A onda je došao Njujork. Odlučila sam da neko vrijeme ostanem tamo. Da se udaljim od svega, a pogotovo od posljednjeg sranja koje sam napravila. Da pustim da me buka uzavrelih ulica, policijske sirene koje nikad ne utihnu, užurbani kas miliona duša svih boja, rasa i vjera na putu za nigdje, kao u onom starom hitu Dejvida Birna, nepovratno usisa u sebe i da nestanem, kako se, valjda samo u Njujorku nestati može... Zaposlila sam se u Starbaksu u Četrdeset drugoj ulici. Od nečega se moralo živjeti. I pisala sam, čini mi se, kao nikad do tada. Bukvalno u svakoj prilici, kao da mi je od toga život zavisio (zapravo, i jeste!), u iščekivanju metroa koji će me izbaciti na Midtown East, pa tokom pauze za ručak. I u onaj kratki, ali dragocjeni ranojutarnji čas, neposredno po otvaranju, prije nego horde japija i hipstera koje su kolonizirale svaki kvart Njujorka, grunu na vrata i užurbano zavape za svojim latte – om s cimetom, ledenim karamel makijatom ili onim njihovim beskofeinskim govnima koje se u kafu i ne računa, gorivom neophodnim na putu ka tronu poslovnog svijeta. Ili, u ovom drugom slučaju, za još jedan pokušaj isfolirane otpadničke bježanije od deprimirajućeg mejnstrima i nastavak svih tih proseravanja po njihovim food i eko blogovima koje niko živ ne prati (što ih, po njihovom mišljenju, upravo i čini ekskluzivnim), forumima posvećenim zaštiti životinja, okeana i biljaka pred istrebljenjem za koje u životu nisu čuli, somnambulnoj alternativnoj umjetnosti i tehnološkim startapovima. Pisala sam, dakle, kao opsjednuta. Izgledalo je da se onaj moj, privremeno ispražnjeni i udobno uspavani rezervoar tuge ponovo do vrha napunio i toksična zelena lava, najrazorniji i najagresivniji zamislivi amalgam, počeo prelivati na sve strane. Pisati, činilo se, ja sam mogla jedino tako. A pisati sam morala. Da ne bih implodirala. Noću, po završetku smjene u restoranu u komšiluku u kojem sam prala sudove od osam naveče do ponoći, dok su mi se oči sklapale od umora, ali um, uprkos svemu, i tada ostajao do nevjerice bistar i prisutan. Kao da je prstima i mislima saopštavao da će spavati poslije, a da im sad valja raditi, neumorno i predano, dok se posljednja kap tuge, posljednja sumorna slika, posljednji mučni zarez i tačka ne iscijede iz glave i presele u folder bez naslova, jer se dovoljno tužno ime za njega nije moglo smisliti. I bilo je, bez ikakve sumnje, u tom napornom procesu neke čudne radosti, praćene oslobađajućim osjećajem, ono kao kad vrela para, držana u ekspres loncu pod nesnosnim pritiskom, odvrtanjem ventila glasno šišteći nađe svoj spasonosni put napolje. Kao kad se pijavicama pusti krv.
Нема коментара:
Постави коментар