Povratak - 2

I tako sam, kako je odmicao album za albumom, izgubio interesovanje da sviram uživo na turnejama jer se tako samo ponavljaš, iz dana u dan, samo dereš isto. Možeš tu i tamo ubaciti poneki rif, ili malo improvizovati na kraju svirke, ali, u suštini, svake večeri radiš isto. Publika tvoje izvođenje doživljava kao da je prvo, ali ti si svjestan da to radiš već godinu ipo dana, tokom čitave turneje, svake bogovjetne noći. Ponašaš se kao da te to uzbuđuje, ali ne uzbuđuje te. Sve je to, da ti pravo kažem, jedna toliko veličanstvena igra pretvaranja da i publika povjeruje u nju. Ali ti ne vjeruješ. Ti znaš da si lažnjak. I, manje – više, sve ono tvoje majmunsko bacanje po sceni. A to je jedino važno. Da pred sobom ne izgledaš kao lažnjak. Sebi moraš da polažeš račune. Osjetio sam da ću, ako ostanem u tom filmu, opet ‘ladno da se strmeknem u nazad narkomaniju. Moj limbički sistem je, ovog puta, bio u pravu. Moždana kora mi je mirno i racionalno govorila da ne treba da brinem, da je sve pod kontrolom, da smo se droga i ja odavno sporazumno razišli i da je ona trajno i neopozivo ostavila mene taman koliko sam i ja ostavio nju. Ali uzalud. Moj limbički sistem je bio paralisan primitivnim urođeničkim strahom. Osjetio sam onu istu nemoć koja me je spopala pred onaj koncert u Seulu prije 25 godina, o kojem svi sve znaju, kad su sve moje neuslišene kuknjave momcima iz benda, nakon višemjesečnog gomilanja bez imalo ozdravljujućeg oduška, eruptirale i kad sam bukvalno implodirao, znaš ono kad se raspadneš u hodu... Sve one glasove, koji su mi predviđali katastrofu, više nisam mogao da obuzdam, iako sam se, od ranog djetinjstva, bio do perfekcije izvještio u borbi s njima. U mojoj glavi više nije bilo prostora da ih smjestim i organizujem. Prijeteći su mrmljali, šaptali, urlali, psovali, bečili se na mene, prijetili prstom, gazeći jedni preko drugih, upozoravajući pružali ruke prema meni boreći se za moju pažnju, naređujući mi da se prisjetim što sam sve prošao i najavljujući da je to sve ništa prema onom što me sada čeka. Osjećao sam da su u pravu. Da ih moram poslušati, inače ovog puta neću uspjeti da zajebem onog frajera u crnom ogrtaču s kapuljačom preko lica. Nisam se bojao smrti u fizičkom smislu. Neko ko je godine proveo ne mareći hoće li biti živ ili mrtav, neko ko je godinama čuvao napunjen pištolj  spreman da njime puca sebi u glavu tu vrstu straha i ne poznaje. Ono čega sam se bojao bila je smrt mojeg kreativnog bića.