Mislio je da će isprva ići teško, da će prsti biti ukočeni i bez snage. Ali, prevario se. Nije bilo teško. Prsti su slušali. Drvo gitare je na dodir bilo blisko i poznato, a zvuk zdrav i snažan. Odjednom ga je, bez jasnog razloga, ophrvala neizdrživa i neopisiva melanholija. Poželio je da čuje Itana. Iako je on, u jednom razgovoru za novine, izjavio da ne vidi prostor za obnavljanje saradnje. Da je on, Čak, otišao i da su se njihove muzičke, a i životne putanje razdvojile i da je on to prihvatio, koliko god mu mnogo i često nedostajao. Ipak, nazvao ga je, ne znajući ni da li mu je broj telefona isti, ni da li će htjeti da odgovori na njegov poziv. Nije ga bilo briga. Osjećao je da će mu srce pući ako mu ne čuje glas. Što god taj glas rekao.
- To si ti, stari... – Itan se javio na prvo zvono. Zvučao je i isto i drugačije, i poznato i novo. Boja glasa, vibracija i energija je bila ista, ali mogla se osjetiti patina nekih novih iskustava koja on već dugo nije dijelio s njim. Obojica su u međuvremenu postali roditelji i dobili nove gospodare svog vremena i emocija.
- Ja, šampione. – suze su počele da mu se skupljaju u uglovima očiju, u nozdrvama ga je nesnosno peckalo, a osjećao je da ih i Itan s mukom suzdržava. Pa, kako si? - oprezno je upitao Čak.
- Kao govno, da ti pravo kažem. Ti?
- I ja. Nedostajao si mi.
- I ti meni. Pakleno. Naši razgovori, naša muzika, gluvarenje na plaži. Pivo u ponoć na krovu Nejtove zgrade. Falilo mi je tvoje nepogrešivo «čitanje» mojih osjećanja. Tvoja sposobnost da ih «odsviraš», na osnovu samo par mojih konfuznih, bijesnih, nemoćnih riječi ili jednog pogleda.
- I opet bih to mogao.
- Znam.
- Koliko god da te je sve ovo međuvrijeme moralo promijeniti.
- I tebe.
- Oh, i ne slutiš koliko. Ali, sad sam bolji.
- Znam. I ja sam. Sazreo sam, konačno, s pedeset i kusur.
Počeli su da se smiju, kao da ni dan nije prošao od njihovog zadnjeg žučnog susreta po okončanju turneje i Čakove konačne odluke da napušta bend. Kao da nijedna gorka riječ nije izgovorena. Nastavili su da pričaju, potpuno izgubivši pojam o vremenu. Čak o Filipu, Itan o Vejnu. O tome kako su čisti kao sunce. Kako je Čak i cigarete ostavio. Pa Itan o svojoj bivšoj supruzi Kejt, a Čak o Šaroni. Kako se više nikada neće ženiti. Kako je posljednji album «Blind Dogs» - a posran. Kako je Čaka prva žena odrala kao mladog majmuna. Kako je Itan počeo da nabacuje stomak, iako aktivno surfuje, vježba i igra košarku.
U jednom trenutku, dok je, tokom razgovora, Čak nešto poluodsutno sviruckao na gitari, Itan je na tren prestao da priča, a onda mu se pjevušenjem pridružio. Čak je i riječi dodao. Zvučalo je tako dobro da je Čak odmah naredio Itanu da dođe kod njega, kao nekad, kad bi bio tužan i poželio da taj čemer isplače kroz muziku. Sad su obojica bili pretužni, ali je Čak osjećao da im se u prstima i glavama upravo uobličava pjesma milenijuma. Pjesmu samo za njih, ali koju mu sad ne bi bilo žao ni da podijele sa svijetom.
- Dovešću Vejna. Sad je kasno da nađem bebisiterku.
- Čekaćemo vas na prozoru.
Dvadeset minuta kasnije Itan i Čak su se zagrlili tako snažno da su obojica pali na pod. Filip i nešto stariji Vejn su se začuđeno pogledali, nijemo se pitajući da li bi, možda, i njih dvojica trebali da urade nešto slično, a onda su se, prosto, prihvatili Filipovih igračaka i potpuno zaboravili na očeve. Itan i Čak su nastavili da stvaraju svoju novu pjesmu, drugačiju od svega što su ikad uradili, ali je njihova kreativna energija bila ista, a misli jasne i složne.
Prekinuli su nakon par sati, samo da bi nahranili dječake i odveli ih na tuširanje, pa u krevet, nemirne, uzbuđene uzajamnim otkrovenjem, bez želje da zaspu, mada su im se oči sklapale. Gledali su ih zatim par minuta, onesviješćene od umora i novih doživljaja, kako se nemirno koprcaju u krevetima, dok su u snu ponovo proživljavali svoju malopređašnju igru i druženje, a onda se vratili u studio i sve do jutra dovršavali «Kissing the Hands of God».
Нема коментара:
Постави коментар