Tada sam definitivno otišao i, mada se mnogi i dalje nadaju našem ponovnom okupljanju, ja znam da se to više nikad neće desiti. Da se razumijemo, do mene je. JA sam taj koji više nikad ne bi mogao da se uklopi u rutinu jednog popularnog benda, u bezbrojne zamorne obaveze koje oni imaju, jurnjavu s izdavačima i menadžerima koji ti samo zakazuju foto sesije, promotivne intervjue, snimanja za televiziju, sastanke s „velikim igračima“ muzičkog biznisa, ma, nema šanse. Turneje da ne spominjem. Najmlađi i najpovučeniji među njima, nisam mogao dozvoliti da još jednom izgorim. Znao sam da se iz tog zgarišta više ne bih mogao dići niti ponoviti onaj nadrealan muzički uzlet iz perioda koji je nedugo zatim uslijedio, oslikan tugom, beznađem i demonskim glasovima s ruba svijesti, vremenom kad je sve što sam vidio, čuo i osjećao asociralo samo na smrt i propadanje, a sve lijepo što me okruživalo bilo samo podsjećanje na ono zauvijek izgubljeno i prošlo. Nisam mogao dopustiti sebi da se vratim u dnevnu rutinu gdje su se u pravilnim intervalima smjenjivali krek, heroin, kokain, alkohol i valijum. Tuga i samljenost. Beznađe i strah. Crno i još crnje.
Otišao sam bez trunke žaljenja. Od sve te rokenrol priče ja sam ionako volio samo osjećaj koji sam imao kad sam se nalazio u samom procesu stvaranja muzike, rada na pjesmama, ne težeći njihovom završetku, prosto sam uživao u svakoj etapi tog puta. Kad bi postojalo neko dugme u tom procesu koje bi označavalo njegov kraj, kunem se da ga nikad ne bih pritisnuo. Pretpostavljam da je to potvrda one mudrosti da je fora u putovanju, a ne u odredištu, o putovanju bez kofera, slobodan od misli, planova, obaveza. I uvijek sam bio uspješan. Muzika je uvijek nalazila načina da dođe do mene, jer sam ja uvijek uklanjao sve prepreke koje bi joj se ispriječile na tom putu, puštao da kroz mene, dok sviram, prolazi energija čitavog Univerzuma. I tada su počeli da nastaju moji najbolji radovi, kakvima sam se oduvijek nadao. Tragovi vremena od kojih sam strijepio, koraci sudbine čije sam tupe odjeke neko vrijeme uspijevao da ignorišem, ali su se sad vratili da me progone. Radovi nenamijenjeni nikom posebno, a, opet, dostupni i lako shvatljivi svima koji su osjetili dubok bol, patnju i kajanje, ali ipak nisu prestali da vjeruju u ljubav i magiju. Gospode, svjestan sam koliko patetično ovo zvuči, ali to je ono što ti istinska umjetnost daje: obraća ti se na najdubljem nivou tvog bića, stavljajući ispred tebe ogledalo i nudi ti mogućnost da se u njemu detaljno osmotriš.
Нема коментара:
Постави коментар