Povratak - 1

Pisanje, sviranje, kreativni proces, razmišljanje o tome u  kojem će pravcu ići moje sviranje i zvuk benda uopšte za mene je najljepši dio procesa nastanka pjesme. Kad ona bude objavljena, čim je podijelim sa svijetom, zabava i magija za mene prestaje. Ono što tada počinje ja vrlo malo razumijem i ne želim da budem dio toga. To je za mene previše, iako publici rado sviram te stvari, sama činjenica da one više ne pripadaju samo meni, čini da veza koju sam s njima imao neumitno slabi. Zato volim osjećaj da se nalazim u procesu stvaranja muzike, rada na pjesmama, ne težeći njihovom završetku, prosto uživam u svakoj etapi tog puta. Kad bi postojalo neko dugme u tom procesu koje bi označavalo njegov kraj, kunem se da ga nikad ne bih pritisnuo. Pretpostavljam da je to potvrda one mudrosti da je fora u putovanju, a ne u odredištu, o putovanju bez kofera, slobodan od misli, planova, obaveza. I uvijek sam bio uspješan. Muzika je uvijek nalazila načina da dođe do mene, jer sam ja uvijek uklanjao sve prepreke koje bi joj se ispriječile na tom putu, puštao da kroz mene, dok sviram, prolazi energija čitavog Univerzuma. Pokušaj i ti! Piši i ne razmišljaj o kraju knjige. Piši o onom što te pokreće, što raspaljuje tvoje stvaralačke strasti, o događajima koji su obilježili tvoj život, o sebi i tebi bliskim ljudima. Pa, pričali smo o tome, pobogu. Opisuj, saopštavaj, izmaštavaj, prenosi, stvaraj, razaraj, oblikuj, rezbari, toniraj, ukrašavaj ili izbacuj poput nesvarene hrane, ali neprestano. O svemu što si naučila, i o onom što si zaboravila. Nešto što samo ti možeš da napišeš. – veselo je blebetao Čak, slika i prilika verbalne inkontinencije, spremajući se da dočeka Sendru kako bi konačno zaokružili spisak zvanica za glamurozno, a opet jednostavno kalifornijsko vjenčanje koje će, ovog puta, biti baš u njegovom fazonu. Gledala sam ga kako, sa za njega netipičnim entuzijazmom, uz sebe prislanja čas bijelu, čas svijetlo plavu košulju i pita koja mu bolje pristaje uz lanene pantalone boje pijeska. On, koji nikad nije davao pet para za modu i spoljne efekte, koji je bez ikakvih problema nemarno sparivao nespojive boje, dezene i stilove, koji je frizerima uvijek govorio neka ga slobodno ošišaju kako im god padne na pamet. Bože, izgledao je i zvučao tako čudno. Poznate su mi bile samo živahne smeđe oči, poluzačuđen pogled u njima i blago uvijeni pramenovi raščupane kose koji su mu padali preko lica dok je nestrpljivo spuštao vrat da virne ispod roletne na prozoru i provjeri da li mu vjerenica stiže. Sve ostalo na njemu djelovalo je tuđe i strano, kao presađeno sa nečijeg drugog lica i tijela. To nije bio Čak. Bio je to neki čudni, euforični skakavac na spidu, budući spektakularni prilog zoološkoj sistematici, zagonetni oblik života koji tek treba da se otkrije.