Epilog

Nakon promocije i nekoliko medijskih nastupa, Lejla je počela da razmišlja o povratku za Los Anđeles. Vukao ju je njen novi dom. I okean. I Mulholland Drive. I pisanje na plaži u svitanje, pa i posao u Starbucks-u. I Čak. Sem joj je pisao i prenio nezvaničnu informaciju da će početkom septembra, nakon sedam godina, ponovo imati živi nastup, doduše, na malom prostoru, na krovu jedne zgrade na Venice Beach-u. Ostajanje u rodnom gradu nije dolazilo u obzir, mada su joj urednici mnogih novina, koji svojevremeno nisu ni pomislili da odreaguju na njen prijedlog saradnje, sada nudili posao. Ni na pamet joj nije padalo da prihvati, ali, čovječe, što je to bio dobar osjećaj!!!

U planiranju povratka iznenada ju je prekinuo profesor Stanislav Milićević i njegov poziv za učešće u večeri muzike Čarlsa Kontalda, koju je organizovao na fakultetu, i na kojoj je smatrao da će njena knjiga, uz muziku koja će se slušati, gostima komplementarno približiti Čakovu biografiju i diskografiju.

 

-          Ovo je telepatija, profesore – obradova se Lejla. Ja sam upravo od jednog kolege saznala da Čarls u septembru planira živi nastup u Los Anđelesu.

-          On ponovo nastupa? – zainteresova se Sten. E, to bih mnogo volio da vidim. A sada bih i mogao, u septembru neću, kao uvijek do sada, imati predavanja, zapravo, sumnjam da ću imati ikakvih obaveza...

-          Ja ću da idem obavezno!

-          Dakle, vraćate se tamo? – upita Stanislav.

-          Vraćam, naravno. – odgovori Lejla. Ovdje sam došla samo nakratko, zbog knjige. Nakon onolikog preokreta koji sam napravila, ne bih se više mogla vratiti ovdje. Sad sam tek u punoj mjeri spoznala koliko, zapravo, nikad nisam pripadala ovom gradu. Ustvari, osjećam kao da sam već otišla, a ovo ovdje je moj hologram.

U kasno, lijeno popodne Ivan je, malo tužan nakon ispraćanja Johnny – ja na dubrovački aerodrom, odakle je, prije par sati, nastavio za Norvešku, došao s Davidom u Šoneovu garažu da odsluša probu Sound Mastersa pred skori nastup u znamenitom gradskom klubu u kojem  su dobili angažman za cijelo ljeto. Ivan je, teška srca, morao da prizna da je bend mnogo napredovao, da su momci bili odlično usvirani i zvučali mnogo zrelije i stabilnije, valjda, uporedo s njihovim opštim personalnim sazrijevanjem. Da se razumijemo, i dalje su se oni, pretežno, smijali kao da su blago mentalno zaostali i napade smijeha zaokruživali beslovesnim roktanjem, a iz noćnih izlazaka dolazili urnisani, ali nije mogao da ne primijeti da su svi izgradili dirljiv pokroviteljski odnos prema Davidu, demonstrirajući nivo odgovornosti i posvećenosti koji od njih niko nije očekivao. Šone je, čak, na opšte i nemalo iznenađenje, upisao elektrotehniku i na vrijeme položio sve ispite s prve godine. A sad je bilo došlo vrijeme da ga impresionira i kao muzičar.

U garažu je pristigao kad su Sound Mastersi uvježbavali stvar koju su upravo uvrstili u svoj repertoar. Ivan je nije znao, ali zvuk je bio moćan i prodoran, a svaki filigranski obrađeni stih kao da ga je probadao kroz glavu, pa silazio niz grudi, da bi se, na kraju, svom silinom sjurio u stomak, tamo gdje je Ivan oduvijek najsnažnije reagovao na svaki nadražaj, na čvorištu najosjetljivijih nervnih završetaka, stjecištu najvećeg bola i radosti. Momentalno se zakačio za stih: „Uvijek sam glumio svaki svoj osmijeh“.

-          Šta ovo svirate, momci? Koji je ovo bend? – naivno ih upita.

-          Kontaldo, budaletino, zar je moguće da ga nisi slušao? – zapanjenim pitanjem odgovori Šone.

-          Nikad. – postiđeno odgovori Ivan.

-          E, onda te vodim sa sobom na veče njegove muzike. Organizuje profesor Stanislav Milićević s PMF – a, radi elementarne muzičke edukacije studenata, baš kakva i tebi treba. Ne smijem dozvoliti da me više ovako blamiraš.

Posljednje Stenovo veče na fakultetu je obećavalo od samog starta. Pola sata prije zakazanog početka velika sala je bila puna studenata i drugi, mlađih i starijih, posjetilaca. Stigli su i Sound Mastersi u kompletnom sastavu i pridružili se još nekolicini lokalnih muzičara. Ivan i Čarna su doveli Davida. Na velikom platnu su se smjenjivale Čakove fotografije, od najranijeg uzrasta pa do danas. Publika je još neko vrijeme opušteno cirkulisala okolo, a onda su se svjetla pogasila i iz ugla se začuo Lejlin glas.

-          Žao mi je što Čak Kontaldo večeras nije ovdje, jer znam da bi ga ovakvo okupljanje veoma obradovalo. On je po više puta svirao u svim svjetskim arenama, a najveću radost je doživljavao upravo u malim prostorima, u kojima jasno može da vidi lica ljudi i osjeti kako reaguju na njegovu muziku, na njegovu emociju koja se, u malom prostoru, ne rasipa, već ostaje zaključana između njih, s maksimumom koncentracije i učinka.

U jednom trenutku Ivanov telefon je zasvijetlio i zavibrirao. Johhny ga je obavještavao da je stigao u kampus i da apartman izgleda tužno bez njega, te mu poručio da poljubi Davida i Čarnu. Kraj poruke je bio rezervisan za njega lično i glasio je: „A tebe, brate... Ma, ono... ZAUVEK.“ Pokazao je poruku Čarni. Ona ga je, vještica sveznajuća i svevideća, samo pogledala, nasmiješila se i, po običaju, presrela njegove misli i izgovorila ih prije njega: „Znam. Idi kod svog čovjeka. Ili ga dovedi ovamo. Što god da odlučiš, David i ja ćemo te čekati.“

Tri bjegunca su, svaki za sebe, u glavi premotavali filmove svojih života, sav taj uzbuđujući, izluđujući, vrtoglavi, sagorijevajući, raskošan, pomamni, iskušavajući, samo ponekad obnavljajući a nikad, baš nikad umirujući kaleidoskop emocija i događaja, nemajući pojma da bar još dvoje, u toj istoj sali, radi isto, gonjeno istom potrebom. Da bar još dvoje sanjaju da se probude na drugom mjestu i otpočnu iscjeljenje svojih duša. U mislima su ponovo proživljavali sve rijetke uzlete i gotovo uobičajene sunovrate, lomove i ponovno spajanje, uz šavove koji ostaju zauvijek da podsjećaju na ko zna koliko puta ponovljene greške i, valjda, već jednom naučene lekcije.

Bili su svjesni samo jednog: da je klica tog iscjeljujućeg procesa posijana i da se taj proces ne može zaustaviti, da život ide dalje, ali da oni mogu da biraju pravac u kojem će se on nastaviti.

U isto vrijeme, Lejla je dovršavala posljednji blok priče koji se odnosio na Čakov period nakon sviranja u Blind Dogs - ima.

-          Zadnjih deset godina Kontaldo je pravio muziku isključivo za svoju nezavisnu diskografsku kuću i besplatno je stavljao na raspolaganje fanovima koji dijele njegov muzički senzibilitet. To ga, između ostalog, i svrstava među najveće gitariste svih vremena: posvećenost umjetnosti, neumorno istraživanje, jedinstveni način kombinovanja tehničkog gitarskog umijeća s muzičkom teorijom i emocijom, dubokom i iskrenom, izlažući najranjiviji dio sebe, nasuprot ostatku svijeta koji neprestano nastoji da sebe od svega zaštiti, da nadmudri sudbinu, kao da je ikad iko uspio u tome.

 

A kako je on, često sam se pitala, sve to skupa postigao? Pa, tako što se oslobodio. Otišao je iz benda koji je mnogo volio, ali koji više nije stimulisao njegovu kreativnost na način koji je njemu bio potreban, i to u trenutku kad se bend, popularnosti što se tiče, nalazio na krovu svijeta“.

U potpunosti se identifikujem s ovim njegovim razmišljanjem i postupkom. I sama sam, negdje prošle godine, jednog dana prosto spakovala stvari i otišla iz okruženja u kojem sam, formalno i činjenički, živjela, ali u kojem sam, u duši i kao kreativac, venula i gasila se. Žao mi je samo što to nisam uradila mnogo ranije, što sam dozvolila da moj kukavičluk toliko odloži oslobođenje. Imajući sve to u vidu, neću imati mira ako ne kažem, svima koji sumnjaju da se nalaze na pravom mjestu: ako želiš da odeš, velika je vjerovatnoća da to zaista i treba da učiniš. Naravno, to ne treba da učiniš nepromišljeno, ali ni ne oklijevaj previše. Stvori najneophodnije preduslove za to , a onda budi hrabar i idi.

-          Prosto idi. – ponovi Lejla.

-          Tutanj. – prošapta Ivan.

-          Što dalje odavde. – zaključi Sten.

Odlazak.