Povratak - 6

Tako sam otišao na kliniku i pustio da mojim venama, za promjenu, poteče spasonosna infuzija. Zabezeknuti ljekari, koji su se zaista svega nagledali i nije ih bilo lako zapanjiti, imali su pune ruke posla da samo popišu posljedice mog sistematskog i posvećenog rada na sopstvenom uništenju, te što je sve potrebno uraditi na spasavanju onog što je od mene preostalo. Mjesec dana kasnije sam izašao, na neki način još iscrpljeniji nego kad sam došao, ali potpuno promijenjene svijesti. Nakon više korektivnih i nimalo bezazlenih hirurških zahvata, uglavnom dosadnih, ali i nekoliko zaista važnih razgovora s psihijatrima, radnih terapija i plesnih seansi za koje sam utvrdio da su mi ponajviše koristile i koje sam u jednom obližnjem studiju nastavio da upražnjavam i po povratku kući, bio sam sasvim solidno restauriran i spreman za novi početak, koliko god to patetično zvučalo. Začudo, sačuvao sam, bez imalo nastojanja sa svoje strane, klinačko oduševljenje pred novim počecima, mada je ono, doduše, vrlo brzo bilo ozbiljno poljuljano suočavanjem s obavezom vraćanja povećeg duga klinici za troškove liječenja. I, kao što me je donedavno krpeljski pratio najcrnji mogući maler na svakom životnom polju, tako je tada, odjednom, crno nebo iznad moje glave odlučilo da se razbistri. Sivi oblaci su počeli da se razilaze, a plave krpice neba između njih su se, uporedo s njihovim udaljavanjem, širile iz dana u dan. Razvedravalo se. Sunce se promaljalo iza, dakle, sve udaljenijih oblaka i grijalo sve snažnije, dok se jednog jutra, sasvim iznenada, na mojim vratima nije pojavio Itan, bljedoliki Englez koji je u Kaliforniju došao po neophodnu dozu prirodnog D – vitamina i sklonište za svoje ludilo koje u njegovom rodnom Brajtonu nije nailazilo na najbolji prijem. Nakon kraćeg neobaveznog ćaskanja i čestitki na uspješnom izlječenju, rekao mi je da je, zapravo, došao u neku vrstu izvidnice u koju ga je poslao Bred, pjevač Blind Dogs –a i moja muzička srodna duša. Pitao sam ga čemu izvidnica i zašto Bred nije došao sam, kao toliko stotina puta do sada, ali me je Itan suptilno podsjetio da nije isključeno da bi to moglo biti zbog toga što sam ga, pri posljednjoj posjeti, iako,  osim njega, dugo prije toga niko nije ni pomišljao da navrati da vidi jesam li živ, bijesno i uz obilje psovki, bukvalno nogom u zadnjicu, izbacio iz kuće. Samo zato što je rekao da sam prešao na mračnu stranu i da ću, ako nešto pod hitno ne preduzmem, završiti kao zgaženi kojot na autoputu. Bilo kako bilo, Bred mi je preko Itana poručio da se raduje što sam uspio i da bi, ako nemam ništa protiv, rado neki dan svratio da se vidimo i porazgovaramo. Rekao sam da pristajem. Došao je još istog popodneva, sa sve gitarom. Rekao je da se osjeća mnogo loše, da se bend raspada, da se svak sa svakim posvađao, da su bez kinte i inspiracije i da im svima mnogo nedostajem. Da su svi, a, nadaju se, i ja, svjesni da smo zajedno bili uspješni a da smo odvojeno jadni. Da bi, dođavola, bilo fenomenalno kad bi se ponovo okupili, makar na jednoj zajedničkoj probi, tek da provjerimo da li i dalje funkcionišemo onako dobro. Shvatio sam da je ovo šansa koju su mi Nebesa poslala da uredim svoj život onako kako zaslužujem. Rekao sam, i mislio to iz dubine duše, da sam jedva dočekao da me to pitaju. Budući tih dana preko svake mjere osjetljiv na svaki mogući spoljni podražaj, zaplakao sam kao kiša i bacio se Bredu oko vrata, a ni on nije zaostajao. Grlili smo se i cmizdrili, brat bratu, dobrih pet minuta. Onda mi je pokazao Ibanez koji je donio sa sobom i rekao da je to poklon za mene. Opet sam počeo da šmrcam, jer mi je gitara, s obzirom da sam svoje Stratove iz šezdesetih založio, a nisam imao para da ih otkupim, bila prijeko potrebna.