Povratak - 4

Uživao je u radu s ambicioznim i zainteresovanim mladim ljudima, a svaki slobodan trenutak koristio za koncerte u Londonu, obilaske očaravajućih britanskih sela, samovanje u božanstvenoj prirodi, posjete obližnjim univerzitetima, a ponajviše za duboko razmišljanje o svom životu, pokušaje da ga razumije, ili makar prihvati i konačno ostavi za sobom sve ono što ga je u njemu boljelo i nakon svih godina koje su prošle. Nikako nije uspijevao naći odgovor na pitanje kako je racionalno biće poput njega, čiji je svaki korak u životu imao jasan cilj i uzrok, ako ne i detaljno naučno objašnjenje, i čije je posljedice uvijek imao na umu, potpalo pod bolesnu vlast impulsa koji su ga gonili da, uporno i tvrdoglavo, radi stvari koje nisu bile u njegovoj prirodi. I razbijao je tako glavu, uzalud, sjedeći naslonjen na svoje omiljeno drvo u idiličnom, za učenje idealnom dvorištu iza univerzitetske biblioteke. Premotavao je u glavi, namjerno, po bezbroj puta, film svog života, do svakog uzbudljivog momenta, života krcatog vanrednim akademskim rezultatima, ali i ponižavajućim epizodama u kojima je padao toliko da niže, valjda, nije ni moguće. I volio je, strastveno i bezumno, svaki jadni trenutak, jednako koliko i one veličanstvene i na koje je bio posebno ponosan. Ali isto tako snažno je osjećao, cijelim svojim bićem, i da je, konačno, vrijeme za temeljnu promjenu. Promjenu koja znači sve, mnogo više od pukog preseljenja na koje se usudio, a pogotovo više od kukavičke pobjede nad porocima koja se jedva tako i mogla nazvati, s obzirom da je više ličila na poraz koji je izbjegao samo zahvaljujući tome što ga je sa svih strana sahvatao očaj i beznađe na koji više nije imao odgovor sem da s porocima prestane.  Izborio se sa svim tim monstrumima, sasvim iskreno, ni kriv ni dužan. Iako je Vesna, ne želeći da mu oduzme baš svaki promil zasluge, činila sve da ga ubijedi da je itekako moglo drugačije da se završi. O, da. Mogao je da dopusti alkoholizmu da ga doslovce ubije, da se, neke posebno mračne noći, u posebno mračnom raspoloženju, u društvu posebno lošeg vina, nepromišljeno uputi sam pješice kući iz kafane, strmekne u neki jarak pored puta, pa da razbije glavu i odapne. Ili da mu glavu razbiju Zverka ili Kratež. Istina, moglo je i to da se desi. Ali, on je znao. Dobro je znao koliko su šugavi i bušni bili Vesnini pokušaji da u njemu zadrži tu iluziju. I koliko god da joj je u mislima zahvaljivao na tome, bio je svjestan da je to bila samo etapa puta koji je trebalo da pređe i da njegov posao još nije bio završen. Osjećao je nalet snažne i zdrave energije koju nije htio da protraći na mali pokret. Htio je krupnu promjenu, kapitalca, takoreći, životni preokret, restart, da sve do temelja sruši pa krene iznova, istinski slobodan i rasterećen. Imao je tek maglovitu predstavu o tome što konkretno treba da preduzme da bi se konačno smirio i da bi svoje traumatično iskustvo pretočio u priručnik za preživljavanje i lični i socijalni oporavak, na poklon svim njegovim prošlim, sadašnjim i budućim sapatnicima, ali je osjećao da koraci tek treba da mu se iskristališu u glavi. I bio je uvjeren da će mu, koliko god nevoljan, povratak u rodni grad pomoći da uradi pravu stvar.