Moje stvari: Ivan & Johnny FULL

Subota. Lijeno popodne. Hladno pivo. Vazduh zasićen vlagom i garažnim rokom koji cepaju moj mlađi brat i njegovi poluretardirani golobradi pajtosi iz komšiluka. Osjećam potrebu da dam kratak opis tog jadnog zvuka, koji stvara utisak da su zvučnici otišli dođavola, ako kapirate što hoću da kažem. Dakle, moj brat Šone se iživljava na basu („Brate, rokeri ne sviraju, rokeri rokaju!“ – njegov je odgovor na svaku moju diskretnu napomenu da sviraju krajnje neprecizno i bez plana), Baki mu se, satirući bubnjeve, pridružuje u nemilosrdnoj ritam sekciji, lead vokal Sale izvještačeno zavija kroz nos pokušavajući da zvuči kao Cane Partibrejker, dok jedine koliko – toliko suvisle zvuke proizvodi Roki na solo gitari, što, nažalost, ni izdaleka nije dovoljno da popravi više nego mučan opšti utisak. Kad im se, otprilike jednom sedmično, u pauzi između dvije sesije bjesomučnog štrebanja, priključi i Aleksa sa svojim psihodeličnim deonicama na saksofonu, možete da pretpostavite na šta to liči i zašto jedva čekam da dođe Čarna da idemo napolje.

Ja, u protivnom, najradije ne bih mrdao iz ove blažene pozicije i udobne zavaljenosti na svom škripavom, ali neviđeno udobnom starom krevetu. Naš roditeljski dvojac, začudo, podržava ovu kaznu za uši, čak i meni sugeriše da povremeno iznenadim slušni aparat muzikom iz doba kad su se bendovi gledali kroz blagu alkoholnu izmaglicu i duvanski dim, a momci nesporazume rješavali zdravim, poštenim pesničenjem u zadnjem dvorištu gimnazije. Ok, stari, evo, slušam. Iako sam klasičan tehno geek. Nerd. Štreber. Što moju Čarnu, naravno, izluđuje, ali me prihvata takvog kakav sam. Jebem li ga, iz nekog razloga me voli. Volim i ja nju. Ona je moja spona s realnim svijetom. Ona se ne ljuti što često, umjesto da je vodim u grad, ostajem kod kuće sa Pakijem i Manjifikom i svoju sobu pretvaram u poprište višesatne gejmerske sesije. Studije mi idu dobro. Završavam treću godinu na elektrotehnici i nedavno sam dobio djelimičnu stipendiju norveške Vlade za završnu godinu specijalističkih studija. Samo da još nabavim 10 000 eura za godišnju školarinu. Podnio sam nekoliko molbi za sponzorstvo, pa možda i dobijem pare. Ma, ako i ne dobijem, boli me uvo. Više vremena za gluvarenje.

Ah, konačno stiže Čarna. Da li mi se samo čini ili joj je zadnjica malo porasla u zadnje vrijeme? Svjestan da je bolje da ne pitam ni za to, a ni zašto je za šetnju obukla široku trenerku, samo sam je na brzaka poljubio i izgurao iz kuće, kako bismo što prije izašli iz radijusa čujnosti sad već kontroli prilično otrgnutih Sound Mastersa. Isprva mi nije bilo naročito čudno što Čarna ćuti. Ona i inače ne priča mnogo, što je jedan od brojnih razloga zbog kojih je volim. Počeo sam da sumnjam tek kad je odbila pivo u Brlogu. Tek na moj po stoti put ponovljeni upit ljutito me je pogledala (moj pomalo monotoni glas, svjestan sam toga, stvarno zna da iznervira) i nervozno procijedila kroz zube da je trudna. Mogu da zamislim kakav je bio moj izraz lica (a malo je reći da sam se osjećao kao gromom ošinut) kad je zgađeno odmahnula rukom i ipak uzela pivo.

- Nadam se da nećeš biti toliko glup i neoprezan da pitaš kako je to moguće. – njeno bijesno poluglasno režanje nije ostavilo ni milimetar prostora da realizujem svoju prvobitnu namjeru da uradim upravo to.

- Je li, majke ti, a kad si mislila da mi kažeš? – pokušah da se izborim za svoje pravo na osnovne informacije o novonastaloj situaciji koja ima da promijeni naše živote zauvijek.

- A ne preporučujem ti ni da pitaš da li je tvoje. – dodade ništa umiljatije.

- E, to nisam htio da pitam! – uputih protest toliko jadan da sam sam sebe prezreo iz dubine svoje šokirane duše. Sasuo sam pivo niz grlo i riješio da pokušam da zadržim ono malo muškosti koja je već trčećim korakom napuštala pogrbljenu ljušturu mog skoro dva metra visokog tijela koje teretanu u životu nije vidjelo.

- Ok, pretpostavljam da nije uputno ni da pitam što bi sada trebalo da uradimo, ali moram. Ako planiraš da zadržiš trudnoću, mislim da bi bilo najlogičnije da se vjenčamo. Što ti misliš? Nije da sam baš ovako zamišljao naše vjenčanje, pogotovo sad kad sam na putu da dobijem tu specijalizaciju u Norveškoj, ali napravićemo krizni plan. U svakom slučaju, ne bi bilo pametno da propustim tu šansu, kad završim studije tamo ću naći posao, pa ćete se i vas dvoje doseliti. U međuvremenu će ti naši roditelji pomagati oko bebe... Sve ćemo rij...

- Ma, jedi govna. – Čarna zveknu praznom pivskom flašom o sto i, sad već očigledno trudnički gegavo, napusti Brlog. Poslije toga mi se više nijednom nije javila. Bezbroj puta sam je zvao, zvonio na vratima, slao poruke, sačekivao ispred fakulteta, pratio je do kuće (ako se tako uopšte može nazvati moje ponizno kaskanje desetak koraka za njom). Nije me udostojila nijedne riječi niti pogleda. Debljala se iz dana u dan i ja tu ništa nisam mogao da učinim.

A onda sam dobio obavještenje da je moj zahtjev za sponzorstvo odobren i da mogu da krenem sredinom septembra. Nakon još jednog niza bezuspješnih pokušaja da Čarnu ubijedim da ode sa mnom za Norvešku ili me makar samo sasluša, to sam i učinio, ostaviviši pred njenim vratima figuru Action Man-a i jednu od onih lutki buljavih očiju i botoksiranih usana koje sam vidio u TV reklami.

Vratio sam se poslije dvije godine. Čarna u međuvremenu nije odgovorila ni na jedan moj pokušaj da stupim u kontakt. I mojima je zabranila da mi bilo šta kažu. Samo mi je njena sestra, bez ijedne propratne riječi, jednom poslala sliku bebe sa beskrajno šarmantnim bezubim osmijehom i nesavladivim žbunom svijetlo smeđe kovrdžave kose. Sa slike nisam uspio da razaznam da li je u pitanju dječak ili djevojčica, ali je žbun, nedvosmisleno, bio moj. Od te fotografije se više nikada neću odvojiti.

Anyway, zauzeo sam poziciju ispred njene kuće, poput najcrnjeg manijaka se krijući iza dva obližnja prastara kedra, i čekao sve dok se nije pojavila, vodeći za ruku dječaka koji je u drugoj ruci nosio figuru Action Man-a sa gadnom zelenom maskom na licu i koja mi je djelovala strašno poznato.

„Jeste, to je ono sranje koje si mu kupio prije nego što si, kao posljednji smrad, zapalio za Norvešku. Kao da bih te ja zadržavala.“ – smrknuto procijedi Čarna kao da se ni na trenutak nismo rastajali. Htio sam da viknem da nije fer, da sam htio i njih dvoje da vodim za usranu Norvešku, da sam htio sve da uradim, ali znao sam da je bolje da ćutim. Uostalom, u ovom trenutku mi je njeno durenje bilo manje važno. Sva pažnja mi se automatski usmjerila na moje apsolutno savršeno dijete. Na te začuđene zelene oči fiksirane na moje lice. Časna riječ, gledao me je kao da zna da je moj. Neko vrijeme je, sa izrazom prepoznavanja, proučavao moju kosu, a zatim upitno pogledao svoju majku, kao da traži objašnjenje ko sam i otkud sam se stvorio. Bože, nadam se da nije i smotan na mene. Umjesto toga, Čarna je nastavila:

„Lutku smo, samo da znaš, onu što izgleda kao sponzoruša, poklonili Davidovoj drugarici iz jaslica za rođendan. Eto, to ti je apdejt o nama, a sada moramo da idemo. Drugar Irfan i njegova majka nas čekaju u igraonici.“

„Slušaj, Čarna, želim da ga vidim. To jest, da ga viđam. Ja sam mu otac.“ – odlučno joj saopštih. Nije dolazilo u obzir da dozvolim da se ikad više odvojim od ovog ljepotana.

„A gdje si bio kad se rodio, da ga pridržiš dok prođu bolovi od moje rane od carskog reza? Jeste, majstore, carski rez, imala sam preeklampsiju. Ne želiš da znaš što je to. Gdje si bio da griješ mlijeko za flašicu dok ga ja presvlačim kad se probudi usred noći? Gdje si bio da mu kupiš benkicu sa Partizanovim grbom, kao svaki normalan otac? Ne brini, ja sam mu je kupila“ – prezrivo me je pogledala videći kako sam se bolno trznuo na pomen Partizanove benkice.

Stvarno, trebalo je to da mu kupim, jebemmumater. Što li sam sve još propustio, pitao sam se stojeći skrušeno pred njima i gledajući kako David petom dubi rupu u zemlji, dok ga Čarna nije vidjela i rekla mu da prestane, a zatim se okrenula i otišla, odvodeći mog dragocjenog dječaka kod Irfana, koji sad ima da se igra s njim do mile volje, a ja ga nisam smio ni zagrliti.

„Ali ja ću sada stalno biti tu za njega. Moraš mi dozvoliti...“

Ne okrenuvši se, Čarna mi je pokazala srednji prst one ruke kojom nije držala Davidovu ručicu u golmanskoj rukavici i mirno nastavila put ka centru grada.

„OK, kapiraš da ovo znači rat...“ – povikah za njom, iako pojma nisam imao kako bi trebala izgledati moja ratna taktika, pa čak ni moj sljedeći potez. Sve u svemu, odlična startna pozicija.

„Brate, koliko se ja razumijem, mrka kapa.“ – „osokoli“ me moj brat Šone kasnije tokom dana. Čarna je uspjela bez tebe, sama je odgojila Davida, zaposlila se, brate, završava fakultet, ni od koga nije htjela da primi pare, samo ponekad dovede malog na čuvanje, brate, ono, kad se prehladi pa ne može u vrtić...Našla je momka, dobar neki lik, voli Davida, brate, kapiraš, sredila je život i sumnjam da će ti sad dozvoliti da sve razbucaš.“

„Šone, nisam došao ništa da razbucam. Drago mi je što je ponovo srećna u ljubavi, zaslužila je to. Ja Čarnu više ne volim, samo hoću da viđam svoje dijete, i to kad god poželim. Spreman sam da se za to izborim i preko Suda.“

U tom trenutku mi odjednom, kao bljesak munje, kroz glavu protutnja činjenica koju do tada nisam uzimao u obzir, a koja će, u paklu koji mi se sprema, zapravo odigrati presudnu ulogu. Tek mi je sad doprlo do mozga...Au, jebote. Au, jebote! Ima sina, u najboljem slučaju, da viđam svake prestupne godine. Ok, moram da se vratim unazad i objasnim zašto, kakva mi je životna otkrovenija u tom smislu donio dolazak u Norvešku i kako su se neki tajni pretinci u mom mozgu neočekivano ponovo otključali.

Nemam pojma kad sam prvi put provalio da sam, zapravo,...pa, da volim frajere a da djevojke, eto, podnosim. Znam samo da ovakav nisam oduvijek, naprotiv, u vrtiću sam, kažu, djevojčice spopadao kao mutav, o čemu su vaspitačice svakodnevno izvještavale moje roditelje, a ja poslije dobijao prutom po dupetu. Hoću da kažem, stvarno ništa nije ukazivalo na ovo. Ipak, sljedeće čega se u nastavku svog razvoja kao seksualnog bića sjećam je Draženov kratki, ali efektni performans u sedmom razredu, na teniskom terenu nakon naše spektakularne pobjede nad Šekijem i Petrom, najboljim i do tada jedinim neporaženim dublom u kraju. Jeste da smo za pobjedu mogli da zahvalimo samo činjenici da su se njih dvojica tog jutra posvađali na krv i nož pa su bili potpuno dekoncentrisani, ali nama je bilo svejedno.

Da skratim priču, Dražen je stao pored mreže, skinuo majicu, uzeo flašu sa vodom i izručio njenu sadržinu na sebe trijumfalno zaurlavši iz sveg glasa. Ja sam, stojeći kraj aut – linije, hipnotisanim pogledom pratio mlazeve vode koji su mu se, reflektujući zasljepljujuće zrake podnevnog sunca, slivali niz tamnu poludugu kosu, lice, ramena, grudi i stomak, sve dok ih nije upila tkanina šortsa. Bio sam obeznanjen. Srce mi je nekontrolisano tuklo, uz dramatične preskoke. Čovječe, izgledao je kao četrnaestogodišnji Apolon.

- Što si stao, dolazi ovamo! – nasmiješeno me pozvao kažiprstom i ja, kao na tuđim nogama, priđoh, na šta me on veselo isprska ostatkom vode iz flaše i ispruži ruke prema meni, te se zagrlismo i, shodno primitivnim muškim običajima, trapavo potapšasmo po leđima. Ni sada ne umijem opisati, a još manje objasniti hemijski proces koji se izdešavao u mom organizmu usljed ove scene, za mene toliko upečatljive da sam otrčao u svlačionicu pod hladan tuš a da ni rekete nisam spakovao. Toliko upečatljive da mi je sve do danas ona u potisnutom kutku podsvijesti ostala referentna tačka za mjerenje muškog seksipila. Kako bih izbjegao ponavljanje ove ponižavajuće situacije, Dražena sam od tada zaobilazio u najširem mogućem luku.

Srećom po mene, uskoro je došao ljetnji raspust, mi smo otišli u različite srednje škole i otada se nismo viđali. Zabavljao sam se isključivo sa djevojkama, a na drugoj godini fakulteta sam upoznao i Čarnu, sa kojom mi je bilo lijepo i zanimljivo i koja je zauzela čitav moj životni prostor. Nije tu nikad bilo, ako ćemo sasvim iskreno, nekog naročitog seksualnog varničenja, ali sam bio spokojan i srećan. Muškarce sam, kao što već rekoh, svjesnim naporom volje smjestio u najzabitiju komoru podsvijesti i više im nisam dao da izlaze odatle, što su oni korektno poštovali sve do mog dolaska u Norvešku.

Kao da je juče bilo pamtim osjećaj potpune pometenosti koji me je spopao kad sam prvi put kročio u kampus. Bio sam ubijeđen da svi gledaju u mene i mojih šesnaest kofera. Prolazeći, u potrazi za krilom u kojem su bili smješteni studenti četvrte godine, kroz hodnike i bacajući letimičan pogled na otvorene sobe, bilo mi je jasno da ću među svojim stvarima morati da izvršim oštru selekciju. Moja majka će biti očajna.

Kad sam konačno pronašao svoju sobu, sačekalo me je neprijatno iznenađenje u vidu robustnog frajera u trenerci, izvaljenog na sofi u zajedničkoj prostoriji apartmana iz koje su vrata vodila u dvije spavaće sobe. Očigledno nije bio nov u kampusu i mogao bih se zakleti da ni on nije bio oduševljen mojim dolaskom.

- Who the hell are you? [1]– upita me na engleskom sa tvrdim akcentom koji je nedvosmisleno odavao porijeklo sa prostora s kojih sam i sam došao. Divota.

- Nice to meet you, my name is Ivan Milošević, obviously your roommate. Try not to look so enthusiastic about it. [2]– nije da sam očekivao da će moj dolazak izazvati bilo čije ushićenje, ali eksplozija koja je uslijedila me je ostavila bez komentara.

- Molim??? Ima sad da jebem mater onim idiotima u registracionom, rekli su mi da ću u ovom usranom apartmanu biti sam! Ima da ih polupam, jebote! I otkud ti sad ovde, dođavola??? Zar useljavanje nije završeno pre deset dana? – izdernja se moj ljubazni domaćin unoseći mi se, vrlo neprijatno, u lični proctor.

- Nemam pojma, meni je neki dan javljeno da sam dobio mjesto u kampusu... – zbunjeno promucah.

- Idem sad da im jebem mater i da im kažem da ti nađu neko drugo mesto. Mislim, ništa lično, brate, al' meni su rekli da ovde neće niko dolaziti. E, sad će da vide! Odma' se vraćam! – dreknu i furiozno izjuri snažno zalupivši vratima.

- E, 'ajde, molim te, požuri, jedva čekam da se vratiš i nastaviš da sereš po meni. – cinično doviknuh za njim, na šta se on, začudo, poče smijati kao lud, što mu, pretpostavljam, nije teško padalo.

- I meni je drago što smo se upoznali – iscrpljeno zaključih i tromo sjedoh na jedan od svojih mnogobrojnih kofera. Moj prvi dan na kampusu nije mogao bolje početi.

Ubrzo se ludak vratio, još bješnji i luđi nego prije. Sve je govorilo da ćemo morati da koegzistiramo u apartmanu, koliko god nam to obojici strašno djelovalo.

- Slušaj, ovako stoje stvari: moraćemo da podelimo obaveze. Ja sam u čišćenju nikakav, pa bolje da to preuzmeš ti. Ja ću se pobrinuti za pranje veša. Dalje, s obzirom da deluješ kao štreber, pomagaćeš mi oko seminarskih, a ja ću donositi večeru u sobu, da ne moraš da ideš u kafeteriju. Naveče bude neviđena gužva, znaš. Ok?

Pristao sam, mada sam bio vrlo skeptičan u pogledu tog pranja veša. Međutim, već prekosjutra naveče sam se iznenadio kad je u zajedničku prostoriju unio dvije kese opranog i ispeglanog veša. Sve mi je bilo mnogo jasnije kad je, odmah zatim, izašao da isprati dugonogu crvenokosu koleginicu i u znak zahvalnosti joj pečatirao usta petominutnim poljupcem, na šta je ona blaženo odlelujala niz hodnik cvrkućući: „Call me later, hon'!“.

Da se ne lažemo, naše prve dane kohabitacije obilježili su brojni usponi i padovi. Hoću da kažem, svega je bilo u izobilju: urlanja oko prekomjernog zadržavanja u kupatilu (ja na Johnny-ja, kojem nikad nije bilo dosta metroseksualističkog narcisoidnog blejanja u sopstveni odraz u ogledalu, s posebnim osvrtom na obilno zamašćenu frizuru, trbušnjake i muški ponos), predugog telefoniranja (opet ja na Johnny-ja, čiji su dogovori za kres – kombinacije, istovremeno na više kolosijeka, a na istoj lokaciji, konzumirali previše vremena i moje koncentracije za učenje, gadnu sadržinu konverzacija da i ne spominjem), neočekivanog i drskog otpora prema privođenju djevojaka u apartman i razvratnim zvucima i vokabularu koji su se istim posljedično širili na neprihvatljivim razinama (Johnny na mene), nadjačavanja šabanskog folka tehno i trance partijanerskim zvukom (Johnny na mene), razbacivanja odjeće i usvinjavanja kupatila (naravno, ja na Johnny-ja), ali i zajedničkog onesvješćivanja od tekile, razmjene modnih savjeta (koja je rezultirala Johnny-jevim povremenim izlascima iz trenerki i hoody-ja, kao i mojim prvim stidljivim eksperimentima sa bojama i dezenima, bjesomučnog razvaljivanja od igrica i bučnog navijanja tokom Partizanovih utakmica. Kako je vrijeme prolazilo, povoda za sukobe je bilo sve manje, a sistem razmjene dobara i usluga je funkcionisao besprijekorno. Sve je govorilo da ulazimo u idiličnu fazu koja će potrajati do kraja studija.

A onda, jednog jutra, ispred do tada praznog susjednog apartmana zatekosmo dva kofera. Ružičasta. Johnny i ja se zabezeknuto pogledasmo, a onda pretpostavismo da je nekom od studenata iz susjednih apartmana u posjetu došla djevojka, te spokojno nastavismo svojim putem. Ja sam krenuo na predavanja, a Johnny je požurio u teretanu. Dok se udaljavao niz hodnik, izlažući mom pogledu svoja snažna ramena, osjetio sam kako me malopređašnji osjećaj spokoja napušta i kako mi se u svaku poru tijela uvlači pomisao da bi bilo dobro da Johnny-ja što prije mentalno i emocionalno lociram u onu svoju tajnu komoru i dvaput zaključam.

Kad sam se vratio s predavanja, kofera u hodniku više nije bilo, ali se iz susjednog apartmana čula zaglušujuća buka koja je zvučala kao pakleni uradak iz muzičke kuhinje Šoneove bande. Kroz otvorena vrata naše zajedničke prostorije uočio sam Johnny-ja kako radoznalo pogledava u pravcu zvukova za koje dobro znam da ga inače ne privlače.

- Čoveče, znaš kakva nam je riba došla u komšiluk, sačekaj malo, sa' će sigurno da iznese smeće, vid'o sam da je malopre unela onu crnu kesu. Ja ću odma' da joj se upucam, mislim, ja sam je prvi vid'o, brate, ono, ako me razumeš.

- Slobodno, serdare, ožeži, ja ti sigurno neću stajati na putu. – ravodušno i od predavanja smoreno odvratih i odoh na tuširanje, ali se s pola puta vratih jer je nova komšinica upravo u tom trenutku izašla i došla da se upozna. Jedan jedini pogled je bio dovoljan da odmah potpišem sve što je Johnny rekao. Svi su atributi, bez sumnje, bili na svom mjestu, i to u idealnim proporcijama, kosa duga, blago valovita, riđa. Oči tamno zelene. Ten svijetao. Kao anđeo sa Botičelijevih slika, mada je bila stilizovana više kao anđeo smrti. Lak i ruž crni, a do vrata duge noge spakovane u, za moj pojam, morbidne crne kožne pantalone, ali to, nekako, nije uticalo na njenu savršenu pojavu. Da skratim priču, nije ni čudo što je Johnny-jeva vilica instantno pala a oči zaprijetile da mu iscure iz duplji.

- Ja sam Zarja, iz Maribora. – predstavi se na sasvim solidnom „naškom“. - Čula sam Kemala Montena iz vašeg apartmana, pa sam zaključila da ste „naši“.

- Drago mi je, ja sam Nikola – naglašeno ljubazno uleti Johnny, besramno je odmjeravajući od glave do pete i nazad.

- Ja sam Ivan, a Kemala sluša Johnny, samo da se zna. Sad si dobro prošla, jer on, inače sluša turbo folk, i svako malo se pita „što se ne ubi ispod one kruške“. – predstavih se i ja. Inače, kako to da su te smjestili u ovo krilo zgrade, ovdje, koliko ja znam, nema djevojaka, možda bi trebalo da pitaš da ti daju drugi apart...

- Ćuti, bre, budaletino, oteraćeš nam komšinicu – prekide me Johnny nonšalantno me klepivši po tjemenu. Ne zameri, Zarja, on studira elektrotehniku, kapiraš, nije to moglo ostati bez posledica. Mislim, ok je on, kad se malo privikneš, ume da popravi računar, mobilni i tako, a toalet što čisti pojma nemaš. A jel' 'oćeš da ti pokažem kampus? Imamo finu kafeteriju, sad još nije gužva, svideće ti se. Ivane, ti ono beše krenuo na tuširanje, a? – značajno me pogleda, što je, naravno, značilo da treba da se čistim.

Pretpostavivši da će obilazak kampusa potrajati, ja sam pokupio knjige sa stola i otišao u biblioteku. Završivši rad brže nego što sam očekivao, dva sata kasnije sam prošetao do dijela sa beletristikom i uzeo „Tlo pod njenim nogama“ Salmana Rušdija. U jednom trenutku, na povratku do stola za kojim sam pisao, put mi prepriječi Zarja. Ne prepoznavši je u prvi mah među policama sa knjigama, onako u crno odjevenu i monstruozno našminkanu, pod nedostatnim dnevnim svjetlom koje je iz munuta u minut slabilo dok se napolju hvatao prvi mrak, na trenutak pretrnuh od straha.

- To si ti, jebote, kako me uplaši! – sa olakšanjem odahnuh. Ona ništa ne odgovori i, na moje veliko iznenađenje, sjede na moj sto a zatim, uočivši knjigu koju sam donio, tiho zapjevuši: „Let me love you true, let me rescue you, let me lead you to where two roads meet...“[3] Malo je reći da sam se zabezeknuo kad me je uhvatila za kragnu košulje, privukla sebi i opasnim altom upitala: „Šta kažeš da odemo iz ove žabokrečine tamo gde se nešto događa?“[4]

- Ne slušam ti ja tu muziku, ni U2 ni Disciplinu kičme. To vole moji roditelji...

- Nije važno...- promrmljala je, uhvatila me za ruke i pokušala da me odvuče napolje.

Postalo mi je užasno neprijatno. Nisam osjetio ništa osim neizdržive želje da se što prije netragom izgubim. Lažem. Osjetio sam nešto. Poželio sam da me je ovako startovao Johnny, sa sve kičerskim boksericama sa slikom bika na strateškoj poziciji. Onda me je oblio hladan znoj, pa me je spopala nekontrolisana drhtavica u kombinaciji sa neobuzdanim prilivom adrenalina, da bi me konačno dotukla spoznaja da od sebe ne možeš pobjeći koliko god puta zaključao tajnu komoru svojih mračnih želja.

Čim sam se malo pribrao, otrgao sam se iz Zarjinog zagrljaja i gotovo trčeći izašao iz biblioteke, ostavljajući je, zapanjenu, sasvim sigurno, prvim odbijanjem u životu očigledno ispunjenom neizmjernim i potpuno razumljivim muškim divljenjem. Znam, idiot sam, ali ne, neću jednog dana sebe šutirati u dupe zbog ovoga.

Kad sam, kao bez duše, utrčao u apartman, zatekao sam Johnny-ja standardno izvaljenog na krevetu kako sa za njega netipičnom koncentracijom proučava ilustrovani časopis koji se nije zvao ni Ecconomist ni Scientific Journal, ako kapirate što hoću da kažem. Očajnički mu istrgoh edukativni materijal iz ruku i diskretno skrenuh pažnju da i od najvažnijeg postoji važnije.

- Slušaj što se upravo desilo!!! Sjedim ja tako u biblioteci i, taman što sam završio seminarski...

- ...wooooow, mogu misliti, već miriše na razuzdan provod, brzo pričaj dalje, ne drži me ovako u neizvesnosti!

- Ma, slušaj, čovječe, završio sam seminarski i otišao do Beletristike da uzmem knjigu, kad naiđe Zarja...

- Ma, šta kažeš, znači, i ona je štreber? Svašta. Uostalom, briga me, dobra je riba, nema veze što je pametna. – odjednom se zainteresova Johnny. I, šta je onda bilo?

- Nećeš vjerovati, znam, ali spopala me je, tamo, nasred čitaonice, između polica sa savremenom poezijom i istorijskim romanom!

- Sereš! – zavrišta Johnny i prevrnu se s kreveta od smijeha.

- Ok, ne moraš da mi vjeruješ, boli me uvo, ne znam što sam ti uopšte i pričao. Vrati se svojim srnama iz dirty magazina, to je taman tvoj kalibar.

Dok sam, bijesan i neshvaćen, marširao ka svojoj sobi, u apartman je upala Zarja i počela da me ispituje, ne obazirući se na Johnny-jevo prisustvo. Te gdje je pogriješila, te što njoj fali, te mislim li ja da će ona da juri za mnom (E, neće, majci, da se ja ne bih slučajno zanosio) i tako unedogled. Sve u svemu, nastup je bio, onako, ženski histeričan i nimalo mittel-europski, mogao bih da dodam. Johnny nam se ćutke pridružio u zajedničkoj prostoriji s nevjericom na licu. Očigledno mu nikako nije dopiralo do mozga da je bilo koja djevojka, a pogotovo ovakva pirana, zainteresovana za mene. Da ganja mene. Da se pali na mene. Pola čovjeka – pola udžbenik.

- Šta je bilo, frajeru? Glumiš nedostižnost, a?

- Pa, kad već pitaš, jedina uloga koja mene sada zanima je uloga oca. Uskoro postajem otac, da, ali sam ispao govno i moja bivša djevojka neće dozvoliti da viđam svoje dijete, tako da, Zarja, možeš biti mirna, ne fali ti ništa, savršena si, ali meni su misli, prosto, na drugoj strani. Johnny, možeš da sastaviš vilice, nemam više šokantnih informacija.

- Vidi ti, kako se ono kaže, proizvoda ukrštanja knjiškog moljca i rasplodnog bika, ko bi očekivao da ti držiš, ono, skeletons in the closet??? [5]– zapanjeno promuca Johnny. A meni se učinilo da si mi neki dan zagledao zadnjicu kad sam oblačio kupaće pred odlazak na bazen...Ono, taman sam mislio da te pitam 'esi mi ti od onih...Koji zajeb, frajeru, u životu nisam ovoliko pogrešio! – prosto nije mogao da prestane da melje.

Zarja je demonstrativno izašla i tresnula vratima. Pitam se zašto žene kraj svog učešća u raspravi uvijek, ali UVIJEK, obznanjuju teatralnim treskanjem vratima? Kraj digresije.

- Znači, ti stvarno zamalo nisi zvekn'o ovu ludaču... – šapatom zaključi Johnny, i dalje zakovrnutog pogleda. A na mene nije reagovala uopšte. Da čovek ne poveruje.

- Stvarno šokantno, Stamenkoviću. Pogotovo što ti je zadnjica savršena. I six packs[6]-i isto. Da, vidio sam. Dobro sam vidio. Eto ti još jednog skeletona. A osim toga si govedo neopjevano, znači, san svake žene. Stvarno ne znam kako ti je odoljela. Ja ne bih mogao. Eto. Rekao sam. A sad me izvini, povlačim se u svoje odaje. Za danas je, mislim, dosta ponižavanja.

Sve bih dao da zaboravim narednih nekoliko dana koje sam proveo u konstantnom, uglavnom bezuspješnom, skrivanju od Johnny-ja i Zarje. Kažem „bezuspješnom“, jer iskrsavali su odasvud: u kafeteriji, u IT laboratoriji, Johnny je čak i u biblioteku došao, po prvi put za sve godine u kampusu, i u svako doba: rano ujutru, dok bih pokušavao da se na vrhovima prstiju iskradem iz apartmana i izbjegnem ih bar jednom, pa za doručkom, iako sam se uvijek trudio da sjednem za sto za kojim je bila najveća gužva, uzalud se nadajući da će ih to demotivisati da mi se uvale, u pauzi između jutarnjih predavanja i popodnevnih vježbi, na žurkama koje sam počeo da posjećujem u sklopu programa prisilne socijalizacije koji sam sam sebi nametnuo da ne bih baš sasvim podivljao i zastranio... Džaba. Nikako nisam uspijevao da ih odbijem od sebe. Na kraju su me, jedne večeri, dok sam se, sa kolegama iz studijske grupe, vraćao iz bioskopa u koji sam, takođe, pokušao da pobjegnem od njih, u maniru desperadosa sačekali iza ćoška i rekli da moramo da razgovaramo i „konačno definišemo svoje međusobne odnose“. Kad sam tražio da mi razjasne ovaj zahtjev, pogotovo imajući u vidu da, što se mene tiče, tu nema šta da se definiše, Zarja mi je kroz stisnute zube preporučila da se ne pravim pametan, dok me je Johnny, standardno, klepio po potiljku.

- Sumirajmo činjenice: ti se pališ na Johnny-ja. Johnny se pali na mene. Ja se palim na tebe. Šta sad da radimo? – otvori diskusiju Zarja, jasno, snažno i neumoljivo, ali, nekako... podnošljivo. Ne onako bolno kako, obično, izgleda bliski susret sa neprijatnom istinom. Kako bih vam rekao, poput tekile u kombinaciji sa sangrijom

- Mislim, možemo mi sad da se opiremo do sudnjeg dana, ali očigledno je da među nama kruži energija. Uvrnuta, razorna, opasna, ali nesporna. Nešto će se desiti i slutim da to nikom neće donijeti veliku sreću.

Zvučalo je zastrašujuće. Ali i istinito. Čak ni Johnny nije ispalio neki od svojih glupavih štosova, eto koliko istinito je zvučalo. A koliko mene, lično, čitava ova priča preporučuje kao roditeljsku figuru da i ne spominjem. Čovječe, ima Čarna da me razbije na piksele ako samo pokušam da se približim djetetu.

- Ma, otkud vama to da sam gej??? – još dok sam, nešto kasnije, izgovarao ovu vaseljensku glupost u kafeteriji, nervozno cjepkajući salvetu, bio sam svjestan kako patetično zvučim i da su šanse da mi iko povjeruje nikakve.

- Pa, šta, kao nisi? Kao, nisi mi snimao dupe neki dan? – izbeči se Johnny preko zalogaja sendviča.

- Ma, daj, prestani više s pričom o svom dupetu! – dreknu Zarja. Na kraju, šta ako je i gledao, otkad to znači da je gej?

- Meni ne smeta što je gej, ima ih ovde, na faksu, kol'ko voliš, ja sam, ono, skroz siguran u svoj seksualni profil i njegova blizina me uopšte ne ugrožava.

- Pusti ga, čovječe, vidiš da je zbunjen!

- Nije bio zbunjen u vezi s mojim dupetom – zaključi Johnny i spokojno sažvaka ostatak sendviča.

- Ma, nemam pojma...sasvim iskreno, smatram da je lakše sa istim polom. Akteri bolje znaju kako oprema funkcioniše, da tako kažem, znaju, brate, koje dugme da pritisnu, i tačno znaš kako se onaj drugi osjeća. Kod hetero parova, prosto, partner nikad nije siguran jel' bilo stvarno dobro ili se onaj drugi pretvara. Ljubavne zavrzlame i sladunjave igre nerava da i ne spominjem.

- Hmmm...- kolebljivo započe Johnny...ma, nema šanse, čoveče, nema to veze s mozgom...Da je Bog hteo, sastavio bi u startu dva frajera il' dve ribe, šta ti je...Sve to sa gej pričama je čisto foliranje, pomodarstvo, besnilo...Samo hetero kombinacije su realne i tačka.

- Otkud znaš, Niki? – pogledah ga ispod oka i uputih mu kvaran osmijeh. Jesi li probao, poredio?

- Stvarno, Niki, trebamo egzaktne podatke – pridruži se i Zarja šatro ozbiljnim, knjiškim tonom. Jel' analiziramo ili šta?

- Slušaj, mali, nemoj da ti Niki... ma, prosto znam, jebote, svi to znaju, šta ima tu da se analizira, koji vam je, bre, ljudi, u kom jebenom univerzumu ovo ima smisla?

- Momci. – Zarja odjednom, kao sjekirom, prekide zezanje i ozbiljno nas pogleda. Moramo obećati jedni drugima da ćemo ovo ludilo držati pod kontrolom. Da ćemo biti samo prijatelji. Samo. Prijatelji. Ništa seks. Obećajte. Ok?

- Ok. Johnny, dakle, ono 'vatanje kojem si se nadao okači mačku o rep. Moraćeš, prosto, da mi vjeruješ na riječ da je s frajerom lakše.

- Ok, neka vam bude, ali ti, Zarja, ako se predomisliš, znaš gde ćeš me naći.

Iako smo tu, kao, zapečatili dogovor, već na izlasku iz kafeterije sam jasno osjetio kako mi Zarja, koja je išla par koraka iza mene, besprizorno bulji u zadnjicu. Na ulazu u apartman, Johnny je Zarji poslao lascivni poljubac i pogled pun obećanja. Ja sam se, malo kasnije, gledajući njega kako, poslije tuširanja, izlazi iz kupatila obmotan samo peškirom oko kukova, spremao da provedem još jednu besanu noć. Toliko o kontrolisanju ludila.

Ipak, naš dogovor je, spolja gledano, funkcionisao besprijekorno. Organizovali smo filmske maratone (Zarja je pravila kokice, a Johnny i ja donosili pivo), gluvarili po klubovima pa se, mrtvi pijani, posrćući teturali nazad u apartmane, gdje bi provod nastavljali prskanjem vodom iz Zarjinih kantica za zalivanje cvijeća. Svi smo se zdušno trudili oko te slike prividno normalnog studentskog života. Zarja je čak i momka našla. Jednog od onih korporativnih robova s kravatom. Jeste da smo ga nas dvojica ubrzo otjerali svojim ljubomornim ispadima, ali nema veze. Frajer je frajer. Ona je zatim, čisto da uzvrati pažnju, mene pokušala da upari sa svojim instruktorom fitnesa, a Johnny-ju je, onakvom, organizovala sudar naslijepo sa eterično lijepom studentkinjom muzičke akademije.

Da bih udovoljio Zarji izašao sam jedno veče sa svojim plavokosim Torom, ludo se nadajući da ću uspjeti da ga elegantno i sa minimalnim posljedicama otkačim na povratku u kampus pod izgovorom da imam ispit, a i da mi je cimer tu. Đavola. Čim smo izašli iz kluba pritisnuo me je uza zid i pitao što sam tako napet. Ubijeđen da je razlog to što ne mogu da dočekam da se sumanuto bacim u njegov krevet, provukao mi je prste kroz kosu i šapnuo da se opustim i da će sve biti sjajno. Mislim da neću pretjerati ako kažem da mi nije bilo dobro. Zatim me je usnama dodirnuo iza uha, što, inače, najviše volim, ali sad mi je bilo došlo da povratim. Iako je izgledao kao Dejvid Bekam. Iako je bio sav zategnut kao praćka. Iako je oko sebe širio opor i senzualan miris grejpfruta i cimeta. Nije pomoglo ni to što se u njegovom dahu blago osjećala votka, od čega, inače, podivljam. Pokušao sam da prihvatim njegov blagi poljubac, ali pred očima mi je stalno bio Johnny, sa sve šarenom maramom vezanom oko glave, a u ušima neprestano odzvanjao njegov podrugljivi smijeh. Gotovo da sam mogao da ga čujem kako me sokoli: „Cepni ga, bajo, šta čekaš? Pozivnicu kroz Outlook?“

- Slušaj, biću iskren. Mislim da ovo neće ići. Zapravo, siguran sam da neće. – promrmljah, grčevito se boreći za vazduh, između dva kratka poljupca. Nemoj da se ljutiš. (Čuj, nemoj da se ljutiš. Koji sam ja idiot, to je strašno.)

- Jebote, ti si strejt – šokirano me pogleda nesuđeni prvi gej partner u mom konfuznom životu i odmagli u mrak, ostavivši me da posrćem u šumi nepoznanica o tome ko sam, zapravo, i što mi je činiti. Više po sjećanju nego u formi svjesnog čina, dobauljah do apartmana.

Nakon kraćeg zastajanja u zajedničkom hodniku, nagonski se dohvatih za kvaku Zarjine sobe. Imao sam nedovoljno razrađenu namjeru da je pitam za mišljenje i savjet. Vrata su, kao i obično, bila otvorena, a ona spavala, u kratkoj majici i muškim boksericama (samo naizgled čudno kad je Zarja u pitanju), sa kosom vezanom u raščupan rep. Objektivno, ništa slađe u životu nisam vidio (osim, kasnije, svog sina), ali nisam osjetio baš ništa. Tim mi je, i dan danas, još nejasnije zašto sam, kao po komandi, skinuo majicu i farmerke, uredno ih složio na stolicu kraj kreveta, iznio patike u hodnik i vratio se u njenu sobu, zaključao vrata i uvukao se kod nje u krevet. Valjda sam htio da vidim da li sam zaista strejt, šta li. Zarja je, osjetivši tijelo pored sebe, napola otvorila oči i, prepoznavši me u mraku, blago se nasmiješila kao da se pita gdje sam do sada. Kažem vam, najslađi prizor od postanka svijeta, ali status od pojasa naniže je ostao nepromijenjen.

Riješen da ne odustanem tek tako, ali ipak duboko u sebi osjećajući da mi ni ovaj pohod neće donijeti žuđeno prosvjetljenje, sa trideset posto energije i posvećenosti sam lagano prešao prstima preko njenih usana i poljubio je, na šta se ona, sva srećna, uvukla ispod mene, uopšte ne zapažajući koliko je feedback s moje strane bio patetičan. Srećom, Zarja je bila vješta i strpljiva, tako da se saradnja ubrzo uspostavila i ja zadatak korektno ispunio, nakon čega sam je, nekih pet minuta, držao u naručju dok ponovo nije zaspala s osmijehom na licu. Mog doživljaja što se tiče, bio sam jednako zbunjen, tužan i zainteresovan da, manje – više, sve ovo ponovim sa Johnny-jem.

Morao sam da mu ispričam. Sve. Osjećao sam kako mi krv nadzvučnom brzinom jurca venama, narihtavajući kazaljku mog praga izdržljivosti na neslućeni maksimum. Nisam mogao da razmišljam o posljedicama, ni o tome da će vjerovatno da me šutne u dupe i izbaci iz apartmana, iako obojica znamo da sam u pravu. Pronašao sam ga na terasi na krovu zgrade našeg krila kampusa, izvaljenog na ležaljci.

Pio je pivo i žmirkao na ranojesenjem suncu. Pogled na njegove perfektno zategnute mišiće nakratko me zaustavio u hodu. Stvarno bih i ja trebao krenuti na plivanje i boks, pomislih u magnovenju. Dok mi je žila na sljepoočnici žestoko pulsirala, osjećao sam se poput Deana Moriarty-ja iz romana „Na cesti“ Jacka Kerouac-a, manifesta generacije pretučenih, odbačenih, poraženih, a, opet, u život tako gorljivo zaljubljenih otpadnika, pobunjenika i skitnica. Imao sam paničnu potrebu da pomamno jurim, stignem, prestignem, opet se vratim, do same suštine grozničavo prokopam, saznam, raskrinkam, otkrijem i otkrijem se, patetično go i nezaštićen, svemoćan a pred istinom bespomoćan, nemiran i očajan. Morao sam mu, dakle, reći. Sve.

- Eto, obavio sam to. Spavao sam s djevojkom.

- Čoveče!!! Ne mogu da verujem! Šta si joj radio? Ko je ona? Kako je bilo?

- Bez veze. – nervozno započeh, pažljivo izbjegavajući da spomenem Zarju, nestrpljiv da dođem do glavne teme. Manje – više sam ležao kao krava, dok je ona obavila većinu posla. Sve u svemu, da sam žensko, u životu ne bih spavao sa sobom. Što je najgore, ova ekspedicija nije razjasnila ni jednu od mojih nedoumica. I dalje ne znam tačno koji sam seksualni profil, jer sam, neposredno prije ovog jadnog hetero pokušaja, otkačio Gunara, i to, izgleda, tako seljački da mi je rekao da sam strejt i pobjegao glavom bez obzira, preskačući po tri stepenice odjednom. Čovječe, nije mario ni nogu da slomi trčeći kroz onaj gusti mrak, toliko mu se žurilo. A sad me dobro slušaj, frajeru: to da se ti meni sviđaš – već je poznato. Ali da i ti voliš muškarce, vjerujem da ni sam još nisi svjestan. Ali, ja znam.

- Šta ti je, bre, idiote, koji te đavo donese??? – dreknu Johnny, skoči kao oparen i prosu pivo po majici i farmerkama. Wow. Baš sam ga iznenadio. I mnogo je dobro izgledao, onako sav mokar i ulijepljen.

- Ja to odavno naslućujem, ali sad mi je jasno: voliš filmove sa Bet Dejvis i Džudi Garland, Trumana Kapotija i poeziju Volta Vitmena– ne pokušavaj da poričeš, vidio sam ti „Doručak kod Tifanija“ među ono malo knjiga u sobi i, ako sve ovo nije dovoljno, stalno visiš u teretani, opsjednut si svojim tijelom i plakao si na kraju „Titanika“.

Očekivao sam da će Johnny da negira, urla, psuje i gađa me onom pivskom limenkom. Očekivao sam sve osim ustajanja iz ležaljke bez riječi, šokiranog pogleda i udaljavanja gotovo trčećim korakom. Sve je krenulo da se raspada.

- Johnny, stani, molim te!!! – povikao sam plačući, posrćući za njim, suzama nemoći zamagljenog pogleda, previše umoran od traganja i preispitivanja, skrivanja i pretvaranja, sa samo jednom željom u mislima.

Začudo, stao je, i dalje leđima okrenut, da ne vidim da i on plače. Vidio sam da mu se ramena tresu i tek tada shvatih da sam pretjerao. Da on tek treba da pređe onaj mukotrpni put samootkrivanja koji sam ja godinama gazio. Da je čaša gorčine, očaja zbog svega što će u životu morati da propusti i svega što će, ničim izazvan, morati da podnese, kao i posljedičnog osjećaja besperspektivnosti, koju sam ja odavno ispio, zapravo tek prinijeta njegovim usnama. Prišao sam mu, obgrlio ga s leđa oko ramena i lagano okrenuo ka sebi. Izgledao je slomljeno. Pogled mu je bio uprt u beton.

- Izvini – promucao sam posramljeno, ali riješeno da, jednom u životu, budem hrabar i odem do kraja. Obuhvatio sam Johnny-jevo lice dlanovima i blago ga podigao, dok se njegov prestrašeni i moj, za promjenu, odlučni pogled nisu sreli.

Dok smo se lagano i bojažljivo ljubili, iza naših leđa se prikradala jesen. Počela je kiša. Gnjecavo lišće pod nogama, melanholija i sivo će nas pratiti sve do prvog snijega, a parkić iza zgrade kampusa biće pust i sumoran. Pogledali smo se, nasmijali kao djeca i potrčali da se sklonimo. Bli smo zbunjeni, nismo znali što nas je snašlo, a još manje što nas čeka, ali svjesni da se stvari dešavaju s razlogom i da ovaj novootkriveni osjećaj moramo istražiti, pa makar po cijenu životnog razočaranja.

Bilo je jako neobično probuditi se s Johnny – jem u krevetu. Bilo je čudno gledati ga kako spava pored mene, iako sam ga usnulog i do sada gledao svakog dana. Predivno je izgledao onako opušten, raščupane kose, konačno oslobođen. Ustao sam polako i oprezno, da ga ne probudim, i otišao da skuvam kafu. Kad sam se, par minuta kasnije, vratio u sobu, osjetio sam potrebu da probudim Johnny – ja i poželim mu dobro, kako sam se nadao, prvo od mnogih zajedničkih jutara pred nama. Zamišljao sam kako će lagano otvarati oči, par sekundi pospano žmirkati, a onda se, kad me ugleda pored sebe, lijeno i zadovoljno protegnuti, uzeti šoljicu iz moje ruke, isprazniti je i započeti naš prvi zajednički dan poljupcem s ukusom kafe i planom kuda bismo mogli naveče prije nego nastavimo sinoć započeti proces uzajamnog istraživanja i ponovnog otkrivanja.

Već ga videći kako mi nasmiješeno namiguje i kaže: „Pa gde si, čoveče? Mnogo ti, bre, tvrd ovaj krevet, večeras ćemo spavati na mom!“ pomazio sam ga po naježenoj kosi, poljubio ga i šapnuo: „Stigla kafa, frajeru...“ Neću pretjerati ako kažem da sam, na osnovu prethodne noći, očekivao i da će ga losion koji sam stavio poslije brijanja možda čak podstaći da, čim otvori oči, nestrpljivo kaže: „Ma, jebeš kafu!“ i spopadne me tu, na licu mjesta.

Svašta sam, priznajem, očekivao, ali ne i da Johnny otvori oči, protrlja ih u nevjerici, očigledno razljućen navalom sjećanja na proteklu noć, kao metak brzo se ispravi u krevetu i sjedne, sav očajan zagnjurivši glavu u šake. Neko vrijeme je tako sjedio, a kad je shvatio da se sve ono sinoć zaista izdešavalo i da nema toga što sad može učiniti da se to izbriše, izmijeni, zaboravi, nervozno zgrabi šoljicu s kafom, ispi je u jednom cugu i bez riječi ode u kupatilo. Osjetio sam da nije pametno da ga čekam da izađe, pa sam, emocionalno sav polupan kao kanta, otišao do studentske službe da prijavim ispite. I pored svega, nadao sam se da je ona Johnny – jeva reakcija bila trenutna i impulsivna i da ima veze s činjenicom da on, jednostavno, nije jutarnji tip, što sam često i sam bio u prilici da iskusim. Nadao sam se da će se stvari, kad se Johhny istušira i malo sabere, vratiti na svoje mjesto. Razumio sam da će mu biti potrebno malo vremena da mentalno obradi sva ova nova saznanja o sebi i prihvati čitavo ovo iskustvo. Nećemo žuriti, zaključih u sebi i odlučih da ga čitav dan ostavim na miru i da se tek naveče vratim u apartman.

Mučen tjeskobnim mislima, otišao sam u biblioteku, i samo što sam uspio da uronim u svoje materijale i na kratko zaboravim koliko mi je život haotičan i uvrnut, pojavi se Zarja, sjede mi na sto i, potpuno ignorišući činjenicu da se nalazimo u čitaonici, zatraži detaljan izvještaj o tome zašto sam onako nestao iz njene sobe dok je spavala i zašto me juče čitavog dana nije nigdje bilo. Au, čovječe. Potpuno sam bio zaboravio na ovaj kiks. Gospode Bože. Sad ima i ona da me polupa, ali, s obzirom da sam ovog đavla sam tražio, pretpostavljam da je to u redu. Pomiren sa sudbinom, kao ovca na klanje krenuh napolje i dadoh Zarji znak da pođe za mnom.

- Slušaj, draga, znam da će te ovo što ću ti sada reći naljutiti, ali vjeruj da ti, zapravo, činim uslugu, jer ni u kom slučaju ne želiš da se petljaš sa mnom. Znam koliko otrcano zvuči, ali ono je zaista bila greška. Sigurno si i sama svjesna koliko sam loš bio i ponavljanje tog iskustva je posljednje što ti treba. Sasvim ću ti iskreno reći da sam pokušao s tobom da bih saznao nešto više o svom seksualnom identitetu, koji mi ni samom do sada nije bio sasvim jasan. Sada jeste: ako nisam bio uspješan s tobom, lijepom, inteligentnom, intrigantnom, seksi, jasno je da neću biti ni s jednom djevojkom. Da, ja sam od „onih“.

- Divno, baš mi je drago što sam upravo ja bila ta koja ti je konačno potvrdila da sa ženama više ne možeš. U životu se nisam osjećala ovako posebno. – opasno mirno kroz zube procijedi Zarja.

- Bolje da ti ne objašnjavam dalje, i bez toga dovoljno dobro znaš koliko mi je život konfuzan.

- Znaš šta, za jedno si u pravu: bio si nikakav. – hladno je zaključila i ostavila me na hodniku, sad već potpuno nesposobnog da se vratim učenju. Iako sam namjeravao da Johnny – ju oslobodim apartman, morao sam se vratiti. Imao sam neizdrživu potrebu da prespavam ovaj dan. Srećom, kad sam došao, ustanovio sam da on nije tu, pa sam se istog trenutka bacio u krevet i zaspao teškim, nezdravim snom.

Kad sam se probudio, na svom radnom stolu sam pronašao poruku. I bez gledanja sam znao od koga je i kako, otprilike, glasi. Osjećaj me nije varao: „Čoveče, vraćam se, na neko vreme, kući, u Novi Sad. Nisam mog'o da nastavim. Bar ne sada i ne s tobom koji si mi, bez obzira na sve, stvarno gotivan. Kad kažem „bez obzira na sve“, mislim na mučnu spoznaju o sebi koju sam uz tebe otkrio, a potiskivao sam je, izgleda, kao i ti svoju o sebi, isuviše dugo. Ne znam šta bi sada trebalo da uradim. Znam samo da moram da sredim misli, a to, u tvojoj blizini, sigurno neću moći. Zato idem kući na dve – tri sedmice, a tebe molim da u međuvremenu jednom od nas nađeš drugi apartman u kampusu, jer znam da će nam ponovni susret, zajednički život da i ne spominjem, obojici biti pretežak. Zahvalan sam ti što si mi otvorio oči i naterao me da prestanem da se samozavaravam, ali ja, bez obzira na sve, nastavljam dalje sa devojkama. Želim da ostavim potomstvo, a to znam da razumeš, s obzirom da ćeš uskoro postati otac. Verujem da, tako nepotpuno seksualno realizovan, nikad neću biti sasvim srećan, ali muškarac mora da uradi ono što je muškarcu dato.“

A ja mislio da Johnny ne umije samostalno da sastavi suvislu prosto proširenu rečenicu.

Pošto sam pustio želudac da obavi svoje i umio se hladnom vodom, otišao sam u grad i satro se od alkohola. Kad sam se sjutradan probudio i još jednom želucu dao na volju, da ne kažem ispovraćao se kao svinja, bio sam malaksao, tužan i izlomljen, svaka kost me je boljela, ali bio sam izliječen, i, koliko god čudno zvučalo, pročišćen. Odmarajući na hladnoj ivici lavaboa bolnu glavu, u kojoj je bubnjalo kao u veš mašini tokom centrifuge, zakleo sam se da je s mojim istraživanjem vlastite seksualnosti gotovo. Saznao sam dovoljno. I previše.

E, sad mogu da se vratim u vrijeme sadašnje, i u svoj rodni grad. Onom šarmantnom srednjem prstu koji mi je Čarna pokazala na prvi pomen moje želje da se viđam s rođenim sinom. I, da skratim priču, put preda mnom se račvao u dva smjera: mogao sam Čarni odmah da kažem da sam „od onih“ i da rizikujem da me, po skraćenom postupku, eliminiše iz Davidovog života, bez ikakvih izgleda da mu se više ikada na puškomet približim, ili da joj spomenutu činjenicu prećutim, pa da posljedice, ako sazna (a u ovom ukletom gradu sazna se sve, što je spoznaja koja se, nakon dvije godine izbivanja i privremenog zaborava, u činu prisjećanja doživljava još žešće i bolnije), budu još strašnije, mada trenutno nisam bio u stanju mišlju da obuhvatim ijedan scenario strašniji od uskraćivanja kontakta s Davidom.

Poslije dugog i teškog vaganja, bez ikog s kim bih se mogao konsultovati, podijeliti svoje strepnje i dileme, odlučio sam da joj, makar u ovoj ranoj fazi naših ne baš prijateljskih odnosa, ništa ne govorim. Umjesto toga, počeo sam svakog dana da sačekujem nju i Davida na klupi u Čarninoj ulici oko podneva, u vrijeme povratka iz vrtića, prije nego što ga preuzmu njeni roditelji. Prvih nekoliko dana Čarna je, shodno mojim očekivanjima, prolazila pored mene i ne pogledavši me, iako se David svaki put, prepoznavši me, radoznalo osvrtao za sobom, sa očiglednom željom da stane. Jednom je čak rekao: „Mama... čika sedi.“ Čarna ga je na to brzo povukla za ruku prema kući, bijesno promrmljavši: „Pusti čiku, hajde da opereš ruke i da se presvučeš. A treba i da jedeš, rekli su mi da si slabo ručao u vrtiću.“

Poslije nekoliko dana David je na moje mahanje u prolazu počeo da odmahuje, a jednom mi se čak i nasmiješio. Stvari su se s mrtve tačke pomjerile kad ga je Čarna jednog dana, videći kako mi maše i viče: „Ćao, čiko!“, pokazujući mi, istovremeno, igračku dinosaurusa koju je držao u drugoj ručici, ljutito opomenula da gleda ispred sebe. Bilo mi je mnogo žao Davida, pa sam je zamolio da prestane da svoj bijes iskaljuje na njemu.

- Čarna, vidim da nisi srećna što dolazim, ali nije u redu što se zbog toga ljutiš na njega. On i ne kapira što ti je skrivio. Ako si ljuta na mene, meni se i obrati. Nije da ćeš time išta izmijeniti, doduše, ja ću i dalje dolaziti, svakog dana, i po kiši i po snijegu, i najžešćem suncu. Sve dok ne odustaneš. Sve dok ne dozvoliš da se normalno viđam sa svojim djetetom. Dobro znaš da nemaš pravo da ovo radiš. Oboma sam vam na raspolaganju, u svako doba. Budi pametna, iskoristi to. Sjeti se, nekad smo se baš voljeli.

- Radije se, ako ne insistiraš, ne bih prisjećala toga. Što se ostalog tiče, razmisliću. Ne može biti gore nego da mi svakog dana visiš ispred kuće. – u prvi sam pomislio da uobražavam, ali kad sam malo bolje pogledao, shvatio sam da se na Čarninom licu zaista ukazao neki, doduše, sasvim slabašan, nagovještaj osmijeha. To me je ohrabrilo da je zamolim za dozvolu da malo uzmem Davida. Dozvolila mi je, na šta sam, nagonski, razdiran potrebom koju sam, bar u tom intenzitetu, spoznavao prvi put u životu, gotovo potrčao da zgrabim tog sićušnog ljepotana, koji je nešto brbljao sa svojom vršnjakinjom koja je u međuvremenu takođe bila pristigla s majkom iz vrtića. A onda, shvativši da bi ga to moglo uplašiti, odlučih da stanem i valjano se mentalno pripremim za prvi zagrljaj sa svojim sinom. Shvatio sam da ovaj trenutak ne smijem tek tako da proćerdam. Želio sam da budem u potpunosti svjestan svake sekunde koja će uslijediti i da svaku neizbrisivo upišem u svoje sjećanje. Preda mnom je bio najljepši i najvažniji trenutak mog života, a ja sam želio da ga upotpunim još jednim iskustvom koje mi je, skoro dvije godine nakon Davidovog rođenja, već počelo da djeluje pomalo nestvarno.

- Čarna... smijem li Davidu da kažem da sam njegov tata? – pogledao sam je, izgleda, tako molećivo da joj nisam ostavio mnogo prostora za odbijanje, koliko god da sam, lično, u njoj izazivao samo želju za najbrutalnijom destrukcijom. Mojom destrukcijom, naravno.

- Hajde, dobro, reci mu...ali, molim te da svojim očekivanjima upravljaš vrlo racionalno. Ovo neće donijeti nikakve naročite izmjene u tvom starateljskom statusu. Možeš da nas čekaš na povratku iz vrtića i to je to. Nećeš nam zvoniti na vratima, ni zvati telefonom, sem ukoliko se ne nađeš u životnoj opasnosti, što ti, bez obzira na sve (Koje „sve“, Čarna? – poželio sam da pitam, ali se, iz jasnih razloga, ne usudih), ipak ne želim. Pristao sam, naravno. Nema toga na šta sada ne bih pristao.

I, tako, udahnuvši duboko, priđoh Davidu i podigoh ga u naručje. Srećom, bio je zaokupljen igračkom, pa nije registrovao, i pored sveg obuzdavanja, panično stezanje mojih ruku oko njegovog malenog tijela i željno zarivanje mog nosa u njegove loknice koje su mirisale na bebeći šampon. Nije mu smetalo što jedan ogromni, čudni, samo površno poznati muškarac, čija leđa, grudi i ruke nekontrolisano podrhtavaju dok pokušava da obuzda jecaje, nerazumljivo mrmlja dok svom snagom udiše miris pržene ribe i pomfrita koji se širi iz njegove trenerke. Nije se bunio ni što ga je taj čovjek odveo od drugarice s kojom je tako veselo ćaskao i čeprkao po travi u potrazi za bubama i mravima. Savršeno socijalizovano dijete, odmah se vidi, pomislih u sebi, za razliku od mene koji, u tom uzrastu, ni za živu glavu nikog sem roditelja ne bih pustio da mi se toliko približi. Mada, istini za volju, ja Davidu i jesam roditelj. Samo što on to još ne zna. Vrijeme je da mu kažem. Instinktivno sam se okrenuo prema Čarni, tražeći podršku. Ona je, znajući sve (te žene, ta čudna bića, zaista, znaju sve!), već bila došla tačno iza mojih leđa i već je bila posegla rukom za mojim laktom i ćutke ga stegla, velikodušno, za potrebe tog, meni najvažnijeg životnog trenutka, privremeno zaboravivši na sve što je riješila da mi nikad ne oprosti.

- Davide, srećo, ja sam Ivan. Tvoj TATA. – bojažljivo, drhtavim glasom, izgovorih, pokušavajući da se pripremim za svaku njegovu moguću reakciju. Nije da sam od djeteta koje još nema ni dvije godine očekivao da mi odbrusi da idem dođavola i da je trebalo da budem od početka prisutan u njegovom životu, umjesto da tek tako banem niotkud i mislim da mogu jednim jedinim srceparajućim gestom da nadoknadim sve propušteno. Da se razumijemo, nisam očekivao ni da će da počne da skače od radosti i viče kako sad i on ima tatu, a ne samo Mihajlo, Srđana i ostala banda u vrtiću, ali, ipak, mogao je da me odbije, obeshrabri, slomi. Jedan njegov pogled neprihvatanja mogao je to da mi uradi. Zato sam ga posmatrao s tolikom pažnjom, strepnjom i iščekivanjem.

- Ivan. TATA. – ponovio je David, bez pretjeranog emotivnog uključivanja, kao da je htio da kaže: „OK, primio znanju, ne vidim u čemu je problem. Sva djeca u vrtiću imaju tatu, pa nikom ništa.“, i odmah se uzvrpoljio tražeći da ga spustim, kako bi mogao da nastavi potragu za insektima. Spustio sam ga, i on je bezbrižno otrčao. Međutim, vrlo brzo zatim se vratio, dao mi svog dinosaurusa i rekao: „Tata, čuvaj dina.“ Kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Da JA čuvam njegovu igračku. Ja, njegov TATA. A meni je to značilo sve na svijetu. Prije nego što je ponovo otrčao, Čarna je uspjela da taj trenutak zabilježi snimkom s mobilnog telefona, a onda mi je rekla da bi sad trebalo da odem i da je za danas bilo dosta uzbuđenja.

Poslušao sam je i u narednih nekoliko dana u čarima roditeljstva uživao u mjeri u kojoj mi je ona dozvoljavala. David se brzo i lako, kako je to i svojstveno njegovom uzrastu, navikao na moju blizinu, vizuelno se prirodno povezavši sa mnom preko naših karakterističnih frizura. S radošću i olakšanjem sam otkrivao da je kosa sve u čemu mi je, za sada, sličan.

I taman smo bili uspostavili atmosferu u kojoj je svima troma bilo normalno da ih ja čekam pri povratku iz vrtića, popričam s njima i poigram se s Davidom, kad se na moj put, za koji sam mislio da ne može biti teži, obruši novi balvan.

Naime, kad sam se jednog dana vraćao s razgovora za posao i svratio do garaže da malo posjedim s Šoneom koji je, iz nekog razloga, baš tamo volio da sprema ispite, čuo sam kako s nekim razgovara dok pomalo odsutno pika bas. Iako nisam čuo glas Šoneovog sagovornika, niti sam pojma imao ko bi to mogao da bude, u stomaku sam osjetio pulsiranje koji mi se oduvijek nepogrešivo javljalo uporedo s narastajućim stresom. Kao da, daleko bilo, imam aneurizmu trbušne aorte. A razlog pulsiranja se nalazio, znao sam to, upravo iza vrata garaže. I imao je na sebi, šokirano ustanovih čim sam ih otvorio, one ogavne pantalone čiji je središnji dio, onaj između nogu, padao bukvalno do koljena. I duboke patike u koje je bio utjerao nogavice.

Johnny, da. Pulsiranje u stomaku je automatski doživjelo munjevit apgrejd do ključanja dok je, kao u time lapse video zapisima, podizao pogled sa Šoneove gitare i pomjerao ga ka mom licu dok se, konačno, nije, kao skamenjen, zaustavio na mojim očima. A ja sam stajao, zabetoniran, na tom mjestu, u tom trenutku, bez snage da se pomjerim ili progovorim. I on je ćutao.

- Palim ja, momci – moj, zaboravih da spomenem, u zadnje vrijeme emocionalno i intelektualno iznad očekivanja stasali buraz ustade, iako nije pojma imao o razlogu ovako čudne reakcije s obadvije strane, i krenu napolje. – Ivane, zaključaj garažu kad krenete.

Kad je Šone izašao, Johnny je polako ustao, prišao mi i oprezno me zagrlio. Još uvijek pod snažnim utiskom njegove ljutite reakcije na naše prvo zajedničko buđenje, bez riječi sam, ukočeno i vidljivo oklijevajući, sklopio ruke oko njegovih ramena.

- Razumem te, brate, oprosti ako možeš. Puk'o sam bio, totalno. Ne opravdavam sebe, samo pokušavam da ti objasnim. – prvi put sam čuo da Johnny – jev glas podrhtava. Prvi put sam ga vidio ganutog i razdiranog kajanjem.

- Briga me da li me razumiješ. Kako si me našao? I zašto si, uopšte, i dolazio? – mehanički odvratih.

Johnny mi je, najprije, objasnio da je adresu dobio od službenice sekretarijata mog fakulteta, s kojom se bio smuvao nedugo po dolasku na studije. Razmislio je, reče, o svemu i odlučio da bi, u najmanju ruku, bilo fer da se vidimo o popričamo, umjesto da se sve završi onim njegovim kukavičkim pismom. Takođe mi je rekao da ga je naše zbližavanje ohrabrilo da osvijesti i oslobodi emotivnu stranu svoje ličnosti. I dalje je, zaključio je, opredijeljen da nastavi sa djevojkama, ali nije propustio da mi kaže da mi hipsterska brada koju sam bio počeo da puštam odlično pristaje. I, da skratim priču, naše zbližavanje je doživjelo svoju drugu epizodu. Baš tu, u garaži.

Nismo znali kuda će nas dalje odvesti ova čudna nit koja nas je ponovo spojila, a pogotovo je to bilo neizvjesno za Johnny – ja koji je sebe u budućnosti vidio sa ženom, ali trenutno nijedan od nas nije bio sposoban da se izbori protiv te sile, zaključili smo nešto kasnije dok smo u Brlogu pili pivo. Sad je bio moj red da ispričam što se izdešavalo od našeg posljednjeg viđenja u Norveškoj, pa sam ostatak večeri proveo pričajući o Davidu i svakih pet minuta pokazujući onu sliku koju mi je Čarna neki dan poslala.

- Jebote, isti ti, vidi mu kosu! Klinja je strava, 'oću i ja jednog ovakvog! – oduševljeno uzviknu Johnny.

Veče je bilo divno, ispunjeno nostalgičnim pretresanjem uspomena iz kampusa, u kojem je, trenutno, boravila samo Zarja, a i ona još samo nakratko, jer se njen projekat bližio kraju. Ispričali smo se i zbližili više nego za sve vrijeme našeg poznanstva.

A papreni račun je na naplatu stigao već sjutradan, kad sam ukapirao da Čarnu i Davida uzalud čekam na klupi. Nisu došli ni sat vremena nakon uobičajenog termina. Sjetivši se da sam obećao da neću zvoniti na vratima, tužno sam otišao kući. Najprije sam pomislio da se David prehladio i da je morao izostati iz vrtića, pa sam se zabrinuo. Kako je dan odmicao, moj strah je rastao, a oko šest popodne već nisam mogao više da izdržim i otišao sam ponovo do Čarnine ulice, čvrsto riješen da sjedim na klupi sve dok odatle ne izađe bilo ko ko bi mogao da mi objasni što se dešava i da li je s Davidom sve u redu.

Poslije nekog vremena Čarna je, vjerovatno me uočivši kroz prozor i, sudeći po njenom izrazu lica, više iz želje da me otjera odatle kako je ne bih blamirao, izašla iz kuće. Na moje pitanje gdje je David bijesno mi je odgovorila da ga više neću vidjeti i preporučila mi da u tom pravcu više ništa ne pokušavam. Bio sam u šoku. Urlala je, prijetila, izbezumljeno mi se unosila u lice, mislim da me je čak, u jednom trenutku, i ošamarila. Nisam ni pokušavao da se odbranim, samo sam do u beskraj, sam sebi zvučeći imbecilno, nekontrolisano ponavljao: „Zašto?“ Kad ju je, nakon nekoliko minuta, najžešći talas ljutnje prošao, još uvijek bijesno sikćući mi je ispričala kako joj je koleginica iz kancelarije, čisto da ne bi živjela u zabludi, rekla kako me je sinoć vidjela u Brlogu s nekim frajerom i kako smo se, u jednom trenutku, bili uhvatili za ruke. Na kraju mi je, neumoljivo kako samo ona zna, uz pogled iz kojeg jasno vidiš da ti je, ako želiš da očuvaš tjelesnu cjelovitost, bolje da se čistiš, hladno saopštila da ona, na mom mjestu, ne bi više nikad postavljala sačekuše ni u ovoj ulici, ni na bilo kom drugom mjestu.

Onda sam, naravno, ukapirao i unaprijed odustao od bilo kakvog pokušaja da joj išta objasnim. Znao sam da nema svrhe. Duboko deprimiran i bez ideje što bih mogao preduzeti, bezvoljno sam se odvukao kući, nazvao Johnny – ja i sve mu ispričao. On je, shodno očekivanjima, reagovao puno pribranije od mene i odmah zakazao pivo u njegovom hostelu jer se, kako je rekao, „za kafanskim stolom najbolje i najtrezvenije misli, iako mnogi smatraju drugačije“. Odmah sam mu rekao da obustavi sve napore, jer s Čarnom, kad jednom zauzme odbojan stav, nema diskusije. Ništa optimističniji nisam bio ni nakon što mi je on predočio svoj plan koji, istini za volju, uopšte nije bio loš i vjerovatno bi, kod svakog osim Čarne, dao određene rezultate. Johnny nije bio nimalo obeshrabren i čvrsto je stajao na uvjerenju da će „strategija koja je jednom obavila pos'o uspeti i drugi put“ i da je samo treba malo modifikovati.

Tako je on narednog dana, umjesto mene, sačekao Čarnu i Davida na klupi. Kad ih je vidio da prilaze, pozdravio je Čarnu i predstavio joj se. Ona je, kao što smo i očekivali, u početku reagovala burno, ali Johnny je, budući pripravan na to, vješto odbio njene napade, ispoljivši pravo sedativno dejstvo.

Nikad nije htio da mi kaže što joj je tačno u tom trenutku rekao. Znam samo da je Čarna pristala da sjedne s njim na klupu i da porazgovaraju dok je David ređao svoje male automobile po obližnjem betonskom zidiću. Priznajem da mu u prvi mah nisam vjerovao kad mi je rekao da je bez povišenog tona, ciničnih komentara, ma i bez grimase na licu, strpljivo saslušala našu priču. Sve joj je rekao: da je u pitanju iskrena i duboka obostrana naklonost, koja se, opet obostrano, tjelesno manifestovala kao rezultat potrage: u mom slučaju za seksualnim identitetom, a u njegovom za odgovorom na pitanje koje ga već dugo muči: zašto ne uspijeva da se skrasi ni sa jednom djevojkom. Rekao joj je i da mu je susret sa mnom, koliko god da ga je u određenom smislu ostavio zbunjenim i zapanjenim, otvorio oči, da sam ga osvojio dobrotom (!!!) i načinom na koji sam govorio o svom djetetu, a i o njoj samoj, te da ga je upravo moja priča nadahnula da i sam poželi da postane otac, zbog čega je i donio konačnu odluku da svoj ljubavni život ipak veže za djevojke.

Kad mi je, na kraju, rekao da je prihvatila i njegov poziv da se, kad je David već bio počeo da se dosađuje, premjeste u obližnju kafeteriju i tamo ga zabave sladoledom, bio sam ubijeđen da me laže, ali kad mi je pokazao selfie s Davidom morao sam da položim oružje i priznam da se, sav onako divalj i neosedlan, pokazao kao pravi komunikacijski mag. Što je od svega najvažnije, uspio je do kraja da sprovede svoj plan: napravio je selfie i s Čarnom, i to dok ju je ljubio u kosu, a zatim ga objavio na svom Facebook profilu, uz obavezno tagovanje, tako da je Čarnina koleginica već narednog jutra zapanjeno pitala:

- Ti, dakle, znaš onog tipa s kojim sam onda vidjela Ivana u Brlogu? Čarna se nasmiješila i odgovorila:

- Znam, to je naš zajednički prijatelj koji živi u inostranstvu i trenutno je ovdje na odmoru.

- Pa što mi nisi rekla, što si me pustila da se onako provalim? – gotovo ljuto je upitala koleginica, na šta je Čarna kroz smijeh odgovorila da je ovako bilo mnogo zabavnije, zapušivši istovremeno usta i njoj i svim ostalim potencijalnim tračerima. Odluku o tome da li ću, kada i kome saopštiti istinu o sebi donijeću, ipak, samo ja.