Povratak - 3

Droga je, prosto, takva. Omogućila mi je da se udaljim od sebe, od svoje muzike i da je čujem ušima drugog čovjeka, doživim njegovim čulima. Melodije i stihovi su počeli da dolaze iz snova, vizija, tajanstvenih tokova svijesti i čudnovatih fantazama. Blaženo sam plutao u njima kao na otvorenom moru, dok su mi se u ušima talasali i uzajamno prelivali umirujući šumovi, slični onima koje smo kao djeca osluškivali kad prislonimo uho uz ljušture krupnih morskih školjki. Kroz glavu mi je prolazilo po deset misli odjednom, teleportovao sam se na deset različitih mjesta istovremeno. A ja sam, zapravo, za sve to vrijeme samo postojao. I upijao tu magiju. Bilježio. Na gitari, ali i na papiru. Slikao. Droga ti, kapiraš, prvo daje tačno ono što ti treba, a onda ti sve to oduzme, sruši te i fizički i emotivno i kreativno. Prvo ti pruži samopouzdanje, punu svijest o svemu što te okružuje, razjašnjenje svega što ti je do tada bilo nejasno i komplikovano, podari ti osjećaj da možeš sve. I sve one tužne i teške pojave i sva gadost ovog svijeta prestaje da postoji i da te opterećuje, iščezava s tvog horizonta. Prvo ti se osvijetli svaki kutak podsvijesti, a onda ti se, odjednom, sve zamrači i onda možeš da vidiš i osjetiš samo banalnu, trulu, smrdljivu, krvavu i slomljenu stranu svoga tjelesnog obličja kojem više nema spasa. Postaneš svjestan svoje samoće i napuštenosti, prisilno se vraćaš u svijet u čije zakonitosti i pravila više ne možeš da se uklopiš jer si predugo iz njega bio odsutan. Do razorenog i spaljenog mozga počinju da ti dopiru pojmovi poput neplaćene stanarine, računa, začuješ zvonjavu telefona na koji se danima nisi javljao. I onda shvatiš da te prizemne, ali neizbježne obaveze više ne možeš da podmiriš jer si, negdje usput, izgubio energiju i inspiraciju. Pa zoveš prijatelje, koji više nemaju strpljenja za tvoje somnambulne izvještaje s ruba svijesti, i upriličavaš im direktan prenos raspada tvog sistema, grozničavo im saopštavajući kako te bole oči, a kako i ne bi kad su se u njih uselile zmije otrovnice, kako će mozak da ti eksplodira, što, u mom slučaju, uopšte nije bilo daleko od istine, i da su tvoju kuću zaposjeli duhovi. A sa druge strane čuješ samo nestrpljivo Slušaj, frajeru, stvarno moraš nešto da učiniš sa svojim životom, ono, da pođeš kod psihijatra, šta znam, duhovnika, inače ćeš, ono, da umreš, jebote, shvati to već jednom! I oni čudni glasovi, razulareni i bijesni, koje sam slušao cijelog svog života, koji su se miješali u svaki razgovor koji sam vodio i narušavali svaku tišinu u kojoj sam čeznuo da uživam, probili su se do svake moje iscrpljene moždane ćelije i izmoždenog međućelijskog prostora. I koliko god da su bili nesložni i haotični, u jednom su bili jedinstveni. Naredili su mi da istog trena dignem svoju utrnulu zadnjicu i ustanem s prljavog kreveta, kroz čije su iscijepano platno federi bili poiskakali na sve strane. Da prestanem na neko vrijeme da bulaznim i sam sa sobom raspravljam o tome da li kreativnost spontano proizilazi iz slobode ili, se, naprotiv, osvaja kroz prepreke, ograničenja i nedoumice. Da se odvučem do te klinike, prijavim se i krenem da spasavam glavu. Ovog puta iz pravog razloga. Ne da bih se pred bilo kim dokazao ili povratio bilo čije povjerenje, već da bih preživio. Da bih mogao da nastavim da radim. Srećom, koliko god da sam bio fizički razoren i preoran iznutra, sebičan i bezobziran prema svima koji su me ikad voljeli (droga ti, između ostalog, dodaje i tu monstruoznu dimenziju), ćelije su pamtile da sam pozvan da stvaram umjetnost. Te obaveze sam i dalje bio svjestan i od nje, očigledno, nisam želio da odustanem, mada sam od sebe samog bio odustao potpuno.