Govorili su mi da sam im došao kao dar s neba, da
sam im donio svoj dragocjeni mrak, bol u duši
i mentalni pakao, da sam bend poveo svojim tajnim putem (nisam, naravno,
imao nikakav „svoj“ put, a naročito ne tajni, ali njima to nije bilo moguće
utuviti u glave) u muzičku Zemlju čuda. Da sam ih pomjerio prema nekom višem
nivou kreacije, na kojem su i njihove pjesme i samo sviranje doživjeli kvantni
skok u pogledu kvaliteta, zrelosti, nove dinamike, tehnike i emocije, te da ih,
zahvaljujući meni, više nisu doživljavali kao predgrupu nekom ozbiljnijem bendu.
Govorili su mi. Govorio sam im da smo previše daleko otišli u osvajanju slave,
da meni taj nivo popularnosti nije potreban. I da bih bio jednako ponosan na
sebe, na nas, kad bismo ovu istu muziku svirali po klubovima, kao što su momci
i radili prije nego što sam im se pridružio. Govorio sam im. Da se razumijemo, svjestan sam da to zvuči čudno, ako ne
i licemjerno, kad to kažem ja koji sam bio in
omnia paratus[1]
samo da dođem u taj bend koji sam toliko volio, o čemu svjedoči bezbroj
video zapisa koji i dan danas cirkulišu internetom, beskrajno razveseljavajući
i fanove i hejtere, sa mnom u glavnoj ulozi, u kojima se pijano dernjam
„Heeeeeej, narodeeeee, ja sam Čak Kontaldooooooo, iz Blind Dogsaaaaaa!“. Ali ipak. Govorio sam im. Naravno, nisu me
slušali. Dostigli su uspjeh o kojem su oduvijek sanjali i nije im padalo na
pamet da sada uspore. I, da se razumijemo, to je sasvim normalno, niko pri
zdravoj pameti to i ne bi učinio. Samo što je moj mentalni dizajn bio
drugačiji. Ja sam imao „moć“ da jasno vidim, kao da mi se u realnom vremenu
pred očima dešava, u šta će tačno sva ta priča da se izvrgne. Da će se sve
završiti kao u toliko puta opisanim i odživljenim gorkim rokenrol bajkama. Pa
sam otišao, praćen njihovim bijesnim psovkama. Nažalost, prekasno. Katastrofa,
za koju sam mislio da je bila samo u najavi, zapravo se već bila uveliko
razmahala, samo još uvijek bez spoljnih manifestacija. I samo što sam se,
zajedno s jadnom Mel, koja je, nakon iskustva sa mnom, spremna i za bacanje u
kavez lavovima, povukao u osamu svoje kuće u brdima, katastrofa je sebi dala
oduška i nagrnula na mene punom snagom. Imao sam dvadeset tri godine, zatečen
svim što mi se dešavalo, s depresijom u punom galopu koja me je sprečavala da
slavim kreativnost i novostečenu slobodu na pravi način. Ono što sam jedino,
onako sluđen i dezorijentisan, sigurno znao, i za šta sam uporište nalazio u
djelima mnogih velikih umjetnika, ne samo muzičara, već i slikara i
književnika, bilo je da, ako želim da stvaram za svoj pojam značajnu umjetnost,
moram „izaći iz sebe“, osmotriti život iz potpuno neutralne pozicije, bez pretenzija,
ambicija, po mogućnosti i bez misli. Da sebe i svoje mjesto u stvaranju
muzike ne treba da shvatam previše ozbiljno. Da imam povjerenja da će moji
najbolji radovi uslijediti onda kad uspijem da potpuno iščeznem iz tog procesa,
da se iz aktera pretvorim u pukog prenosioca poruka, u medijum kroz koji će
proticati kreativna energija namijenjena umjetnicima cijelog svijeta, od samog njegovog
Postanja. I prepustio sam se. Prebacio u „do nothing“ mod. Shvatio da sam ja,
kao takav, slučajno prozvan da stvaram umjetnost, u cijeloj priči gotovo potpuno
nebitan, da
sam tu samo da postojim, upijam energiju i transormišem je u oblik lako
prenosiv i razumljiv drugima. I zaista, nedugo nakon odlaska iz Blind Dogsa i
najproduktivnijeg ljenčarenja koje je svijet vidio, ta energija je prostrujala
i progovorila kroz mene. A mene samog tu više nije bilo.
Нема коментара:
Постави коментар