Svjesna da stvari neumoljivo idu svojim putem i da ja više ne mogu učiniti ništa da ih spriječim, odlučila sam da se makar fizički udaljim od njih i realizujem bar jednu od svojih malobrojnih pozitivnih vizija. Spakovala sam se, iznajmila auto i uputila ka Njujorku. Ionako mi je bilo vrijeme. I vozila sam, neumorno, željna novih prizora i iskustava, autoputem Interstejt 15 ka Las Vegasu, začuđeno konstatujući u sebi da sam, za gotovo dvije godine provedene u Kaliforniji, zapravo jedva mrdnula iz Los Anđelesa. A svega par sati vožnje daleko, duž čuvene Rute 66, se nalazila Elmerova umjetnička instalacija – park Bottle Trees, s drvećem od raznobojnih flaša koje su tipično američki svjetlucale na vrelom suncu, pa Calico, «grad duhova», napušteni rudarski gradić u grofoviji San Bernardino... Kotrljala sam se, samo djelimično uspijevajući da zaboravim od čega sam bježala, dalje prema Juti, opčinjeno zurila u Ribarsko jezero, prekrasne planinske pašnjake i pecaroše koji su strpljivo čekali pastrmke da se uhvate. Tu je nivo energije i adrenalina konačno počeo da raste, te sam pojurila ka Denveru, tek na dan – dva zastavši u Glenvud Springsu da uživam u predivnoj prirodi i hajkingu, te dam šansu tim čuvenim termalnim izvorima da me opuste i razlabave mnogobrojne ukočene čvorove razasute svud po mom tijelu. Ronjenje i zip-lajning sam preskočila.´ladno. Stigavši u Denver, osjetila sam snažnu potrebu da malo zastanem i u tišini osmotrim trenutna dešavanja u svom životu, te da osvijestim pravac u u kojem želim da nastavim da se krećem i osmislim način da zabavim svoj nesmireni um kad se ovo putovanje završi. Tako sam svoju makinu odlučno potjerala uz Mount Evans Scenic Byway. Čim sam se popela na kraj trideset kilometara duge staze, odmah mi je postalo jasno zašto je zovu «Put ka nebu». Sam put jeste bio užasno uzak i ta vožnja definitivno jedno od mojih strašnijih životnih iskustava, ali pogled koji se odozgo pružao bio je vrijedan sve napetosti i straha. Bila sam opčinjena. Preplavio me je mir i osjećaj da sve ide po nekom planu koji je već negdje osmišljen, na moju dobrobit i korist, a da ja samo treba da se prepustim toj moćnoj i mudroj struji. Ništa me, osim cvrkuta ptica, nije ometalo dok sam pogledom istraživala taj savršeni, zeleni spokoj. Zeleno koje je smirivalo i obnavljalo. Koje je moglo voditi bilo kuda. I pogled mi, tako, pade na prekrasnu udolinu. S visine s koje se sve dobro i jasno vidi, pa svaka životna situacija koja te je stavila pred dilemu ili na muku, odjednom sagledana iz drugačije perspektive, dobija sasvim drugačije obličje i nekako ti se, samo od sebe, kaže šta treba da radiš. A u mom slučaju taj pogled je osvijetlio prilično poražavajuću sliku. Jer je i previše toga ostalo da se štriklira na listi strasti koje u životu slijedim, previše koraka do faze u kojoj ću moći da kažem da se moj život makar u pristojnoj mjeri odvija u skladu s mojim zamislima i da se nalazim na mjestu na kojem i treba da budem. Previše zadataka. Previše prepreka. Previše pomiješanih osjećanja. Naleta hrabrosti i poleta koji se smjenjuju s defanzivom i kukavičlukom.
Osvježena i ohrabrena, vedro sam nastavila autoputem I – 76, kroz živopisne pastoralne predjele Nebraske, ka Omahi, pa preko Ajova Sitija stigla u Geri, Indijana, pokupivši, usput u Mansteru, par kraft bisera iz Three Floyds pivare. Ostala sam tu, na južnoj obali Mičigenskog jezera, da još malo uživam u prekrasnoj prirodi prije početka posljednje etape vožnje i susreta s njujorškom ludnicom.
Нема коментара:
Постави коментар