Povratak - 18

I tako je hrabro zakoračio, ne misleći ni o čemu, u crno. Ili bijelo. Svejedno, zapravo. Jer ni crno ni bijelo i nisu boje, već potpuno odsustvo boje. Zakoračio je. U prostor bez dimenzija, bez vremena. Prisjetio se, iako već dalek i bivši, kako je čudno što mu, iako se fenomenom vremena, u svojim proučavanjima u oblasti relativističke fizike, bavio onoliko, nikada nije uspjelo da, u praktičnom smislu, obuhvati i riješi problem usporavanja njegovog toka, pa makar na nivou lične percepcije. Da odgovori na pitanje koje ga je još od djetinjstva zaokupljalo i mučilo:  kako spriječiti “curenje” vremena, barem selektivno. I to bi mu bilo dovoljno. 

Bože blagi, čime se sve zanosio… Zauzdati vrijeme, potčiniti ga sebi i čovječanstvu, učiniti da loši i teški trenuci, katastrofe i svekolika potonuća, bolna propadanja i patnje, i njegove i tuđe, tu nije pravio razliku niti bio sebičan, smrti i uništenja, prolete kao tren, kao dan leptirovog života, gotovo neprimjetno, a da rijetki bljesci istinske sreće, dragocjeni trenuci radosti, bezbrižne lakoće, ponosa i samoostvarenja, talasi ushićenja pri rađanju novog života, novih ljubavi i važnih otkrića, potraju dugo, dugo, zauvijek. Kao što nekad zna potrajati dan proveden u samoći i tišini, mirne noći u kasno ljeto, zalivene hladnim bijelim vinom, koncentrisano preslušavanje novog trostrukog Dilanovog albuma. Kao pisanje zaključka naučnog rada, promišljeno osvajanje intrigantne, zanimljive i nedokučive žene, kad pokušavaš da se probiješ kroz ili provučeš ispod barijera njene nedostupnosti, ali oprezno, oklijevajući, s pola snage i obuzdavajući svoj žar, da joj se ne bi previse približio i sasvim je upoznao, ni živ ni mrtav od straha da će, ako prekoračiš onu granicu maglovitosti i eteričnosti, magije nestati zauvijek, a da će doskorašnji tajanstveni predmet tvog bezuslovnog i nekritičkog obožavanja postai običan, banalan, svjetovan, osvojiv. Takve trenutke vremena je sanjao da otrgne od prolaznosti. Da ga spakuje u kapsulu i sačuva za kasnije. Kad život opet zaboli nepodnošljivo. Ali, nije uspio. 

Dakle, zakoračio je. U prazno. U ništa. 

Bilo je tako udobno. Lebdio je, u nekom čudnom prostoru, bez težine, bez osjećaja, bez misli. Čudesno lak. Rasterećen. Ispočetka mu je bilo čudno što ne misli ni na šta. Ni na Vesnu, koja ga je, bez obzira na sve, plemenito, posvećeno i čisto voljela. Čak ni na Manju, za koju je znao da će se, kad ga ujutru nađe ukočenog, hladnog, blijedog kao kreč, instinktivno sklupčati na podu, kao on nekada, očajan zbog svega što je s njom propustio, i jecati, dugo i grčevito. Nije imao snage da misli o tome, sada, dok je, u miru kakav nije spoznao u posljednjih trideset godina, odlazio na svoj posljednji put. Znao je da će Manjini jecaji jednom morati da utihnu i na kraju prestanu. Vesna i Mitar će je uhvatiti ispod ruku, podići i izvesti iz njegove sobe, jer mora da pazi na tu djevojčicu koju nosi u sebi, svoju minijaturnu kopiju, mršavu, čupavu, glasnu, veselu, nestašnu, kakva je i sama bila. Pomisao na njegovu unučicu izmamila mu je osmijeh, a onda je načinio i posljednji korak i našao se na drugoj strani, sa, moglo bi se čak reći i zadovoljnim izrazom na licu, dok je Nick Cave, u slušalicama koje su mu, na njegovu nijemu molbu dozvolili da stavi, na repeat pjevao “High Bossom Blues”.