Opet Čak. Očajan. Šarona ga je napustila. «Ali ja tebe nikad neću.» - na ivici suza je šapnuo na uho usnulom Stounu, ljubeći ga u glavicu. I crne Šarone mi je bilo žao. U tom trenutku, doduše, nisam znala zašto, pogotovo kad sam vidjela Čaka kako, izbezumljen od brige, juri po sumnjivim predgrađima u potrazi za njom, znajući isuviše dobro gdje je i s kim sve mogla biti i što joj se sve moglo dešavati. Danima nije uspijevao da je pronađe, ni uz pomoć njenih, a ni svojih nekadašnjih dilera. Tek tada je u punoj mjeri i na pravi način spoznao kroz kakav je pakao Melani morala prolaziti s njim za vrijeme njegovog ovisničkog perioda, neprestano strijepeći za njegovo zdravlje i bezbjednost. Nadgledajući ga i prateći, a sve uzalud, jer on je uvijek nalazio načine, sve onako smotan, vječito s glavom u oblacima i praktičnom životu nevičan, da zapanjujuće spretno izbjegne sve njene mjere kontrole i pokušaje da ga održi podalje od losanđeleskog narko – dilerskog bratstva.
A onda mu je, jednog dana, upravo Mel, s kojom je Čak i nakon raskida ostao u iskrenom prijateljstvu i neprekidnoj komunikaciji, javila da je Šarona prije tri noći zaspala, u čvrstom zagrljaju lošeg heroina, da se više nikad ne probudi. Nisam mogla da sačekam kraj scene u kojoj Čak, sa Stounovom ručicom u jednoj i buketom orhideja u drugoj ruci, pognute glave uplakan stoji ispred mermerne ploče na kojoj je, pored ugravirane Davidove zvijezde, pisalo «Šarona Zigler Kontaldo, 1971 – 2021, voljena supruga i majka, nikad zaboravljena». Iz dubokog transa me, kao i u prvoj seansi, trgao naš istovremeni vrisak. Osjetila sam kako mi se vrele suze slivaju niz lice, a oštar i snažan bol obavija grudni koš i počinje da ga steže, poput moćne pesnice. Gušila sam se. Posegla sam rukom prema Čaku da pokušam da se pridržim za njega ne bih li povratila ravnotežu, ali onda sam shvatila da on leži sklupčan na podu, previjajući se od fizičkog bola koji je bio ništa pri bolu koji mu je, očigledno, kidao srce. I sve sam to prouzrokovala ja. Iz najbolje namjere, ali ipak! Strahota i ozbiljnost užasa koji sam posijala tek su me sada zviznuli po glavi i neizdrživom težinom mi se navalili na dušu. Odakle ti pravo, ludačo, konačno mi je odjeknulo u glavi, ali prekasno. Čak me je već, kroz zavjesu suza, gledao s mržnjom koja se nije mogla riječima opisati. Njegove, do maločas tako tople i pitome, oči bolje lješnika sada su ljutito sijevale na mene, njegovo pleme, razornom mješavinom bijesa i beskrajne tuge, u nedostatku riječi dovoljno otrovnih da me ućutkaju zauvijek. Na kraju je samo uspio da, teškom mukom, iz sebe istisne gorko «Gubi se.»
I dalje se gušeći, ustala sam i posrćući izašla na hodnik, bacila na njega posljednji pogled pun očajanja i nijeme molbe za oproštaj, molbe za koju sam dobro znala da je neće i ne može uslišiti te, jedva povrativši dah, istrčala iz kuće. Prvi naredni put sam ga vidjela u jednim od mnogih novina koje su objavile sliku s njihovog vjenčanja. Šarona je imala haljinu gotovo identičnu onoj koju je nosila u mojoj viziji. Naježila sam se od mračnih slutnji protiv kojih nisam mogla da učinim baš ništa. Iz novina sam, koji mjesec kasnije, saznala i da je dobio sina. Nije mu, namjerno, dao ime Stoun, već Filip, ali znala sam da to, nažalost, neće bitnije izmijeniti tok događaja. Moja vizija se, na moju neizrecivu nesreću, zlokobno ostvarivala, korak po korak. Iako sam, od tada, lokalne medije zaobilazila u širokom luku, nisam mogla izbjeći bezbrojne postove Čakovih obožavalaca po društvenim mrežama. Koliko god da je on, kao i uvijek otkad je napustio Blind Dogse, svim silama pokušavao da svoju privatnost zaštiti od očiju javnosti, njegovi poštovaoci su se utrkivali ko će ažurnije dijeliti fotografije na kojima najprije njih dvoje, a nedugo zatim samo Čak, voze Filipa u kolicima, drže ga na krilu dok on nespretno lista slikovnicu, uče ga da hoda u dvorištu nove kuće u brdima koja će se ubrzo pretvoriti u još jednu «kućerinu» u kojoj obitavaju ružne, tužne i tek poneka lijepa uspomena. 
Нема коментара:
Постави коментар