izgledao je i zvučao tako čudno. Poznate su mi bile samo živahne smeđe oči, poluzačuđen pogled u njima i blago uvijeni pramenovi raščupane kose koji su mu padali preko lica dok je nestrpljivo spuštao vrat da virne ispod roletne na prozoru i provjeri da li mu vjerenica stiže. Sve ostalo na njemu djelovalo je tuđe i strano, kao presađeno sa nečijeg drugog lica i tijela. To nije bio Čak. Bio je to neki čudni, euforični skakavac na spidu, budući spektakularni prilog zoološkoj sistematici, zagonetni oblik života koji tek treba da se otkrije.  

"Pobjeda", intervju 06. 10. 2018.

https://www.pobjeda.net/protected/listalica/2018-10-06/#20/z