Povratak - 19

U neko doba noći probudio ga je nepodnošljiv bol u glavi. Zaista nepodnošljiv. I osjećaj neopisive slabosti u cijelom tijelu. Moždani udar, znao je. I njegova majka ga je imala, otprilike u njegovoj starosnoj dobi. Instinktivno je krenuo da se uhvati za glavu, ali desna ruka nije slušala. Nije mogao da je podigne. Nije uspio ni pokušaj da pozove nekog od čuvara. Nije namjeravao da zove zato što je bio uspaničen i da bi vapio za pomoć, već više iz osjećaja obaveze. A i htio je da učini nešto povodom te glavobolje. Ali, riječi nisu izlazile, koliko god se upinjao. Dakle, stradao je i centar za govor. Udar se desio u lijevoj polovini mozga, zaključio je. Sa druge strane, misli su mu bile potpuno bistre i jasne, kao da se ništa nije desilo. A opet, osjećao je da će se udar vrlo brzo ponoviti i da će taj biti fatalan. Nije za to davao ni pet para. On je svoje račune sa životom izravnao. 

Samo da ova usrana glavobolja prođe. Jedino to ga je pokrenulo da lijevom rukom gurne knjigu sa stočića, kako bi je oborio na betonski pod i zvukom skrenuo pažnju na sebe. Uspio je. Stražar je došao, odmah snimio situaciju i pozvao pomoć, tako da se vrlo brzo, iako od toga, znao je, nije moglo biti nikakve koristi, našao u bolničkim kolima. Dok su se vozili od Spuža ka Podgorici, život mu je, baš kao ono na filmu, projurio pred očima, od žmurke i fudbala s ekipom iz komšiluka iza babine kuće na Cetinju, preko vojnog roka u Požarevcu, studentskih žurki, stopiranja do Budve i odvajanja veselih strankinja, vjenčanja u konobi u Perastu, do Manjinog rođenja i nedavnog vjenčanja... Samo lijepi dio života, uprkos svemu, je bio u stanju da primijeti u tom ubrzanom filmu. Taj život je, na kraju, ipak bio milostiv prema njemu. Bio je zahvalan na tome. I miran, savršeno miran. 

-              Znači, to zaista tako ide, kao na filmu, nije fama – mislio je, dok su se bolnička kola, potpuno izlišno, ubrzano parkirala pred Kliničkim centrom, ispred kojeg je već čekala ekipa kojoj je javljeno da ga preuzme. Da je ikako mogao, rekao bi im da nema potrebe da žure, da sve ide svojim tokom, baš kako treba. Da se on odlično osjeća, da je i glavobolja prestala, da je prestalo sve što ga je uznemiravalo... 

Povratak - 18

I tako je hrabro zakoračio, ne misleći ni o čemu, u crno. Ili bijelo. Svejedno, zapravo. Jer ni crno ni bijelo i nisu boje, već potpuno odsustvo boje. Zakoračio je. U prostor bez dimenzija, bez vremena. Prisjetio se, iako već dalek i bivši, kako je čudno što mu, iako se fenomenom vremena, u svojim proučavanjima u oblasti relativističke fizike, bavio onoliko, nikada nije uspjelo da, u praktičnom smislu, obuhvati i riješi problem usporavanja njegovog toka, pa makar na nivou lične percepcije. Da odgovori na pitanje koje ga je još od djetinjstva zaokupljalo i mučilo:  kako spriječiti “curenje” vremena, barem selektivno. I to bi mu bilo dovoljno. 

Bože blagi, čime se sve zanosio… Zauzdati vrijeme, potčiniti ga sebi i čovječanstvu, učiniti da loši i teški trenuci, katastrofe i svekolika potonuća, bolna propadanja i patnje, i njegove i tuđe, tu nije pravio razliku niti bio sebičan, smrti i uništenja, prolete kao tren, kao dan leptirovog života, gotovo neprimjetno, a da rijetki bljesci istinske sreće, dragocjeni trenuci radosti, bezbrižne lakoće, ponosa i samoostvarenja, talasi ushićenja pri rađanju novog života, novih ljubavi i važnih otkrića, potraju dugo, dugo, zauvijek. Kao što nekad zna potrajati dan proveden u samoći i tišini, mirne noći u kasno ljeto, zalivene hladnim bijelim vinom, koncentrisano preslušavanje novog trostrukog Dilanovog albuma. Kao pisanje zaključka naučnog rada, promišljeno osvajanje intrigantne, zanimljive i nedokučive žene, kad pokušavaš da se probiješ kroz ili provučeš ispod barijera njene nedostupnosti, ali oprezno, oklijevajući, s pola snage i obuzdavajući svoj žar, da joj se ne bi previse približio i sasvim je upoznao, ni živ ni mrtav od straha da će, ako prekoračiš onu granicu maglovitosti i eteričnosti, magije nestati zauvijek, a da će doskorašnji tajanstveni predmet tvog bezuslovnog i nekritičkog obožavanja postai običan, banalan, svjetovan, osvojiv. Takve trenutke vremena je sanjao da otrgne od prolaznosti. Da ga spakuje u kapsulu i sačuva za kasnije. Kad život opet zaboli nepodnošljivo. Ali, nije uspio. 

Dakle, zakoračio je. U prazno. U ništa. 

Bilo je tako udobno. Lebdio je, u nekom čudnom prostoru, bez težine, bez osjećaja, bez misli. Čudesno lak. Rasterećen. Ispočetka mu je bilo čudno što ne misli ni na šta. Ni na Vesnu, koja ga je, bez obzira na sve, plemenito, posvećeno i čisto voljela. Čak ni na Manju, za koju je znao da će se, kad ga ujutru nađe ukočenog, hladnog, blijedog kao kreč, instinktivno sklupčati na podu, kao on nekada, očajan zbog svega što je s njom propustio, i jecati, dugo i grčevito. Nije imao snage da misli o tome, sada, dok je, u miru kakav nije spoznao u posljednjih trideset godina, odlazio na svoj posljednji put. Znao je da će Manjini jecaji jednom morati da utihnu i na kraju prestanu. Vesna i Mitar će je uhvatiti ispod ruku, podići i izvesti iz njegove sobe, jer mora da pazi na tu djevojčicu koju nosi u sebi, svoju minijaturnu kopiju, mršavu, čupavu, glasnu, veselu, nestašnu, kakva je i sama bila. Pomisao na njegovu unučicu izmamila mu je osmijeh, a onda je načinio i posljednji korak i našao se na drugoj strani, sa, moglo bi se čak reći i zadovoljnim izrazom na licu, dok je Nick Cave, u slušalicama koje su mu, na njegovu nijemu molbu dozvolili da stavi, na repeat pjevao “High Bossom Blues”.