"Povratak" - 7

Tišina koja se umirujuće širila oko njega, jedinog budnog u trenutno mu sagledivom prostornom i vremenskom opsegu, pomogla mu je te posebno teške noći, ispunjene bolnim flešbekovima kojima je sveopšta tišina i tama koja ga je okruživala samo dodavala na strahoti, da, malo – pomalo, sredi misli i dođe do odgovora na pitanje koje bi tek povremeno eruptiralo, isprovocirano člankom perifernim vidom okrznutim u novinama koje je povremeno dobijao iz domovine, a neprekidno mu je tinjalo u podsvijesti. Da li je došlo vrijeme da se konačno malo opusti, pitao se. Posljednjih nekoliko godina njegov život je, čak i dugo nakon kriza koje je uspješno pregrmio, bio pod njegovom strogom kontrolom. Nije s tim imao nikakvih problema, naprotiv, u tom osjećanju je nalazio prijeko potrebni mir i stabilnost, sve do skoro, kad je počeo, najprije tek povremeno, a onda sve češće, da se pita da li bi ta kontrola, možda, trebalo da se ograniči. Jer je kontrola, toliko snažna i sveobuhvatna, osjećao je to, počela da ograničava njegov život. Dakle, pitao se da li bi trebalo da ograniči polje i snagu uticaja kontrole koja je ograničavala njegov život i slobodu. Ili tako nešto. Kako god. Granice su počele da ga opterećuju i guše. Granice onog poznatog okvira u kojem je živio, i u kojem je sve bilo u redu. Većina ljudi tako živi, bio je svjestan toga. Međutim, u posljednje vrijeme ga je sve češće kopkalo što bi se desilo kad bi iskoračio preko tih granica njegovog novouspostavljenog životnog prostora i sistema, onog njegovog hakslijevskog alfa univerzuma, na bitisanje u kojem je sada polagao potpuno pravo jer sada je, u svakom smislu, predstavljao istinsko otjelotvorenje alfa profila... Da li bi taj sistem, sada tako čvrst, blindiran i postojan, kad bi ga, odjednom, oslobodio mehanizma vječito budne lične kontrole, nastavio neometano da funkcioniše ili on, zapravo, sve ovo vrijeme samo pritajeno čeka svoj trenutak, poput Baš – Čelika zarobljenog u buretu, u zaključanoj tajnoj odaji, da obruči popucaju, pa da se rasprši na sve strane, ponovo oslobodivši samo privremeno zauzdanu rušilačku energiju? To je želio da zna. I bojao se da otkrije, bilo je to van svake sumnje, a opet je, sve češće, osjećao da se taj trenutak konačnog obračuna s tim načinom života neumitno bliži. I da će sebe morati da stavi na tu provjeru, koliko god ga koštala spoznaja do koje bi tako mogao doći. Do sad se nije usudio da se odveže, pusti. Nije znao kako. Plašio se svoje osjetljivosti, ranjivosti iz koje nije bio siguran da je sasvim izrastao. Osjećao je da je kvaka u povjerenju u sebe, u život, u svijet koji te okružuje. Povjerenju na kojem se sve zasniva, temelju pokretačke energije na čijim ludačkim krilima možeš sve: obići svijet, razviti naučnu teoriju, istrčati maraton, što god poželiš. Sve je to znao. Teoretski. Ali nije mogao tvrditi da ima dovoljno povjerenja u sebe.  Više od svega je volio da istražuje nove prostore i svjetove, i u mislima i na javi, ali u ovaj svoj, najmisteriozniji od svih, još uvijek se bojao da zagazi. I u mislima i na javi. Ali, znao je da mora. Da protrči, go i bos, kroz taj plamen između svjetova. Da njegova pobjeda nad sobom neće biti potpuna dok taj ispit ne položi.

Povratak - 6

Tako sam otišao na kliniku i pustio da mojim venama, za promjenu, poteče spasonosna infuzija. Zabezeknuti ljekari, koji su se zaista svega nagledali i nije ih bilo lako zapanjiti, imali su pune ruke posla da samo popišu posljedice mog sistematskog i posvećenog rada na sopstvenom uništenju, te što je sve potrebno uraditi na spasavanju onog što je od mene preostalo. Mjesec dana kasnije sam izašao, na neki način još iscrpljeniji nego kad sam došao, ali potpuno promijenjene svijesti. Nakon više korektivnih i nimalo bezazlenih hirurških zahvata, uglavnom dosadnih, ali i nekoliko zaista važnih razgovora s psihijatrima, radnih terapija i plesnih seansi za koje sam utvrdio da su mi ponajviše koristile i koje sam u jednom obližnjem studiju nastavio da upražnjavam i po povratku kući, bio sam sasvim solidno restauriran i spreman za novi početak, koliko god to patetično zvučalo. Začudo, sačuvao sam, bez imalo nastojanja sa svoje strane, klinačko oduševljenje pred novim počecima, mada je ono, doduše, vrlo brzo bilo ozbiljno poljuljano suočavanjem s obavezom vraćanja povećeg duga klinici za troškove liječenja. I, kao što me je donedavno krpeljski pratio najcrnji mogući maler na svakom životnom polju, tako je tada, odjednom, crno nebo iznad moje glave odlučilo da se razbistri. Sivi oblaci su počeli da se razilaze, a plave krpice neba između njih su se, uporedo s njihovim udaljavanjem, širile iz dana u dan. Razvedravalo se. Sunce se promaljalo iza, dakle, sve udaljenijih oblaka i grijalo sve snažnije, dok se jednog jutra, sasvim iznenada, na mojim vratima nije pojavio Itan, bljedoliki Englez koji je u Kaliforniju došao po neophodnu dozu prirodnog D – vitamina i sklonište za svoje ludilo koje u njegovom rodnom Brajtonu nije nailazilo na najbolji prijem. Nakon kraćeg neobaveznog ćaskanja i čestitki na uspješnom izlječenju, rekao mi je da je, zapravo, došao u neku vrstu izvidnice u koju ga je poslao Bred, pjevač Blind Dogs –a i moja muzička srodna duša. Pitao sam ga čemu izvidnica i zašto Bred nije došao sam, kao toliko stotina puta do sada, ali me je Itan suptilno podsjetio da nije isključeno da bi to moglo biti zbog toga što sam ga, pri posljednjoj posjeti, iako,  osim njega, dugo prije toga niko nije ni pomišljao da navrati da vidi jesam li živ, bijesno i uz obilje psovki, bukvalno nogom u zadnjicu, izbacio iz kuće. Samo zato što je rekao da sam prešao na mračnu stranu i da ću, ako nešto pod hitno ne preduzmem, završiti kao zgaženi kojot na autoputu. Bilo kako bilo, Bred mi je preko Itana poručio da se raduje što sam uspio i da bi, ako nemam ništa protiv, rado neki dan svratio da se vidimo i porazgovaramo. Rekao sam da pristajem. Došao je još istog popodneva, sa sve gitarom. Rekao je da se osjeća mnogo loše, da se bend raspada, da se svak sa svakim posvađao, da su bez kinte i inspiracije i da im svima mnogo nedostajem. Da su svi, a, nadaju se, i ja, svjesni da smo zajedno bili uspješni a da smo odvojeno jadni. Da bi, dođavola, bilo fenomenalno kad bi se ponovo okupili, makar na jednoj zajedničkoj probi, tek da provjerimo da li i dalje funkcionišemo onako dobro. Shvatio sam da je ovo šansa koju su mi Nebesa poslala da uredim svoj život onako kako zaslužujem. Rekao sam, i mislio to iz dubine duše, da sam jedva dočekao da me to pitaju. Budući tih dana preko svake mjere osjetljiv na svaki mogući spoljni podražaj, zaplakao sam kao kiša i bacio se Bredu oko vrata, a ni on nije zaostajao. Grlili smo se i cmizdrili, brat bratu, dobrih pet minuta. Onda mi je pokazao Ibanez koji je donio sa sobom i rekao da je to poklon za mene. Opet sam počeo da šmrcam, jer mi je gitara, s obzirom da sam svoje Stratove iz šezdesetih založio, a nisam imao para da ih otkupim, bila prijeko potrebna.

Povratak - 5

Govorili su mi da sam im došao kao dar s neba, da sam im donio svoj dragocjeni mrak, bol u duši  i mentalni pakao, da sam bend poveo svojim tajnim putem (nisam, naravno, imao nikakav „svoj“ put, a naročito ne tajni, ali njima to nije bilo moguće utuviti u glave) u muzičku Zemlju čuda. Da sam ih pomjerio prema nekom višem nivou kreacije, na kojem su i njihove pjesme i samo sviranje doživjeli kvantni skok u pogledu kvaliteta, zrelosti, nove dinamike, tehnike i emocije, te da ih, zahvaljujući meni, više nisu doživljavali kao predgrupu nekom ozbiljnijem bendu. Govorili su mi. Govorio sam im da smo previše daleko otišli u osvajanju slave, da meni taj nivo popularnosti nije potreban. I da bih bio jednako ponosan na sebe, na nas, kad bismo ovu istu muziku svirali po klubovima, kao što su momci i radili prije nego što sam im se pridružio. Govorio sam im. Da se razumijemo, svjestan sam da to zvuči čudno, ako ne i licemjerno, kad to kažem ja koji sam bio in omnia paratus[1] samo da dođem u taj bend koji sam toliko volio, o čemu svjedoči bezbroj video zapisa koji i dan danas cirkulišu internetom, beskrajno razveseljavajući i fanove i hejtere, sa mnom u glavnoj ulozi, u kojima se pijano dernjam „Heeeeeej, narodeeeee, ja sam Čak Kontaldooooooo, iz Blind Dogsaaaaaa!“.  Ali ipak. Govorio sam im. Naravno, nisu me slušali. Dostigli su uspjeh o kojem su oduvijek sanjali i nije im padalo na pamet da sada uspore. I, da se razumijemo, to je sasvim normalno, niko pri zdravoj pameti to i ne bi učinio. Samo što je moj mentalni dizajn bio drugačiji. Ja sam imao „moć“ da jasno vidim, kao da mi se u realnom vremenu pred očima dešava, u šta će tačno sva ta priča da se izvrgne. Da će se sve završiti kao u toliko puta opisanim i odživljenim gorkim rokenrol bajkama. Pa sam otišao, praćen njihovim bijesnim psovkama. Nažalost, prekasno. Katastrofa, za koju sam mislio da je bila samo u najavi, zapravo se već bila uveliko razmahala, samo još uvijek bez spoljnih manifestacija. I samo što sam se, zajedno s jadnom Mel, koja je, nakon iskustva sa mnom, spremna i za bacanje u kavez lavovima, povukao u osamu svoje kuće u brdima, katastrofa je sebi dala oduška i nagrnula na mene punom snagom. Imao sam dvadeset tri godine, zatečen svim što mi se dešavalo, s depresijom u punom galopu koja me je sprečavala da slavim kreativnost i novostečenu slobodu na pravi način. Ono što sam jedino, onako sluđen i dezorijentisan, sigurno znao, i za šta sam uporište nalazio u djelima mnogih velikih umjetnika, ne samo muzičara, već i slikara i književnika, bilo je da, ako želim da stvaram za svoj pojam značajnu umjetnost, moram „izaći iz sebe“, osmotriti život iz potpuno neutralne pozicije, bez pretenzija, ambicija, po mogućnosti i bez misli. Da sebe i svoje mjesto u stvaranju muzike ne treba da shvatam previše ozbiljno. Da imam povjerenja da će moji najbolji radovi uslijediti onda kad uspijem da potpuno iščeznem iz tog procesa, da se iz aktera pretvorim u pukog prenosioca poruka, u medijum kroz koji će proticati kreativna energija namijenjena umjetnicima cijelog svijeta, od samog njegovog Postanja. I prepustio sam se. Prebacio u „do nothing“ mod. Shvatio da sam ja, kao takav, slučajno prozvan da stvaram umjetnost, u cijeloj priči gotovo potpuno nebitan, da sam tu samo da postojim, upijam energiju i transormišem je u oblik lako prenosiv i razumljiv drugima. I zaista, nedugo nakon odlaska iz Blind Dogsa i najproduktivnijeg ljenčarenja koje je svijet vidio, ta energija je prostrujala i progovorila kroz mene. A mene samog tu više nije bilo.

---

[1] In omnia paratus – spreman na sve (lat.)

Povratak - 4

Uživao je u radu s ambicioznim i zainteresovanim mladim ljudima, a svaki slobodan trenutak koristio za koncerte u Londonu, obilaske očaravajućih britanskih sela, samovanje u božanstvenoj prirodi, posjete obližnjim univerzitetima, a ponajviše za duboko razmišljanje o svom životu, pokušaje da ga razumije, ili makar prihvati i konačno ostavi za sobom sve ono što ga je u njemu boljelo i nakon svih godina koje su prošle. Nikako nije uspijevao naći odgovor na pitanje kako je racionalno biće poput njega, čiji je svaki korak u životu imao jasan cilj i uzrok, ako ne i detaljno naučno objašnjenje, i čije je posljedice uvijek imao na umu, potpalo pod bolesnu vlast impulsa koji su ga gonili da, uporno i tvrdoglavo, radi stvari koje nisu bile u njegovoj prirodi. I razbijao je tako glavu, uzalud, sjedeći naslonjen na svoje omiljeno drvo u idiličnom, za učenje idealnom dvorištu iza univerzitetske biblioteke. Premotavao je u glavi, namjerno, po bezbroj puta, film svog života, do svakog uzbudljivog momenta, života krcatog vanrednim akademskim rezultatima, ali i ponižavajućim epizodama u kojima je padao toliko da niže, valjda, nije ni moguće. I volio je, strastveno i bezumno, svaki jadni trenutak, jednako koliko i one veličanstvene i na koje je bio posebno ponosan. Ali isto tako snažno je osjećao, cijelim svojim bićem, i da je, konačno, vrijeme za temeljnu promjenu. Promjenu koja znači sve, mnogo više od pukog preseljenja na koje se usudio, a pogotovo više od kukavičke pobjede nad porocima koja se jedva tako i mogla nazvati, s obzirom da je više ličila na poraz koji je izbjegao samo zahvaljujući tome što ga je sa svih strana sahvatao očaj i beznađe na koji više nije imao odgovor sem da s porocima prestane.  Izborio se sa svim tim monstrumima, sasvim iskreno, ni kriv ni dužan. Iako je Vesna, ne želeći da mu oduzme baš svaki promil zasluge, činila sve da ga ubijedi da je itekako moglo drugačije da se završi. O, da. Mogao je da dopusti alkoholizmu da ga doslovce ubije, da se, neke posebno mračne noći, u posebno mračnom raspoloženju, u društvu posebno lošeg vina, nepromišljeno uputi sam pješice kući iz kafane, strmekne u neki jarak pored puta, pa da razbije glavu i odapne. Ili da mu glavu razbiju Zverka ili Kratež. Istina, moglo je i to da se desi. Ali, on je znao. Dobro je znao koliko su šugavi i bušni bili Vesnini pokušaji da u njemu zadrži tu iluziju. I koliko god da joj je u mislima zahvaljivao na tome, bio je svjestan da je to bila samo etapa puta koji je trebalo da pređe i da njegov posao još nije bio završen. Osjećao je nalet snažne i zdrave energije koju nije htio da protraći na mali pokret. Htio je krupnu promjenu, kapitalca, takoreći, životni preokret, restart, da sve do temelja sruši pa krene iznova, istinski slobodan i rasterećen. Imao je tek maglovitu predstavu o tome što konkretno treba da preduzme da bi se konačno smirio i da bi svoje traumatično iskustvo pretočio u priručnik za preživljavanje i lični i socijalni oporavak, na poklon svim njegovim prošlim, sadašnjim i budućim sapatnicima, ali je osjećao da koraci tek treba da mu se iskristališu u glavi. I bio je uvjeren da će mu, koliko god nevoljan, povratak u rodni grad pomoći da uradi pravu stvar.