"Povratak" - 7

Tišina koja se umirujuće širila oko njega, jedinog budnog u trenutno mu sagledivom prostornom i vremenskom opsegu, pomogla mu je te posebno teške noći, ispunjene bolnim flešbekovima kojima je sveopšta tišina i tama koja ga je okruživala samo dodavala na strahoti, da, malo – pomalo, sredi misli i dođe do odgovora na pitanje koje bi tek povremeno eruptiralo, isprovocirano člankom perifernim vidom okrznutim u novinama koje je povremeno dobijao iz domovine, a neprekidno mu je tinjalo u podsvijesti. Da li je došlo vrijeme da se konačno malo opusti, pitao se. Posljednjih nekoliko godina njegov život je, čak i dugo nakon kriza koje je uspješno pregrmio, bio pod njegovom strogom kontrolom. Nije s tim imao nikakvih problema, naprotiv, u tom osjećanju je nalazio prijeko potrebni mir i stabilnost, sve do skoro, kad je počeo, najprije tek povremeno, a onda sve češće, da se pita da li bi ta kontrola, možda, trebalo da se ograniči. Jer je kontrola, toliko snažna i sveobuhvatna, osjećao je to, počela da ograničava njegov život. Dakle, pitao se da li bi trebalo da ograniči polje i snagu uticaja kontrole koja je ograničavala njegov život i slobodu. Ili tako nešto. Kako god. Granice su počele da ga opterećuju i guše. Granice onog poznatog okvira u kojem je živio, i u kojem je sve bilo u redu. Većina ljudi tako živi, bio je svjestan toga. Međutim, u posljednje vrijeme ga je sve češće kopkalo što bi se desilo kad bi iskoračio preko tih granica njegovog novouspostavljenog životnog prostora i sistema, onog njegovog hakslijevskog alfa univerzuma, na bitisanje u kojem je sada polagao potpuno pravo jer sada je, u svakom smislu, predstavljao istinsko otjelotvorenje alfa profila... Da li bi taj sistem, sada tako čvrst, blindiran i postojan, kad bi ga, odjednom, oslobodio mehanizma vječito budne lične kontrole, nastavio neometano da funkcioniše ili on, zapravo, sve ovo vrijeme samo pritajeno čeka svoj trenutak, poput Baš – Čelika zarobljenog u buretu, u zaključanoj tajnoj odaji, da obruči popucaju, pa da se rasprši na sve strane, ponovo oslobodivši samo privremeno zauzdanu rušilačku energiju? To je želio da zna. I bojao se da otkrije, bilo je to van svake sumnje, a opet je, sve češće, osjećao da se taj trenutak konačnog obračuna s tim načinom života neumitno bliži. I da će sebe morati da stavi na tu provjeru, koliko god ga koštala spoznaja do koje bi tako mogao doći. Do sad se nije usudio da se odveže, pusti. Nije znao kako. Plašio se svoje osjetljivosti, ranjivosti iz koje nije bio siguran da je sasvim izrastao. Osjećao je da je kvaka u povjerenju u sebe, u život, u svijet koji te okružuje. Povjerenju na kojem se sve zasniva, temelju pokretačke energije na čijim ludačkim krilima možeš sve: obići svijet, razviti naučnu teoriju, istrčati maraton, što god poželiš. Sve je to znao. Teoretski. Ali nije mogao tvrditi da ima dovoljno povjerenja u sebe.  Više od svega je volio da istražuje nove prostore i svjetove, i u mislima i na javi, ali u ovaj svoj, najmisteriozniji od svih, još uvijek se bojao da zagazi. I u mislima i na javi. Ali, znao je da mora. Da protrči, go i bos, kroz taj plamen između svjetova. Da njegova pobjeda nad sobom neće biti potpuna dok taj ispit ne položi.