Moje stvari: 2018

среда, 26. децембар 2018.

Povratak - 11

Slike su se iz moje napete podsvijesti još uvijek cijedile sporo, s mukom, bez spontanosti, pod pritiskom obaveze da saopšte svoju poruku.

Ugledala sam sebe, na obali okeana, kako sjedim na pijesku još mokrom od kiše koja je tog jutra iznenadila Los Anđeles. Prazna. Začuđena. Bez problema, oslobođena tuge, ali i uzbuđenja. Udata, u drugarskom aranžmanu, za Grejema, trasirala sam izvjestan put do ostvarenja plana koji sam sebi zacrtala pri dolasku u Ameriku. Ipak, sada, kad mi je pasoš bio nadohvat ruke, a ja sama nadomak pune konsolidacije i toliko dugo priželjkivane slobode i mira, sve češće sam sebe hvatala u razmišljanju o rodnom gradu i svojoj mladosti gušenoj provincijom, ali koja je, kao takva, u meni očigledno pokretala pobunjeničku kreativnu energiju. Nemirnu energiju koja je sada, u ovom slobodnom okruženju, lišenom iskušenja koja bi meni lično mogla prouzrokovati bilo kakvu štetu, postala nekako uspavana i bezvoljna i jasno se vidjelo da me neće, u stvaralačkom smislu, nikud odvesti.

Da i ne spominjem koliko su mi i sami pojam i definicija slobode i mira, sada više ne onako nedostižni i daleki, bili sve manje jasni. Sad bi mi, koliko god to nekom morbidno zvučalo, dobro došla jedna moćna navala melanholije, da me svu polupa iznutra i ostavi samu, u nemoći skljokanu na prljavi asfalt. Još davno sam obećala Čaku da svoju melanholiju neću pokušavati da pobijedim i istjeram iz sebe. Obećala sam da ću je poštovati i njegovati, da ću je pustiti da ispisuje stranice mojih knjiga, dok bez milosti gazi fizičke i mentalne tragove onog što je od mene preostalo.

Slika u vezi sa Čakom bilo je mnogo više i smjenjivale su se neuporedivo brže, šaljući mi važnu poruku koja je glasila da je moj život u posljednje vrijeme bio... pa, realno gledano, prilično prazan. Bez drame, stresa, udoban i dosadan. Nisam se usuđivala da se zapitam što je to značilo. Bojala sam se da će mi podsvijest odgovoriti, grubo i otrežnjujuće, da to znači da je moj jednoličan, predvidljiv i relativno lagodan život uzrok moje krize kreativnosti. I da ću, ako to želim da pregrmim, morati ponovo da mijenjam kontinent. I da razbijam monotoni monolit koji se, u međuvremenu, ponovo nazidao oko istinske mene. Samo što mi, osjećala sam, ovog puta neće trebati dlijeto, nego macola. Jer je ovaj zid bio armiran mojim elementarnim nepoznavanjem sebe. I posljedicama mog pogrešnog mišljenja da je dovoljno pobjeći. A bježanija je, to sam tek sad kapirala, bio potreban, ali ne i dovoljan uslov oslobođenja.

Ja nisam, trebalo je to konačno priznati, bila zatočenik svog rodnog grada kao takvog. Bila sam zatočenik sopstvene nepromjenljivosti. Jedna promjena, koliko god bila velika i dramatična, meni i mom duhu koji je prirodno težio entropiji, nije bila dovoljna. Istina koju sam naslućivala, ali koju sam, do sada, prilično uspješno ziheraški skrivala po mračnim budžacima podsvijesti, otkazala je poslušnost i, s rukama izazivački skrštenim na grudima, neumoljivo me pogledala direktno u treće oko. Nema tebi smirenja, presudila mi je - ni na ovom ni na onom svijetu. Shvati to već jednom, pa da idemo dalje u potragu za tvojim novim izazovom. Za novim ulicama, mirisima, ljudima, novim nebom i onim tvojim čuvenim pogledom s prozora, koji će svi samo na prvi bljesak djelovati novo i drugačije, a zapravo će, čim im upoznaš sve tajnovite kutke, veseli žagor i gnjevnu, svađalačku buku koja dopire iz obližnjih restorana, kad se zbližiš s njihovim krovovima, balkonima i zavojitim stepeništima ponovo postati obične i neinspirativne i ponovo će početi da guše.

понедељак, 17. децембар 2018.

Povratak - 10

Plesala je zamišljeno, s melanholijom u pogledu, kao da unaprijed žali što će ovaj trenutak, vedar, uznoseći i ekstatičan, uskoro morati da se plati razočaranjem i nemirom, neprekidnim osjećajem nepravedne uhvaćenosti u zamku užasa svakodnevice. Kao da je već sada patila što neće biti dobra majka svom sinu za kojeg još i ne zna da će se roditi, a već ga je osudila da se, poput Čaka i nje same, vječito razvlači od oca do majke, nepravedno razdiran krivicom, i samo jednim cjeloživotnim zadatkom na umu: da ne bude kao njegovi roditelji. Posebno kao majka. Plesala je odsutno, pogleda uprtog u neko tinjajuće svjetlo u daljini, unaprijed razdirana ljubomorom što će mali Stoun voljeti samo tatu, ne zato što je Čak savršen, daleko od toga, već zato što je, kako – tako, prisutan u njegovom životu (iako on, da se pitao, dijete nikad ne bi imao). Kao ono Sunce po definiciji Umberta Eka, koje volimo zato što je svakog dana pouzdano tu. Pa i kad ga privremeno zaklone oblaci i nadjačaju grmljavina ili suvi vjetar Santa Ana što prevrće čamce i jahte, razbijajući ih o obalu dok juri preko dvjesta na sat. Prema njoj, Sendri, Stoun će biti potpuno ravnodušan i nikad joj neće dozvoliti da ga, čak ni u rijetkim trijeznim trenucima, čeka ispred vrtića i škole.

Slike su se iz moje napete podsvijesti još uvijek cijedile sporo, s mukom, bez spontanosti, pod pritiskom obaveze da saopšte svoju poruku.

Ugledala sam sebe, na obali okeana, kako sjedim na pijesku još mokrom od kiše koja je tog jutra izmenadila Los Anđeles. Prazna. Začuđena. Bez problema, oslobođena tuge, ali i uzbuđenja. Udata, u drugarskom aranžmanu, za Itana, trasirala sam izvjestan put do ostvarenja plana koji sam sebi zacrtala pri dolasku u Ameriku. Ipak, sada, kad mi je pasoš bio nadohvat ruke, sve češće sam sebe hvatala u razmišljanju o rodnom gradu i svojoj mladosti gušenoj provincijom, ali koja je, kao takva, u meni očigledno pokretala pobunjeničku kreativnu energiju. Nemirnu energiju koja je sada, u ovom slobodnom okruženju, lišenom iskušenja koja bi meni lično mogla prouzrokovati bilo kakvu štetu, postala nekako uspavana i bezvoljna i jasno se vidjelo da me neće, u stvaralačkom smislu, nikud odvesti.

недеља, 9. децембар 2018.

Povratak - 9

- Kako da mu pomognem, grozničavo sam razmišljala, mučena najlošijim od svih loših osjećaja. Kako da mu ukažem da taj brak neće izaći na dobro? Da ne treba da se oženi Sendrom? Da to što ju je u šest ujutru, nakon žurke kod Gila Stivensa, bubnjara Fristajlersa, pronašao dok je spavala, s iglom u veni, na podu njegovog štrokavog kupatila, pa je, užasnut podsjećanjem na sebe od prije dvadeset godina, odveo kući i za svoju novu misiju na planeti postavio njenu rehabilitaciju, resocijalizaciju, šta god, ne znači da je obavezan da se njome i oženi. Kako da mu kažem??? I gdje su, dođavola, sada kad je najpotrebnije, oni njegovi čuveni glasovi da mu predskažu i ovaj strašni promašaj u najavi koji ja jasno vidim, kao na filmskoj traci? Poslije višednevnog razmišljanja, sinulo mi je. Zvala sam ga i javio se već nakon desetak pokušaja. To sam protumačila kao dobar znak, jer on na pozive, sem ukoliko su u pitanju bile Sendra ili Mel, njegova bivša djevojka iz ovisničkih dana, gotovo da nije ni odgovarao. Pozvala sam se na kafu i obavezala se da je lično donesem iz Starbaksa u kojem sam još uvijek radila, kao i palačinke s čokoladnim mrvicama.

- Važi, taman da malo ispraznim glavu. Upravo sam ispratio agenta za nekretnine, izgleda da će uspjeti da proda onu kućerinu. – „ona kućerina“ je četiri godine bila dom njemu i njegovoj prvoj ženi. Sad će da kupi novu za svoj drugi brak. A i nju će uskoro opet da prodaje, nisam izdržala a da zajedljivo ne dodam u sebi. Morala sam djelovati zaista brzo. Morala sam mu ukazati na ono što on nije vidio, privremeno oslijepljen magičnim bljeskom zaljubljenosti, osjećaja najpogubnijeg od svih. Bilo je vrijeme za očajničke mjere. Kafa i palačinke više nisu bile dovoljne, pa sam, odmah po dolasku, pustila „Sappy“ i neke druge odbačene stvari Nirvane za koje sam znala da posebno voli. Bio je to pank po Čakovom ukusu i definiciji, a ne jadni, umiveni i namirisani mainstream pank za malo nervoznije učenike skupih privatnih gimnazija, čiji se vrhunac buntovništva ogledao u odbijanju da nose kravatu koja im je dolazila u kompletu sa školskom uniformom. A sada mi je baš trebalo nešto što će nas prodrmati, razbuditi i dati mislima fokus. Imala sam pred sobom važan spiritualni zadatak i neuspjeh nije dolazio u obzir. Sjurila sam svoju duplu ekstra jaku kafu u grlo i sačekala da kofein polako počne da pronalazi put do receptora u mozgu koje treba blokirati. Procijenila sam da će za oko četrdeset pet minuta apsorpcija kofeina biti završena i da će se osjetiti njegov puni blagotvorni efekat. Biću, koliko je to u mojoj moći, koliko je u moći bilo koga od nas, spremna za ovaj poduhvat. U dobroj vjeri da on ni meni ni Čaku neće donijeti ništa što nećemo moći da savladamo ili makar izdržimo. Nakon što smo još malo proveli u nervoznim pokušajima neobaveznog ćaskanja (on je kapirao da imam nešto važno da mu saopštim), prešla sam na stvar.

- Daj sad ti ruke. Sad ja tebi imam nešto da pokažem, pleme moje. Čak, ovog puta idemo malo u budućnost.

Hoću li umjeti? – pitala sam se, dok je trema žestoko drmala. Tek sad sam postala potpuno svjesna koliko je zadatak koji sam sebi zadala ne samo težak, već i delikatan. Koliko su mi izgledi na uspjeh neizvjesni. Hoću li uspjeti da prenesem sve što je potrebno? Da li je moja moć sugestije zaista dovoljno velika? Ako i uspijem, kako će Čak to prihvatiti? Hoće li razumjeti moju dobru namjeru ili reći da se petljam u, objektivno, tuđe živote? Pitanja su navirala iz svakog kutka svijesti, ali povratka mi više nije bilo. Uhvatili smo se za ruke. Bio je zbunjen, ali evidentno radoznao. I pomalo zaplašen, mogla bih da dodam. Zatvorili smo oči i pokušali da se opustimo. Bilo je, razumljivo, teže nego prvi put, ali poslije nekog vremena slike su, na pokretnoj traci pred mojim očima, polako počele da se smjenjuju. Sendra i Čak se vjenčavaju, on blaženo nasmiješen, ona namrštena i nervozna. Osmijeh se pojavljuje nešto kasnije, pošto je u jednom od šatora na plaži povukla dobru liniju. Zamagljenim pogledom u očima vidno suženih zjenica odsutno je prelazila preko lica gostiju, elegantnih bijelih šatora pred kojima su se počela paliti diskretna svjetla dok se hvatao prvi mrak, zaustavljajući se na okeanu koji je umirujuće svjetlucao pred njima. Plesala je, još nesvjesna da je u drugom stanju, na muziku koju je samo ona čula, dok su joj se vlažni rubovi bijele haljine hippie kroja lijepili za vitke listove.

недеља, 2. децембар 2018.

Povratak - 8

Tada sam definitivno otišao i, mada se mnogi i dalje nadaju našem ponovnom okupljanju, ja znam da se to više nikad neće desiti. Da se razumijemo, do mene je. JA sam taj koji više nikad ne bi mogao da se uklopi u rutinu jednog popularnog benda, u bezbrojne zamorne obaveze koje oni imaju, jurnjavu s izdavačima i menadžerima koji ti samo zakazuju foto sesije, promotivne intervjue, snimanja za televiziju, sastanke s „velikim igračima“ muzičkog biznisa, ma, nema šanse. Turneje da ne spominjem. Najmlađi i najpovučeniji među njima, nisam mogao dozvoliti da još jednom izgorim. Znao sam da se iz tog zgarišta više ne bih mogao dići niti ponoviti onaj nadrealan muzički uzlet iz perioda koji je nedugo zatim uslijedio, oslikan tugom, beznađem i demonskim glasovima s ruba svijesti, vremenom kad je sve što sam vidio, čuo i osjećao asociralo samo na smrt i propadanje, a sve lijepo što me okruživalo bilo samo podsjećanje na ono zauvijek izgubljeno i prošlo. Nisam mogao dopustiti sebi da se vratim u dnevnu rutinu gdje su se u pravilnim intervalima smjenjivali krek, heroin, kokain, alkohol i valijum. Tuga i samljenost. Beznađe i strah. Crno i još crnje.
Otišao sam bez trunke žaljenja. Od sve te rokenrol priče ja sam ionako volio samo osjećaj koji sam imao kad sam se nalazio u samom procesu stvaranja muzike, rada na pjesmama, ne težeći njihovom završetku, prosto sam uživao u svakoj etapi tog puta. Kad bi postojalo neko dugme u tom procesu koje bi označavalo njegov kraj, kunem se da ga nikad ne bih pritisnuo. Pretpostavljam da je to potvrda one mudrosti da je fora u putovanju, a ne u odredištu, o putovanju bez kofera, slobodan od misli, planova, obaveza. I uvijek sam bio uspješan. Muzika je uvijek nalazila načina da dođe do mene, jer sam ja uvijek uklanjao sve prepreke koje bi joj se ispriječile na tom putu, puštao da kroz mene, dok sviram, prolazi energija čitavog Univerzuma. I tada su počeli da nastaju moji najbolji radovi, kakvima sam se oduvijek nadao. Tragovi vremena od kojih sam strijepio, koraci sudbine čije sam tupe odjeke neko vrijeme uspijevao da ignorišem, ali su se sad vratili da me progone. Radovi nenamijenjeni nikom posebno, a, opet, dostupni i lako shvatljivi svima koji su osjetili dubok bol, patnju i kajanje, ali ipak nisu prestali da vjeruju u ljubav i magiju. Gospode, svjestan sam koliko patetično ovo zvuči, ali to je ono što ti istinska umjetnost daje: obraća ti se na najdubljem nivou tvog bića, stavljajući ispred tebe ogledalo i nudi ti mogućnost da se u njemu detaljno osmotriš.

недеља, 25. новембар 2018.

"Povratak" - 7

Tišina koja se umirujuće širila oko njega, jedinog budnog u trenutno mu sagledivom prostornom i vremenskom opsegu, pomogla mu je te posebno teške noći, ispunjene bolnim flešbekovima kojima je sveopšta tišina i tama koja ga je okruživala samo dodavala na strahoti, da, malo – pomalo, sredi misli i dođe do odgovora na pitanje koje bi tek povremeno eruptiralo, isprovocirano člankom perifernim vidom okrznutim u novinama koje je povremeno dobijao iz domovine, a neprekidno mu je tinjalo u podsvijesti. Da li je došlo vrijeme da se konačno malo opusti, pitao se. Posljednjih nekoliko godina njegov život je, čak i dugo nakon kriza koje je uspješno pregrmio, bio pod njegovom strogom kontrolom. Nije s tim imao nikakvih problema, naprotiv, u tom osjećanju je nalazio prijeko potrebni mir i stabilnost, sve do skoro, kad je počeo, najprije tek povremeno, a onda sve češće, da se pita da li bi ta kontrola, možda, trebalo da se ograniči. Jer je kontrola, toliko snažna i sveobuhvatna, osjećao je to, počela da ograničava njegov život. Dakle, pitao se da li bi trebalo da ograniči polje i snagu uticaja kontrole koja je ograničavala njegov život i slobodu. Ili tako nešto. Kako god. Granice su počele da ga opterećuju i guše. Granice onog poznatog okvira u kojem je živio, i u kojem je sve bilo u redu. Većina ljudi tako živi, bio je svjestan toga. Međutim, u posljednje vrijeme ga je sve češće kopkalo što bi se desilo kad bi iskoračio preko tih granica njegovog novouspostavljenog životnog prostora i sistema, onog njegovog hakslijevskog alfa univerzuma, na bitisanje u kojem je sada polagao potpuno pravo jer sada je, u svakom smislu, predstavljao istinsko otjelotvorenje alfa profila... Da li bi taj sistem, sada tako čvrst, blindiran i postojan, kad bi ga, odjednom, oslobodio mehanizma vječito budne lične kontrole, nastavio neometano da funkcioniše ili on, zapravo, sve ovo vrijeme samo pritajeno čeka svoj trenutak, poput Baš – Čelika zarobljenog u buretu, u zaključanoj tajnoj odaji, da obruči popucaju, pa da se rasprši na sve strane, ponovo oslobodivši samo privremeno zauzdanu rušilačku energiju? To je želio da zna. I bojao se da otkrije, bilo je to van svake sumnje, a opet je, sve češće, osjećao da se taj trenutak konačnog obračuna s tim načinom života neumitno bliži. I da će sebe morati da stavi na tu provjeru, koliko god ga koštala spoznaja do koje bi tako mogao doći. Do sad se nije usudio da se odveže, pusti. Nije znao kako. Plašio se svoje osjetljivosti, ranjivosti iz koje nije bio siguran da je sasvim izrastao. Osjećao je da je kvaka u povjerenju u sebe, u život, u svijet koji te okružuje. Povjerenju na kojem se sve zasniva, temelju pokretačke energije na čijim ludačkim krilima možeš sve: obići svijet, razviti naučnu teoriju, istrčati maraton, što god poželiš. Sve je to znao. Teoretski. Ali nije mogao tvrditi da ima dovoljno povjerenja u sebe. Više od svega je volio da istražuje nove prostore i svjetove, i u mislima i na javi, ali u ovaj svoj, najmisteriozniji od svih, još uvijek se bojao da zagazi. I u mislima i na javi. Ali, znao je da mora. Da protrči, go i bos, kroz taj plamen između svjetova. Da njegova pobjeda nad sobom neće biti potpuna dok taj ispit ne položi.

недеља, 18. новембар 2018.

Povratak - 6

Tako sam otišao na kliniku i pustio da mojim venama, za promjenu, poteče spasonosna infuzija. Zabezeknuti ljekari, koji su se zaista svega nagledali i nije ih bilo lako zapanjiti, imali su pune ruke posla da samo popišu posljedice mog sistematskog i posvećenog rada na sopstvenom uništenju, te što je sve potrebno uraditi na spasavanju onog što je od mene preostalo. Mjesec dana kasnije sam izašao, na neki način još iscrpljeniji nego kad sam došao, ali potpuno promijenjene svijesti. Nakon više korektivnih i nimalo bezazlenih hirurških zahvata, uglavnom dosadnih, ali i nekoliko zaista važnih razgovora s psihijatrima, radnih terapija i plesnih seansi za koje sam utvrdio da su mi ponajviše koristile i koje sam u jednom obližnjem studiju nastavio da upražnjavam i po povratku kući, bio sam sasvim solidno restauriran i spreman za novi početak, koliko god to patetično zvučalo. Začudo, sačuvao sam, bez imalo nastojanja sa svoje strane, klinačko oduševljenje pred novim počecima, mada je ono, doduše, vrlo brzo bilo ozbiljno poljuljano suočavanjem s obavezom vraćanja povećeg duga klinici za troškove liječenja. I, kao što me je donedavno krpeljski pratio najcrnji mogući maler na svakom životnom polju, tako je tada, odjednom, crno nebo iznad moje glave odlučilo da se razbistri. Sivi oblaci su počeli da se razilaze, a plave krpice neba između njih su se, uporedo s njihovim udaljavanjem, širile iz dana u dan. Razvedravalo se. Sunce se promaljalo iza, dakle, sve udaljenijih oblaka i grijalo sve snažnije, dok se jednog jutra, sasvim iznenada, na mojim vratima nije pojavio Itan, bljedoliki Englez koji je u Kaliforniju došao po neophodnu dozu prirodnog D – vitamina i sklonište za svoje ludilo koje u njegovom rodnom Brajtonu nije nailazilo na najbolji prijem. Nakon kraćeg neobaveznog ćaskanja i čestitki na uspješnom izlječenju, rekao mi je da je, zapravo, došao u neku vrstu izvidnice u koju ga je poslao Bred, pjevač Blind Dogs –a i moja muzička srodna duša. Pitao sam ga čemu izvidnica i zašto Bred nije došao sam, kao toliko stotina puta do sada, ali me je Itan suptilno podsjetio da nije isključeno da bi to moglo biti zbog toga što sam ga, pri posljednjoj posjeti, iako, osim njega, dugo prije toga niko nije ni pomišljao da navrati da vidi jesam li živ, bijesno i uz obilje psovki, bukvalno nogom u zadnjicu, izbacio iz kuće. Samo zato što je rekao da sam prešao na mračnu stranu i da ću, ako nešto pod hitno ne preduzmem, završiti kao zgaženi kojot na autoputu. Bilo kako bilo, Bred mi je preko Itana poručio da se raduje što sam uspio i da bi, ako nemam ništa protiv, rado neki dan svratio da se vidimo i porazgovaramo. Rekao sam da pristajem. Došao je još istog popodneva, sa sve gitarom. Rekao je da se osjeća mnogo loše, da se bend raspada, da se svak sa svakim posvađao, da su bez kinte i inspiracije i da im svima mnogo nedostajem. Da su svi, a, nadaju se, i ja, svjesni da smo zajedno bili uspješni a da smo odvojeno jadni. Da bi, dođavola, bilo fenomenalno kad bi se ponovo okupili, makar na jednoj zajedničkoj probi, tek da provjerimo da li i dalje funkcionišemo onako dobro. Shvatio sam da je ovo šansa koju su mi Nebesa poslala da uredim svoj život onako kako zaslužujem. Rekao sam, i mislio to iz dubine duše, da sam jedva dočekao da me to pitaju. Budući tih dana preko svake mjere osjetljiv na svaki mogući spoljni podražaj, zaplakao sam kao kiša i bacio se Bredu oko vrata, a ni on nije zaostajao. Grlili smo se i cmizdrili, brat bratu, dobrih pet minuta. Onda mi je pokazao Ibanez koji je donio sa sobom i rekao da je to poklon za mene. Opet sam počeo da šmrcam, jer mi je gitara, s obzirom da sam svoje Stratove iz šezdesetih založio, a nisam imao para da ih otkupim, bila prijeko potrebna.

недеља, 11. новембар 2018.

Povratak - 5

Govorili su mi da sam im došao kao dar s neba, da sam im donio svoj dragocjeni mrak, bol u duši i mentalni pakao, da sam bend poveo svojim tajnim putem (nisam, naravno, imao nikakav „svoj“ put, a naročito ne tajni, ali njima to nije bilo moguće utuviti u glave) u muzičku Zemlju čuda. Da sam ih pomjerio prema nekom višem nivou kreacije, na kojem su i njihove pjesme i samo sviranje doživjeli kvantni skok u pogledu kvaliteta, zrelosti, nove dinamike, tehnike i emocije, te da ih, zahvaljujući meni, više nisu doživljavali kao predgrupu nekom ozbiljnijem bendu. Govorili su mi. Govorio sam im da smo previše daleko otišli u osvajanju slave, da meni taj nivo popularnosti nije potreban. I da bih bio jednako ponosan na sebe, na nas, kad bismo ovu istu muziku svirali po klubovima, kao što su momci i radili prije nego što sam im se pridružio. Govorio sam im. Da se razumijemo, svjestan sam da to zvuči čudno, ako ne i licemjerno, kad to kažem ja koji sam bio in omnia paratus[1] samo da dođem u taj bend koji sam toliko volio, o čemu svjedoči bezbroj video zapisa koji i dan danas cirkulišu internetom, beskrajno razveseljavajući i fanove i hejtere, sa mnom u glavnoj ulozi, u kojima se pijano dernjam „Heeeeeej, narodeeeee, ja sam Čak Kontaldooooooo, iz Blind Dogsaaaaaa!“. Ali ipak. Govorio sam im. Naravno, nisu me slušali. Dostigli su uspjeh o kojem su oduvijek sanjali i nije im padalo na pamet da sada uspore. I, da se razumijemo, to je sasvim normalno, niko pri zdravoj pameti to i ne bi učinio. Samo što je moj mentalni dizajn bio drugačiji. Ja sam imao „moć“ da jasno vidim, kao da mi se u realnom vremenu pred očima dešava, u šta će tačno sva ta priča da se izvrgne. Da će se sve završiti kao u toliko puta opisanim i odživljenim gorkim rokenrol bajkama. Pa sam otišao, praćen njihovim bijesnim psovkama. Nažalost, prekasno. Katastrofa, za koju sam mislio da je bila samo u najavi, zapravo se već bila uveliko razmahala, samo još uvijek bez spoljnih manifestacija. I samo što sam se, zajedno s jadnom Mel, koja je, nakon iskustva sa mnom, spremna i za bacanje u kavez lavovima, povukao u osamu svoje kuće u brdima, katastrofa je sebi dala oduška i nagrnula na mene punom snagom. Imao sam dvadeset tri godine, zatečen svim što mi se dešavalo, s depresijom u punom galopu koja me je sprečavala da slavim kreativnost i novostečenu slobodu na pravi način. Ono što sam jedino, onako sluđen i dezorijentisan, sigurno znao, i za šta sam uporište nalazio u djelima mnogih velikih umjetnika, ne samo muzičara, već i slikara i književnika, bilo je da, ako želim da stvaram za svoj pojam značajnu umjetnost, moram „izaći iz sebe“, osmotriti život iz potpuno neutralne pozicije, bez pretenzija, ambicija, po mogućnosti i bez misli. Da sebe i svoje mjesto u stvaranju muzike ne treba da shvatam previše ozbiljno. Da imam povjerenja da će moji najbolji radovi uslijediti onda kad uspijem da potpuno iščeznem iz tog procesa, da se iz aktera pretvorim u pukog prenosioca poruka, u medijum kroz koji će proticati kreativna energija namijenjena umjetnicima cijelog svijeta, od samog njegovog Postanja. I prepustio sam se. Prebacio u „do nothing“ mod. Shvatio da sam ja, kao takav, slučajno prozvan da stvaram umjetnost, u cijeloj priči gotovo potpuno nebitan, da sam tu samo da postojim, upijam energiju i transormišem je u oblik lako prenosiv i razumljiv drugima. I zaista, nedugo nakon odlaska iz Blind Dogsa i najproduktivnijeg ljenčarenja koje je svijet vidio, ta energija je prostrujala i progovorila kroz mene. A mene samog tu više nije bilo.

[1] In omnia paratus – spreman na sve (lat.)

понедељак, 5. новембар 2018.

Povratak - 4

Uživao je u radu s ambicioznim i zainteresovanim mladim ljudima, a svaki slobodan trenutak koristio za koncerte u Londonu, obilaske očaravajućih britanskih sela, samovanje u božanstvenoj prirodi, posjete obližnjim univerzitetima, a ponajviše za duboko razmišljanje o svom životu, pokušaje da ga razumije, ili makar prihvati i konačno ostavi za sobom sve ono što ga je u njemu boljelo i nakon svih godina koje su prošle. Nikako nije uspijevao naći odgovor na pitanje kako je racionalno biće poput njega, čiji je svaki korak u životu imao jasan cilj i uzrok, ako ne i detaljno naučno objašnjenje, i čije je posljedice uvijek imao na umu, potpalo pod bolesnu vlast impulsa koji su ga gonili da, uporno i tvrdoglavo, radi stvari koje nisu bile u njegovoj prirodi. I razbijao je tako glavu, uzalud, sjedeći naslonjen na svoje omiljeno drvo u idiličnom, za učenje idealnom dvorištu iza univerzitetske biblioteke. Premotavao je u glavi, namjerno, po bezbroj puta, film svog života, do svakog uzbudljivog momenta, života krcatog vanrednim akademskim rezultatima, ali i ponižavajućim epizodama u kojima je padao toliko da niže, valjda, nije ni moguće. I volio je, strastveno i bezumno, svaki jadni trenutak, jednako koliko i one veličanstvene i na koje je bio posebno ponosan. Ali isto tako snažno je osjećao, cijelim svojim bićem, i da je, konačno, vrijeme za temeljnu promjenu. Promjenu koja znači sve, mnogo više od pukog preseljenja na koje se usudio, a pogotovo više od kukavičke pobjede nad porocima koja se jedva tako i mogla nazvati, s obzirom da je više ličila na poraz koji je izbjegao samo zahvaljujući tome što ga je sa svih strana sahvatao očaj i beznađe na koji više nije imao odgovor sem da s porocima prestane. Izborio se sa svim tim monstrumima, sasvim iskreno, ni kriv ni dužan. Iako je Vesna, ne želeći da mu oduzme baš svaki promil zasluge, činila sve da ga ubijedi da je itekako moglo drugačije da se završi. O, da. Mogao je da dopusti alkoholizmu da ga doslovce ubije, da se, neke posebno mračne noći, u posebno mračnom raspoloženju, u društvu posebno lošeg vina, nepromišljeno uputi sam pješice kući iz kafane, strmekne u neki jarak pored puta, pa da razbije glavu i odapne. Ili da mu glavu razbiju Zverka ili Kratež. Istina, moglo je i to da se desi. Ali, on je znao. Dobro je znao koliko su šugavi i bušni bili Vesnini pokušaji da u njemu zadrži tu iluziju. I koliko god da joj je u mislima zahvaljivao na tome, bio je svjestan da je to bila samo etapa puta koji je trebalo da pređe i da njegov posao još nije bio završen. Osjećao je nalet snažne i zdrave energije koju nije htio da protraći na mali pokret. Htio je krupnu promjenu, kapitalca, takoreći, životni preokret, restart, da sve do temelja sruši pa krene iznova, istinski slobodan i rasterećen. Imao je tek maglovitu predstavu o tome što konkretno treba da preduzme da bi se konačno smirio i da bi svoje traumatično iskustvo pretočio u priručnik za preživljavanje i lični i socijalni oporavak, na poklon svim njegovim prošlim, sadašnjim i budućim sapatnicima, ali je osjećao da koraci tek treba da mu se iskristališu u glavi. I bio je uvjeren da će mu, koliko god nevoljan, povratak u rodni grad pomoći da uradi pravu stvar.

недеља, 28. октобар 2018.

Povratak - 3

Droga je, prosto, takva. Omogućila mi je da se udaljim od sebe, od svoje muzike i da je čujem ušima drugog čovjeka, doživim njegovim čulima. Melodije i stihovi su počeli da dolaze iz snova, vizija, tajanstvenih tokova svijesti i čudnovatih fantazama. Blaženo sam plutao u njima kao na otvorenom moru, dok su mi se u ušima talasali i uzajamno prelivali umirujući šumovi, slični onima koje smo kao djeca osluškivali kad prislonimo uho uz ljušture krupnih morskih školjki. Kroz glavu mi je prolazilo po deset misli odjednom, teleportovao sam se na deset različitih mjesta istovremeno. A ja sam, zapravo, za sve to vrijeme samo postojao. I upijao tu magiju. Bilježio. Na gitari, ali i na papiru. Slikao. Droga ti, kapiraš, prvo daje tačno ono što ti treba, a onda ti sve to oduzme, sruši te i fizički i emotivno i kreativno. Prvo ti pruži samopouzdanje, punu svijest o svemu što te okružuje, razjašnjenje svega što ti je do tada bilo nejasno i komplikovano, podari ti osjećaj da možeš sve. I sve one tužne i teške pojave i sva gadost ovog svijeta prestaje da postoji i da te opterećuje, iščezava s tvog horizonta. Prvo ti se osvijetli svaki kutak podsvijesti, a onda ti se, odjednom, sve zamrači i onda možeš da vidiš i osjetiš samo banalnu, trulu, smrdljivu, krvavu i slomljenu stranu svoga tjelesnog obličja kojem više nema spasa. Postaneš svjestan svoje samoće i napuštenosti, prisilno se vraćaš u svijet u čije zakonitosti i pravila više ne možeš da se uklopiš jer si predugo iz njega bio odsutan. Do razorenog i spaljenog mozga počinju da ti dopiru pojmovi poput neplaćene stanarine, računa, začuješ zvonjavu telefona na koji se danima nisi javljao. I onda shvatiš da te prizemne, ali neizbježne obaveze više ne možeš da podmiriš jer si, negdje usput, izgubio energiju i inspiraciju. Pa zoveš prijatelje, koji više nemaju strpljenja za tvoje somnambulne izvještaje s ruba svijesti, i upriličavaš im direktan prenos raspada tvog sistema, grozničavo im saopštavajući kako te bole oči, a kako i ne bi kad su se u njih uselile zmije otrovnice, kako će mozak da ti eksplodira, što, u mom slučaju, uopšte nije bilo daleko od istine, i da su tvoju kuću zaposjeli duhovi. A sa druge strane čuješ samo nestrpljivo Slušaj, frajeru, stvarno moraš nešto da učiniš sa svojim životom, ono, da pođeš kod psihijatra, šta znam, duhovnika, inače ćeš, ono, da umreš, jebote, shvati to već jednom! I oni čudni glasovi, razulareni i bijesni, koje sam slušao cijelog svog života, koji su se miješali u svaki razgovor koji sam vodio i narušavali svaku tišinu u kojoj sam čeznuo da uživam, probili su se do svake moje iscrpljene moždane ćelije i izmoždenog međućelijskog prostora. I koliko god da su bili nesložni i haotični, u jednom su bili jedinstveni. Naredili su mi da istog trena dignem svoju utrnulu zadnjicu i ustanem s prljavog kreveta, kroz čije su iscijepano platno federi bili poiskakali na sve strane. Da prestanem na neko vrijeme da bulaznim i sam sa sobom raspravljam o tome da li kreativnost spontano proizilazi iz slobode ili, se, naprotiv, osvaja kroz prepreke, ograničenja i nedoumice. Da se odvučem do te klinike, prijavim se i krenem da spasavam glavu. Ovog puta iz pravog razloga. Ne da bih se pred bilo kim dokazao ili povratio bilo čije povjerenje, već da bih preživio. Da bih mogao da nastavim da radim. Srećom, koliko god da sam bio fizički razoren i preoran iznutra, sebičan i bezobziran prema svima koji su me ikad voljeli (droga ti, između ostalog, dodaje i tu monstruoznu dimenziju), ćelije su pamtile da sam pozvan da stvaram umjetnost. Te obaveze sam i dalje bio svjestan i od nje, očigledno, nisam želio da odustanem, mada sam od sebe samog bio odustao potpuno.

недеља, 21. октобар 2018.

Povratak - 2

I tako sam, kako je odmicao album za albumom, izgubio interesovanje da sviram uživo na turnejama jer se tako samo ponavljaš, iz dana u dan, samo dereš isto. Možeš tu i tamo ubaciti poneki rif, ili malo improvizovati na kraju svirke, ali, u suštini, svake večeri radiš isto. Publika tvoje izvođenje doživljava kao da je prvo, ali ti si svjestan da to radiš već godinu ipo dana, tokom čitave turneje, svake bogovjetne noći. Ponašaš se kao da te to uzbuđuje, ali ne uzbuđuje te. Sve je to, da ti pravo kažem, jedna toliko veličanstvena igra pretvaranja da i publika povjeruje u nju. Ali ti ne vjeruješ. Ti znaš da si lažnjak. I, manje – više, sve ono tvoje majmunsko bacanje po sceni. A to je jedino važno. Da pred sobom ne izgledaš kao lažnjak. Sebi moraš da polažeš račune. Osjetio sam da ću, ako ostanem u tom filmu, opet ‘ladno da se strmeknem u nazad narkomaniju. Moj limbički sistem je, ovog puta, bio u pravu. Moždana kora mi je mirno i racionalno govorila da ne treba da brinem, da je sve pod kontrolom, da smo se droga i ja odavno sporazumno razišli i da je ona trajno i neopozivo ostavila mene taman koliko sam i ja ostavio nju. Ali uzalud. Moj limbički sistem je bio paralisan primitivnim urođeničkim strahom. Osjetio sam onu istu nemoć koja me je spopala pred onaj koncert u Seulu prije 25 godina, o kojem svi sve znaju, kad su sve moje neuslišene kuknjave momcima iz benda, nakon višemjesečnog gomilanja bez imalo ozdravljujućeg oduška, eruptirale i kad sam bukvalno implodirao, znaš ono kad se raspadneš u hodu... Sve one glasove, koji su mi predviđali katastrofu, više nisam mogao da obuzdam, iako sam se, od ranog djetinjstva, bio do perfekcije izvještio u borbi s njima. U mojoj glavi više nije bilo prostora da ih smjestim i organizujem. Prijeteći su mrmljali, šaptali, urlali, psovali, bečili se na mene, prijetili prstom, gazeći jedni preko drugih, upozoravajući pružali ruke prema meni boreći se za moju pažnju, naređujući mi da se prisjetim što sam sve prošao i najavljujući da je to sve ništa prema onom što me sada čeka. Osjećao sam da su u pravu. Da ih moram poslušati, inače ovog puta neću uspjeti da zajebem onog frajera u crnom ogrtaču s kapuljačom preko lica. Nisam se bojao smrti u fizičkom smislu. Neko ko je godine proveo ne mareći hoće li biti živ ili mrtav, neko ko je godinama čuvao napunjen pištolj spreman da njime puca sebi u glavu tu vrstu straha i ne poznaje. Ono čega sam se bojao bila je smrt mojeg kreativnog bića.

недеља, 14. октобар 2018.

Povratak - 1

Pisanje, sviranje, kreativni proces, razmišljanje o tome u kojem će pravcu ići moje sviranje i zvuk benda uopšte za mene je najljepši dio procesa nastanka pjesme. Kad ona bude objavljena, čim je podijelim sa svijetom, zabava i magija za mene prestaje. Ono što tada počinje ja vrlo malo razumijem i ne želim da budem dio toga. To je za mene previše, iako publici rado sviram te stvari, sama činjenica da one više ne pripadaju samo meni, čini da veza koju sam s njima imao neumitno slabi. Zato volim osjećaj da se nalazim u procesu stvaranja muzike, rada na pjesmama, ne težeći njihovom završetku, prosto uživam u svakoj etapi tog puta. Kad bi postojalo neko dugme u tom procesu koje bi označavalo njegov kraj, kunem se da ga nikad ne bih pritisnuo. Pretpostavljam da je to potvrda one mudrosti da je fora u putovanju, a ne u odredištu, o putovanju bez kofera, slobodan od misli, planova, obaveza. I uvijek sam bio uspješan. Muzika je uvijek nalazila načina da dođe do mene, jer sam ja uvijek uklanjao sve prepreke koje bi joj se ispriječile na tom putu, puštao da kroz mene, dok sviram, prolazi energija čitavog Univerzuma. Pokušaj i ti! Piši i ne razmišljaj o kraju knjige. Piši o onom što te pokreće, što raspaljuje tvoje stvaralačke strasti, o događajima koji su obilježili tvoj život, o sebi i tebi bliskim ljudima. Pa, pričali smo o tome, pobogu. Opisuj, saopštavaj, izmaštavaj, prenosi, stvaraj, razaraj, oblikuj, rezbari, toniraj, ukrašavaj ili izbacuj poput nesvarene hrane, ali neprestano. O svemu što si naučila, i o onom što si zaboravila. Nešto što samo ti možeš da napišeš. – veselo je blebetao Čak, slika i prilika verbalne inkontinencije, spremajući se da dočeka Sendru kako bi konačno zaokružili spisak zvanica za glamurozno, a opet jednostavno kalifornijsko vjenčanje koje će, ovog puta, biti baš u njegovom fazonu. Gledala sam ga kako, sa za njega netipičnim entuzijazmom, uz sebe prislanja čas bijelu, čas svijetlo plavu košulju i pita koja mu bolje pristaje uz lanene pantalone boje pijeska. On, koji nikad nije davao pet para za modu i spoljne efekte, koji je bez ikakvih problema nemarno sparivao nespojive boje, dezene i stilove, koji je frizerima uvijek govorio neka ga slobodno ošišaju kako im god padne na pamet. Bože, izgledao je i zvučao tako čudno. Poznate su mi bile samo živahne smeđe oči, poluzačuđen pogled u njima i blago uvijeni pramenovi raščupane kose koji su mu padali preko lica dok je nestrpljivo spuštao vrat da virne ispod roletne na prozoru i provjeri da li mu vjerenica stiže. Sve ostalo na njemu djelovalo je tuđe i strano, kao presađeno sa nečijeg drugog lica i tijela. To nije bio Čak. Bio je to neki čudni, euforični skakavac na spidu, budući spektakularni prilog zoološkoj sistematici, zagonetni oblik života koji tek treba da se otkrije.