Još samo ploče,
CD – ovi i fotografije. Stručne knjige i beletristika su već spakovani. Računar
i fascikle takođe. – u mislima se presabirao profesor Stanislav Milićević,
pakujući se pred odlazak s Prirodno – matematičkog fakulteta, nakon trideset pet
godina rada. Gospode Bože. Kao da je juče bilo kad je, kao tek svršeni student,
po prvi put u svojstvu stručnog saradnika u nastavi, dobio na pregled svoju
prvu hrpu pismenih radova iz teorijske i eksperimentalne fizike. Čovječe. Bio
je tako pun poleta i volje za radom i životom da je jedan od starijih kolega
(koji je čekao da on izađe iz dekanove kancelarije, pa da i sam, ničim izazvan,
uđe i podnese detaljan, iako netražen, izvještaj o svemu što se priča i dešava
po kabinetima ostalih profesora, u učionicama, hodnicima, u studentskom bifeu),
zlurado u prolazu dekanovoj sekretarici dobacio: „Da mi je znati na čemu je
ovaj mali. Nekako mi je previše brz.“ Sten, kako su ga studenti nešto kasnije od
milošte prozvali, se samo veselo nasmijao i laganim korakom produžio na čas. On
je kod dekana išao samo po pozivu, da svom doskorašnjem profesoru, koji se, sa iskrenom
zainteresovanošću koja je u današnje vrijeme teško pojmljiva, raspitivao za
prve utiske o njegovoj novoj ulozi u, doduše poznatom, radnom okruženju, za sve poslove koje obavlja,
izazove u nastavi, pa čak, da čovjek ne povjeruje, i za eventualne probleme,
ako ih je imao.
A Sten nikad nije prijavio nijedan problem. Nijedan
trač za koji je o sebi načuo. Ni za jedno podmetanje kojim je nastavno i ostalo
osoblje fakulteta povremeno znalo da ga počasti. Sten nikada, ni za koga, nije
rekao ružnu riječ. Ni kad su govorili da je „sektaš“, zbog alternativnog načina
odijevanja, doduše, zaista upadljivo drugačijeg od na fakultetu još uvijek preovladavajućeg
soc – realističkog stila, oličenog u odijelima, košuljama i sakoima bezličnog
kroja u čijim reverima se, previše često, znala naći i patetična značka, te strogim
ženskim kostimima sa suknjama do ispod koljena, iako je pripadajući društveni
poredak, bar deklarativno, već bio na izdisaju. Ako svemu tome dodamo da je
imao kratku pank - frizuru a u lijevom uhu nosio minđušu, potpuno je jasno kako
se čovjek poput njega tamo jedino mogao kotirati. Sektaš, nego šta. U svojim
dugim crnim košuljama i crnim širokim pantalonama. I patikama! Posred
fakulteta! Knjige i časopise koje je čitao i pokret Neue Slovenische Kunst čiji
je rad pratio, pogotovo kroz Laibach, njegov muzički ogranak, bolje da i ne
spominjemo.
Kažu da se
tadašnja fakultetska bibliotekarka, stara gospođa pred penzijom, sa strogo
zategnutom punđom, kad je on jednog dana, vraćajući knjige, projezdio pored nje
u skoro do poda dugom crnom kaputu i crnim čizmama, krišom pobožno prekrstila i
zamahala rukama da rastjera zle sile. A da joj je on, pri sljedećem dolasku u
biblioteku, bez riječi ostavio glavicu bijelog luka na stolu. I čokoladu
(doduše, darkerski crnu), da pokaže da dolazi u miru i dobroj namjeri.
Shvatili bi oni
da je takav nakaradan stil promovisao profesor neke od umjetničkih akademija,
to je ionako potpuno nenormalan i uvrnut svijet, ali na Prirodno – matematičkom
fakultetu takvo šta nije smjelo doći u obzir. I ko je njega, uopšte, doveo na
fakultet? Visok prosjek na studijama? Znatno bolji od bilo kog kandidata koji
se prijavio na konkurs, što su oni veoma dobro znali? U redu, brate, ali
ipak... Zar je to profesor, pobogu? Studenti nas i ovako ne zarezuju, a sad će,
ako je moguće, još i manje. Bilo je u njemu još puno energije, intelektualne, kreativne
i elementarne životne, više nego što je u većine njegovih kolega bilo i u ranoj
mladosti. A sada je, sa svojih tek 57 godina, bio „zamoljen“ da ode.
-
Evo još kutija, profesore. –
melanholičnu tišinu nakratko prekide Dušan, njegov doskorašnji asistent. Lijepo
se vidjelo da ne može da dočeka da Stanislav potrpa još to malo stvari, pa da
mu vidi leđa. Nije ni čudo, zauzeće njegovo mjesto na koje, u normalnim
okolnostima, ne bi mogao da računa za manje od deset godina.
-
Evo i pozivnice...- s loše odglumljenom
tugom u glasu i pogledu predade mu koverat i izađe iz kabineta, jedva
prikrivajući radosno poskakivanje u hodu.
-
Hvala, Dule – odgovori Sten i cinično se
nasmija pročitavši tekst pozivnice na sopstvenu oproštajnu žurku (makar je
uspio da se izbori protiv prvobitno predložene večere u kamernoj atmosferi
fensi i izvikanog lokalnog restorana) koju je dekan organizovao povodom
njegovog izbacivanja (ili, da se politički korektnije izrazimo, debelo
asistiranog odlaska) s fakulteta. Kao da mu nikad nije, s pobjedonosnim sjajem
u očima pakosno suženim u tanak prorez i malicioznim osmijehom, s visine koja
je odražavala svaku godinu, ma, svaki dan suzbijanog bijesa i zavisti, glasom
koji je odavao mješavinu lažnog saosjećanja i nervozne nestrpljivosti da što
prije otalja i tu neugodnu i dosadnu dužnost koja, nažalost, neizbježno ide uz
njegovu poziciju, saopštio da je njegov politički angažman i podrška koju je
javno pružio nekim opozicionim partijama u suprotnosti s principima političke
neutralnosti koji su se oduvijek njegovali na njihovom fakultetu i da te
aktivnosti uprava više ne može da toleriše.
Nije
mu bio prvi put da prevremeno ispraća kolege s fakulteta, ali ovog puta je sve
bilo drugačije. Nikad do sada odlazak nekog profesora nije bio praćen ovolikim
negodovanjem studenata a, začudo, i kolega. Studenata što se tiče, već danima
su istrajno bojkotovali nastavu, laboratorije su zvrjale prazne, a niz potpisa
na njihovoj peticiji, kako su mu javljali njegovi za sada odani žbiri,
produžavao se iz sata u sat. Od ranog jutra su se okupljali ispred zgrade
Rektorata i puštali pjesme Boba Dilana, Stanislavljevog miljenika, za čiju je
muziku, to su svi znali, obavezno ostavljao posljednjih desetak minuta svakog
svog predavanja. Svaki je, pa i muzički najneosvješteniji Stenov student, tako
do kraja studijskog programa postajao solidan poznavalac Dilanovog opusa.
Profesoru je bilo posebno stalo da oni, osim relativno suvoparne materije koju
izučavaju na fakultetu, u pravom smislu upoznaju i moć muzike, ističući kako
ona, i pored svoje nepredmetnosti i apstraktnosti (ili, možda, baš zbog nje)
ima najveći uticaj na čovjekovu svijest i emocije i predstavlja, kako opisa
Majkl Mojnihan, istoričar rokenrola, „oruđe čovjekovog opštenja s bogovima“. Upoznavao
ih je i sa stihovima Lenarda Koena, Lu Rida, Peti Smit, pa su studenti tako, i
nesvjesno, gradili svoju ličnost na oba nivoa i fakultet napuštali bogatiji,
kasnije to često ističući kao poseban dodatni kvalitet koji su tokom studija
dobili.
Što
se tiče kolega profesora, zavidjeli su mu na mnogo toga: od elementarne
građanske hrabrosti, mladalačkog duha koji je njih, u većini slučajeva, odavno
i bespovratno napustio (a neki ga, poput Kneževićke i Pejakovića, nikad nisu ni
osjetili, budući rođeni matori, fizički i mentalno oduvijek podešeni na 33
obrtaja), preko energije kojom je zračio i pored svega što je u životu prošao
(a prošao je, i to više puta, kroz pakao kakav niko od njih nije ni primirisao,
no o tome kasnije), do lijepih žena raznolikih starosnih dobi koje su se
lijepile za njega i ostajale mu privržene i dugo nakon razlaza, opovrgavajući
time zle jezike koji su nerijetko ovu pojavu pokušavali da protumače sebičnim
motivom kao što je ubrzano napredovanje u karijeri (dok su oni, pomireni sa
sudbinom, svoj užas svakodnevice pasivno dijelili sa nervoznim, bezličnim
supružnicima, svakog dana sve teže uspijevajući da ubijede sebe da su
zadovoljni svojim malim, mirnim životom, dosadno sređenim po svim društvenim
standardima srednje klase).
Ipak, sebe su
potajno osuđivali što i sami nisu malo hrabriji i što su pristali na toliko,
kako profesionalnih, tako i elementarnih životnih kompromisa, priznajući da
Stanislav, i pored neporecivog čudaštva, njihovom fakultetu daje dozu
atraktivne boemske razbarušenosti, pomalo dekadentnog intelektualističkog šarma
u kojem je ova, u uspavanoj osrednjosti ogrezla institucija, sve do njegovog
dolaska deprimirajuće oskudijevala.
Sve u svemu,
niko se nije obradovao Stanislavljevom skorom odlasku, pa čak, uprkos svemu, ni
dekan. Nije da je volio profesora Milićevića, daleko od toga, ali nije htio ni da
stvara neprijatelje na fakultetu, niti da okreće studente i profesore protiv
sebe. Ali, koliko god bio nadobudan i pun beslovesnog i elementarno
nevaspitanog sebe (uzgred, lažu oni koji tvrde da studiranje, ako već ne
obrazovanje, svakom čovjeku daje makar akademski šlif), on je bespogovorno i
bez odlaganja izvršavao svaki nalog nedavno izabranog rektora.
A rektor,
zapravo, nije imao nikakav problem s profesorovim političkom angažmanom. Naprotiv,
smatrao je da Univerzitet i treba da bude ona društvena pokretačka snaga koja
se ne miri s nametnutim životnim ambijentom i koja treba da bude nosilac
pozitivnih promjena. I sam bi ga, samo kad ga ne bi mrzilo da lično krene
protiv struje, podržao u tim nastojanjima. Njegov pravi problem je bio u tome
što ni do danas nije smogao snage da pređe preko toga što se Milićević oženio
njegovom bivšom djevojkom. Iako je on s njom izlazio još u gimnaziji u njihovoj
rodnoj provinciji. Iako je nije ni volio. Iako su se ona i Stanislav razveli
već nakon par godina braka. I bez obzira
na to što su, ako sve ovo nije bilo dovoljno, profesorovi akademski kvaliteti
bili neupitni. Bez obzira na sve njegove radove objavljene u najprestižnijim
međunarodnim naučnim časopisima. Bez obzira na njegovu teoriju koja je uzeta u
najozbiljnije razmatranje najuglednijih međunarodnih naučnih institucija (treba
li naglašavati da se tolikom dostignuću nijedan profesor sa čitavog Univerziteta
nije ni približio?) i koja će, ako se dokaže i prihvati, dovesti u pitanje, sad
već vjekovima neprikosnovenu, temeljnu teoriju u njegovoj naučnoj oblasti.
„Ovo, za sve nas
posebno veče biće prilika da se svi još jednom zahvalimo profesoru Milićeviću
na nemjerljivom doprinosu ugledu i afirmaciji našeg fakulteta i njegovoj
izuzetnoj posvećenosti studentima, po kojoj ga pamte i pamtiće ga brojne
generacije koje je izveo na put i kolege s kojima je, nesebično i bez trunke
sujete, dijelio svoje nepresušno znanje.“
-
Čovječe, koji frazer... – pomalo umorno
zaključi Stanislav. Možda je stvarno vrijeme da idem odavde. – Izveo na put, jebote...da li je moguće? Nepresušno
znanje? Kakva li će tek žurka biti ako je pozivnica ovako dosadna?
Nastavljajući
pakovanje naišao je na fotografije s početka studija, kad je upoznao Vesnu,
svoju prvu ženu. Pogled mu se zadržao i na crvenoj koverti koju nije gledao bar
petnaest godina, ali čiji je sadržaj napamet znao, uključujući i redosljed
fotografija u njoj. On, Vesna i Manja kao beba. Vesnin široki osmijeh i njegov
mangupski. I Manjin začuđeni pogled. Na nekima, uplakana, pokazuje dva donja
zuba. Kao da je juče bilo sjećao se kako ju je odmah stavio u kolica i bar pola
sata vozio oko zgrade dok se nije smirila. Uvijek je tražila pažnju, a od njega
ju je uvijek dobijala. Manja, njegova najveća slabost. Koja je dovela do još
mnogih. Slabosti.
Iako
je okruženje i doba u kojem je živio umnogome podsjećalo na odvratno, mada
perfektno orkestrirani „vrli, novi svijet“ kakvim ga je opisao Oldos Haksli,
sistemske greške su se, tu i tamo, ipak potkradale. Tako on nije ispao baš u
svemu kao tipičan pripadnik svoje, intelektualno i u svakom drugom pogledu
superiorne alfa – kaste, u kritičnoj fazi embrionalnog razvoja odgovarajućom
intervencijom oblikovane da proizvodi buduće vladare svijetom. Nerijetko je
razmišljao o tome, iako se trudio da to ne čini nikad, jer ga je to beskrajno
frustriralo i podsjećalo na vlastitu nesavršenost, različitost, odstupanje od
obrasca, koje je on tumačio i doživljavao kao nedostatnost budući, kao naučnik,
ipak sklon pravilnom poretku stvari, u kojem je sve pod kontrolom, u kojem
tačno znaš zbog čega se nešto dešava. Ili ne dešava.
Užasavao
se svake svoje slabosti koje su ga, iako se dobro čuvao da to niko ne
primijeti, podsjećale na to da greškom vuče karakteristike niže društvene
grupe. Zato profesor Milićević nije bio srećan. Osjećao se kao da je u njegov
embrion svojevremeno neka korektivna komponenta ubrizgana u količini ili
koncentraciji koja nije bila optimalna. Tako su se u njegov život, koji je do sredine
tridesetih funkcionisao po, u svakom pogledu, savršenom alfa – obrascu, uselili
poroci. Najprije alkohol, a zatim i kocka. Ali, prije svih njih - ljubav,
uopšteno, a pogotovo prema djetetu, koja se u alfa – svijetu ne toleriše. E,
da, i griža savjesti. Tuga. A tek kajanje. O, kako daleko bijaše Sten od
savršenog! Kako samo bijaše tužan i nemiran! Koliko željan da istraži svijet
izvan perfektno zamišljene zone komfora, ali u kojoj nije mogao naći mira.
A
za sve je bila kriva ljubav. Najprije ljubav prema Vesni, koja ga je šutnula
zbog prevelike posvećenosti nauci. Mada,
istini za volju, nije on imao pojma gdje je granica iza koje posvećenost nauci
postaje pretjerana. Zatim ljubav prema Manji, koju, kako rekoše, iako se
graničila s bezumljem, nikad nije umio iskazati na način koji je njoj bio
potreban. I zato je ona, shodno stereotipnim obrascima popularne psihologije,
od ulaska u pubertet počela da traga za očinskom figurom. Zaštitnikom kojeg,
navodno, u njemu, čijem je životu upravo ona dala smisao, nije našla. Tako mu
je rekao i stručnjak kojeg mu je predložio kolega, šef katedre za psihologiju
na Filozofskom fakultetu i specijalista za kognitivno – bihejvioralnu terapiju.
Tako mi i treba! – ljutito je zaključio profesor Milićević nakon razgovora s
njim. Kome su psiholozi ikad zaista pomogli? Psihologija, starleta među
naukama. Na svako njegovo iole konkretnije pitanje koje je postavio, frajer je
mrtav 'ladan odgovarao: „Ne znam, to morate sami da otkrijete, svaki čovjek je
priča za sebe.“ Bravo, genije. Toliko sam i sam mogao da ne znam.
Ali,
jedna činjenica je, i to je morao priznati, koliko god trivijalno zvučala, bila
istinita: njegova ljubav prema Manji je, za razliku od Vesnine, bila vječito
zabrinuta, uplašena, opsesivna, sebična. Njegova ljubav je gušila. Tjerala ga
da po sto puta ulazi u sobu i osluškuje je kako diše u snu. Dođavola i s
ljubavlju. Mislio je da su njena snaga i dometi mnogo veći. A dugo je čekao da
na djelu vidi tu silu koja, govorili su, pokreće i na kraju će, kako su takođe
govorili, spasiti svijet. Međutim, ili ovom svijetu nema spasa, ili je moć
ljubavi višestruko precijenjena. Zaključio je to jer je nakon nekog ne tako
dugog vremena počeo da zaboravlja Vesnin glas, njen zvonki smijeh, kako ga je,
u šali, zvala „Profo“... Počeo je da zaboravlja, a mislio je da neće nikad,
kako joj se lijevi kraj gornje usne smiješno trzao neposredno prije padanja u
san. Kako je suvo opalo lišće na bulevaru krckalo pod njenim tamno zelenim
čizmama, tamo negdje na prelazu iz rane u poznu jesen, dok su, s rukom u ruci i
Manjom u Vesninom stomaku, šetali do besvijesti i natrag da bi spriječili
oticanje njenih članaka. Njena omiljena statement šolja za kafu, s crtežom strukturne
molekulske formule kofeina i infantilnim tekstom „Tamo gdje počinje magija“
prestala je da ga bolno štreca poslije prvih nekoliko djevojaka koje je, par
mjeseci nakon Vesninog iseljavanja, doveo u stan. A u početku, kad bi je
ujutru, pristavljajući kafu, ugledao na starom mjestu, pored svoje, htio je da
mre.
Marija,
Andrea, Staša, Nađa, Tijana, Aleksandra, Milica, Dunja... pojedinačno potpuno
nebitne, kumulativno gledano su mu puno pomogle da se elementarno revitalizuje
i emocionalno stane na noge. Mada, iskreno, nisu samo one pomogle. I Jack
Danielsu je Stanislav dugovao veliku zahvalnost. Pružio mu je prvi iskorak iz
alfa – zabrana i utočište nakon razvoda. Pa nakon svađa s Manjom.
E,
da, svađe s Manjom. S onom nekad umiljatom djevojčicom, koja je tatu uvijek s
osmijehom dočekivala kad bi se vraćao s posla, a koja se, odjednom, pretvorila
u razjareno čudovište s kojim se nije moglo ni o čemu razgovarati. Preko noći
se potpuno udaljila od njega i Vesne. Koristila je svaku priliku da ih iritira
i naljuti, stilom oblačenja, šminkanja, razuzdanim ponašanjem, bježanjem iz
škole, opijanjem na žurkama. Nije ličila na sebe. Sten je pokušavao da je
shvati, pa on sam je, kao niko, znao kako je kad silno želiš da si neko drugi,
ali ona je sve njegove pokušaje razumnog razgovora grubo i prezrivo odbijala.
On
nije odustajao, čak ni kad se, pred buljukom drugarica koje u zbiru nisu imale
petsto riječi u rječniku, grubo izdernjala na njegov predlog da ih pokupi nakon
žurke u nekoj rupi od noćnog kluba u kojem su se okupljali isluženi pa odbačeni
političari svih mogućih usmjerenja, s opštom ofucanošću kao zajedničkim
imeniteljem, osiromašeni biznismeni riješeni da bar otmeno propadnu, kad već
njihovi poslovni poduhvati s promjenom vlasti više nisu bili posmatrani,
tretirani i podupirani kao državni projekti, lokalne starlete i slične
društvene pojave koje su živo personifikovale posljedice posttranzicijskih
potresa, pri čemu se slijeganje tla još
nije naziralo na horizontu.
Do
njega su dolazile informacije, najprije tu i tamo, a zatim sve češće, da je
počela da se ponaša promiskuitetno, da ide iz ruke u ruku, otvoreno
preferirajući starije muškarce. On je, s druge strane, sve češće posezao za
čašom, mučen osjećajem krivice koji mu je nametnulo ono kognitivno –
bihejviorističko – geštaltovsko govno. U jednom takvom uzaludnom pokušaju da se
oporavi od Manjine histerične reakcije na još jednu njegovu molbu da
razgovaraju i dogovore kako da izađu iz tog pakla zatekla ga je u njegovom
kabinetu, jedne ranojesenske večeri,
brucoškinja Eva, nonšalantno ga obavijestivši da je došla da mu kaže nešto
važno, za šta se dugo pripremala. Ultra tijesne farmerke, kratka majica i duga,
raskalašno raspuštena kosa, zdušno potpomognuta nevješto izabranim i u
prevelikoj količini nanijetim ubitačno jakim parfemom i sandalama s visokom,
tankom štiklom nisu mu ostavili previše prostora za nagađanje.
Najedanput
mu se, vidjevši na njenom mjestu svoju Manju, smrklo pred očima i došlo mu je
da je naglavačke izbaci iz kabineta. Morao je da angažuje svu svoju energiju da
bi odolio tom porivu i uspio da u njoj sagleda ono što je ona, zapravo, i bila:
razmažena jedinica sa izuzetno visokim mišljenjem o sebi, koja je željela da
njen prvi put bude nešto posebno. U svojoj nezreloj nadobudnosti mislila je da
je Bog zna kako originalno da svoj prvi skalp u životu skine s glave matorog
profesora, a ne svog balavog, smotanog vršnjaka, nakon pijane noći u štrokavom
baru na gradskoj periferiji, još polugluva od toksične šabanske muzike. Žestoko
se boreći da nadvlada prvi nagon da je izbaci i prijavi, Sten s naporom, duboko
i teško uzdahnuvši, spusti čašu na sto. U njegovoj omamljenoj glavi ostalo je
još toliko razuma da joj, uprkos svemu relativno staloženo, kaže da razumije
njenu potrebu da svoje punoljetstvo obilježi jednim, po njenom mišljenju posebnim događajem, kakvim neće
moći da se pohvali nijedna od njenih drugarica, na koje je oduvijek gledala s
visine i smatrala ih svojim asistentkinjama, pomoćnim osobljem, te da joj, ako
odmah pođe kući, neće uzeti za zlo što ga je pokušala instrumentalizovati za
potrebe svog klinačkog projekta.
Kad
je Eva, praćena njegovim tobože prijetećim pogledom, zbunjeno, uplašeno i postiđeno
izašla, profesor Milićević je zario glavu u šake i očajno zaplakao pred navalom
sjećanja na Manjine dolaske iz noćnih provoda, skoro svake noći u pratnji
drugog, od njega obično tek neznatno mlađeg muškarca, kad nije smjela, pijana i
našmrkana, da se Vesni pojavi na vratima. Tada je on morao da je odvlači do
kupatila i umiva je hladnom vodom, a onda i da je smješta u krevet. Ujutru bi
ustajala mrzovoljna, mučena glavoboljom i žeđu, nervozno mu naređivala da joj
skuva jaku kafu, a onda bez riječi odlazila ko zna gdje i s kim. Svaki njegov
pokušaj da porazgovara osujetila bi grubim otresanjem da pazi svoja posla.
Iako
je svom snagom pokušavao da poštedi sebe bar tog momenta, u sjećanje mu je
neumoljivo i razorno ujurila ona stravična noć, najteža u njegovom životu, kad
ga je Vesna u jedan sat poslije ponoći nazvala i sva uspaničena mu saopštila da
je Manja jako prokrvarila i molila ga da hitno dođe da je voze u bolnicu. Doktori
su brzo konstatovali vanmateričnu trudnoću i hitno je hospitalizovali,
upozorivši ih da joj je život u ozbiljnoj opasnosti. Kad god bi se u mislima
ponovo našao u sobi u koju su je prebacili nakon intervencije i ugledao je,
onako nestvarno blijedu i iscrpljenu, s tamnim kolutovima ispod očiju, i čuo
kako ga tužno i uplašeno doziva, redovno bi se srušio na pod, u agoniji se
sklupčao u loptu iz koje je kipila tuga, očaj i divlji bijes, cvilio poput
zgaženog psa i kleo počinioca, ali ipak najviše sebe, zato što je dozvolio da
se njegove profesionalne i društvene obaveze ispriječe između njega i onoga što
mu je bilo najvažnije u životu. Nerijetko bi tako, na podu, i zaspao, savladan
umorom od plača u kojem se gušio, slomljen kajanjem.
Uzalud
je ponavljao poznatu mantru: „ U redu je, sve je u redu, ona je sada dobro.“ Uopšte
nije znao da li je zaista dobro, iako se fizički brzo, a emocionalno znatno
sporije, ali ipak potpuno oporavila. Znao je da lako može da se desi da Manja
nikad više ne zatrudni. Ujutru bi, nadljudskim naporima, sastrugao samog sebe s
poda, otresao prašinu, odvukao se do kupatila ne bi li natjerao pore da se
pootvaraju pod mlazom vruće vode pa bi, sam sebi neopisivo ogavan, odbauljao do fakulteta, gdje bi, savršeno koncentrisano
i profesionalno, održao svoje predavanje i odradio termin za konsultacije.
I
dok je profesor Stanislav pokušavao da uspostavi elementarnu kontrolu nad
svojim mislima i naredi im da prihvate da je umalo tragična epizoda Manjinog
preranog sazrijevanja završena, doduše, uz ogromne, ali ipak izlječive
posljedice, „vatrena voda“ je, gotovo neosjetno, potpuno preuzela dominaciju
nad svakim segmentom njegovog života. Prije nego što se osvijestio, postao je
nesposoban da održi predavanje bez podsticajne žestine, pa bi, odmah ujutru,
nakon izlaska iz stana, svraćao „na pričešće“ u obližnju kafanu i, od tada pa
do kraja dana, održavao neophodan nivo etilisanosti stalnim.
Uopšteno
gledano, veliki Stenov problem bio je i raskorak između motorike i psihe.
Tijelo je prolazilo kroz procese i promjene tipične za njegove godine, a psiha
ostajala mlada, ispunjena istim snovima, željama i nadama, uvjerena da ovo
tijelo, koje je evidentno starilo, i dalje može sve što njoj padne na pamet.
Doduše, mladalačka psiha mu je omogućila da stvori i održi sponu sa studentima,
aktivan i kvalitetan odnos pun razumijevanja i uzajamne naklonosti, lišen
licemjerne sklonosti osuđivanju. Taj sticaj okolnosti bi, dakle, u ukupnom
iznosu bio pozitivan, samo da je Sten umio da kontroliše klovna, u čiju se
odeždu, nakon nervnog sloma izazvanog Manjinim pobačajem, svjesno zaogrnuo da
bi izdržao ostatak života.
Koliko
je samo poražavajuće i strašno, promišljao je Sten, kad te dvije sile, istog
intenziteta a suprotnog smjera, bez milosti kidaju,
muče, razdiru, razvlače svaka na svoju stranu. Sve bi, a možeš tako malo. Krv,
misao, volja, srce krme nezadrživo naprijed, a umorno i ukočeno tijelo koje
više niko i ništa ne može razgibati, omlitavjeli mišići i izdajničke bore na
licu koče i vuku unazad. Nikad mi neće biti jasno odakle sam i kako uspio
skupiti snagu da, uz sve te slabosti i onoliku opštu nestabilnost, prevaziđem
tako snažnu i tešku ovisnost, često se prisjećao profesor Milićević. Jebote,
baš je bilo teško. Znao je da zbog Manje, a i Vesne, kojoj se, kao da joj
Manjina tragedija nije bila dovoljna, još i on, slab, izgubljen i očajan,
natovario na vrat, mora naći put iz tog paklenog lavirinta, ali spasonosna nit
Arijadninog klupčeta se notkud nije pojavljivala. Krvoločni Minotaur mu je, s
druge strane, za petama bio neprekidno, vrlo često uspijevajući i da ga, za
sada još uvijek ne smrtonosno, ubode. Na kraju je, iako sav izboden i krvav, uprkos
svemu izbauljao, poput Tezeja (samo što je Tezej bio hrabar, a Sten slab i
neodlučan), iz tih hodnika strave.
Pretpostavljao
je da je presudnu ulogu u čitavom procesu odigrao strah, osjećaj primitivan,
ali jedini jači i od najteže ovisnosti. Dok ti se, pobro, gaće dobro ne zatresu
od straha, dok ti hladna jeza ne smrzne svaku ćeliju redom, nema ti izlječenja
– često je kasnije znao da kaže. Pred strahom se klanjao, jer on mu je jedini,
kako nije nijedan od čuvenih psihijatara s kojima se konsultovao i nijedna od
njihovih šarenih tableta koje su mu savjetovali da guta, pomogao da spasi
minimum dostojanstva kojim se iz dana u dan sve surovije i bezobzirnije
poigravao, rugajući se i bacajući pod noge sve što je znao, volio i
predstavljao, sve vječne naučne istine, sve mudre misli likova svjetske
literature, sve briljantne Dilanove stihove. Samo goli, banalni strah od
pomisli da će uništiti porodicu, propasti toliko da Manju i Vesnu ostavi bez,
makar i onako slabašnog i nepouzdanog oslonca kakav je u tom periodu predstavljao,
natjerao ga je da istraje.
Odvikavanje
je precizno isplanirao. Zaključao se u stanu na sedam košmarnih dana, naoružan
samo svojim osnovnim ljekovima za smirenje, uobičajenim otkad je život počeo da
mu se raspada, otvorio u glavi sva mentalna vrata i pustio da strah nagrne kroz
njih, da mu se sopstveni kukavičluk najzlokobnije naruga u lice. Namjeravao je,
naime, da prestane da pije „cold turkey“[1],
smatrajući da postepeni prestanak nije za njega, u tom periodu i tom segmentu
života nedovoljno odlučnog i disciplinovanog, koliko god da je slušao o mogućim
fatalnim posljedicama takvog odvikavanja. I tako je krenuo, vidjevši da nazad
nema kud, na put ispunjen najširim mogućim opsegom najgorih fizičkih i
mentalnih senzacija: halucinacijama, nemirima, paranoidnim idejama i vizijama,
paničnim lupanjem srca, nekontrolisanim drhtanjem, gušenjem...
„Hoću
li moći, Bože?“ – pitao se, pri tom nimalo ne podsjećajući na trezvenog
naučnika, strahom vakuumiran za krevet, tresući se od korijena kose do nožnog
palca, obliven hladnim znojem. Znao je da mora, a smatrao je da ova metoda
njemu, trenutno nesposobnom da dosljedno pređe put postepene, medicinski
kontrolisane detoksikacije, jedina daje kakve – takve šanse da uspije.
Psihijatar ga je upozoravao na sve posljedice koje je, već i tako izbezumljen,
jasno vidio kako ga pakosno vrebaju iza ugla, i na delirium tremens, gotovo
izvjesni infarkt, pa i na, znajući da ga to najviše plaši, kognitivni deficit,
ali uzalud. Previše je dobro profesor poznavao sebe. I nije želio da produžava
agoniju.
Spremio
se za rat do potpunog istrebljenja. Sopstvenog ili njegovog. Upotrijebivši svu
snagu svog iscrpljenog tijela i još jadnije volje, ustao je i pustio muziku. Da
ga spasi ili uništi, mada je ovo drugo djelovalo znatno izvjesnije. Pošto je
prilično uspješno izvršio taj, za njega trenutno nimalo bezazlen zadatak,
ohrabreno i ambiciozno je krenuo prema kupatilu, s namjerom da se umije hladnom
vodom i, kao, razbistri misli. Čuj, da razbistri misli. Da umreš od smijeha. –
komentarisao je Sten usput. Ok, kupatilo. Ispljuskao je lice pod mlazom hladne
vode i zaista mu se učinilo da vidi malo jasnije, da su raštrkane misli počele
da se vraćaju, gdje god da su bile, u kakav – takav poredak.
A
onda se vidio u ogledalu. Svoje crveno, otečeno, metafizičkim strahom unakaženo
lice, tamne podočnjake, u panici razrogačene oči u kojima se žalobno ogledala duboka,
neizreciva patnja. I samoća. „U svim zaista teškim životnim situacijama čovjek
je, realno gledano, sam. Neke stvari, prosto, niko ne može da obavi umjesto
nas.“ – kroz maglu mu, iznenada, iz najskrivenijih kutaka sjećanja, do svijesti
doploviše te riječi kojima mu je Vesna, jednom davno, opisala osjećaj koji je
spoznala kad su se vrata porođajne sale zatvorila za njom. Tras. Samo što je
ona iz tog pohoda izašla pobjedonosno noseći svoj, njihov zajednički, životni
dobitak.
„A
kako ću ja izaći iz ovog poduhvata?“ – pitao se dok su halucinacije, vizuelne i
zvučne, pokrenute njegovim uspaničenim odrazom u ogledalu, udruženim snagama
nasrtale na njega iz svih uglova stana. Osjećaj da mu zmije gamižu po koži
stravično perfektno se dopunjavao s dubokim glasom Nika Kejva koji je, u svom
dramatičnom maniru, dočaravao pomirenost sa sudbinom nesrećnika na pravdi Boga
osuđenog na električnu stolicu.
„And the Mercy Seat is waiting and
I think my head is burning
And in a way I'm yearning to be done with all
this measuring of proof
An eye for an eye and a tooth for a tooth
And I've got nothing left to lose
and I'm not afraid to die.“ [2]
Stihovi
su se odbijali od jednog zida ka drugom, pa onda nazad ka njemu, kojeg više
ništa nije moglo razuvjeriti da horde pacova, izgladnjelo skičeći, nadiru iz
kanalizacije, okružuju ga sa svih strana i već počinju da mu grizu nogavice
farmerki. „...and the Mercy Seat is waiting...“ Vizuelne halucinacije su
dobijale na intenzitetu i strahoti. Vidio je sebe čas kako se u očaju vješa o
kravatu vezanu za sijalično grlo, čas kako pijan slijeće, s Manjom i Vesnom u
autu, u provaliju kanjona Morače, kako ga, nakon konstatacije prestanka rada
srca, na bolničkom krevetu trčeći uguravaju u salu za reanimaciju, i on,
izmješten iz sopstvenog tijela, odozgo posmatra kako ga jednom, dvaput, triput
pokušavaju oživjeti elektro – šokovima, te kako se, tamo dolje, pogleda prazno
prikovanog za neku tačku na plafonu, bez žaljenja rastaje s ovim ogavnim
svijetom, a zelena linija njegovog života na monitoru pokazuje sve kraće
amplitude oscilacije dok se, kao u filmovima, potpuno ne izravni, praćena
jednoličnim „biiiiiiiip“...
Tačku
preokreta označila je najgora zvučna
halucinacija u kojoj Manja, dok se doktor već spremao da saopšti trenutak
smrti, iz hodnika Urgentnog centra prodorno vrišti „Tatice, ne idi!!!“ Znate,
oni trenuci kad ponovo spoznaš što roditeljstvo, zapravo, znači i ko je
gospodar tvog života, od trenutka kad u kuću doneseš taj minijaturni, krešteći
crveni zamotuljak pa do tvog posljednjeg udaha. I da ti ideš, šta god da si
planirao, tamo gdje ti on kaže. Tako je i Sten, probuđen prestravljenim krikom svoje
kćeri, kao katapultiran izletio iz tog paklenog strujnog kola, pao u težak san
i probudio se sjutradan, izmožden, bez atoma snage u udovima, na svu sreću
pretežno ispražnjene bolne glave. Usudio se da se pogleda u ogledalu. Prizor
koji ga je otud zapljusnuo nije bio mnogo ljepši nego juče, ali je umorni i
slomljeni čovjek koji je tamo stajao makar znao da je gotovo. Da alkohol više
neće okusiti. I nije.
Ali,
ubrzo se pokazalo da još nije spreman za život bez zavisnosti. Nije prošlo
mnogo, a već ga je, opet podmuklo i neosjetno, utamničila nova adrenalinska
opsesija. Iako je u svakom pogledu odstupao od standardnih obrazaca
razmišljanja i ponašanja, u ovoj epizodi Stanislav je zamalo pao kao žrtva onog
najglupljeg i najstereotipnijeg: jednog jutra, prije predavanja, svratio je na
kafu s kolegom koji se odmah posadio ispred poker aparata. Sten se neko
vrijeme, popivši kafu i pročitavši novine, dosađivao, a onda je, tek da
prekrati vrijeme dok se kolega konačno ne izmerači, i sam sjeo za jedan od
aparata. Dalje je sve bilo klasika: ono „bezazleno“ igranje „iz zabave“, u
literaturi i praksi poznato kao „socijalno kockanje“ očas je prešlo u poremećaj
kontrole nagona.
Zabava
je ubrzo postala nasušna potreba, a on sam grozničavi ovisnik, koji se budio i
uspavljivao s pokušajima da, na osnovu teorije vjerovatnoće i analize slučajnih
fenomena, osmisli strategiju kojom će da „napadne“ i „ojadi“ automate i kladionice. Ti pokušaji su uskoro počeli
odnositi čitavu njegovu platu, pa su temeljito počistili sve njegove rezervne
fondove na kreditnim karticama, tako da je ubrzo na red došlo i pozajmljivanje.
To
je u svakodnevicu profesora Milićevića dovelo živopisnu galeriju likova,
zanimljivog spoljašnjeg izgleda i sugestivnih nadimaka poput Don, Kameni, Crni,
Zmijon, Zverka, Kratež... Ima nečeg moćnog i magičnog za šljam iz periferijskih
budžaka kad mu se zalomi da može da nazove uglednog univerzitetskog profesora i
prijetećim glasom mu prošapće: „Profo, znaš li koji je datum?“ i lijepo vidi
kako se on tamo preznojava dok nervozno, ali poslušno obećava da će se snaći za
novac i da nema potrebe da više zovu. A tek kad
blatnjavim cipelama zagaziš u salonski stan, komotno kao da ti ga je
pradjed ostavio, i zlobno i upadljivo odmjeriš bijeli koncertni klavir iz 1897...
I još ga, kad ti donese novac, bezočno pripitaš „jel' ok da malo izađeš i
isprazniš mi stan na par sati“, kako bi mogao da dovedeš žensku. Jedna od onih
situacija koja bolno izjednačava najgori društveni talog s ljudima
najplemenitijeg roda.
Još
jedan stereotip: Sten je dugo mislio da je stvar pod kontrolom i da može da
prestane kad god poželi. Prebacivao je on sebi, naravno, ali još uvijek je
mislio da je to uzbuđenje, napetost i iščekivanje vrijedno kasnijeg žaljenja,
kajanja, osjećaja krivice. A onda su kamataši počeli iz stana da odnose slike,
antikvarne knjige, a uskoro su mu odvezli i auto.
Profesoru
Milićeviću je počelo da dopire do mozga da je đavo odnio šalu i da mora nešto
pod hitno preduzeti, ali ispostavilo se da je to mnogo lakše reći nego
sprovesti. Dobronamjerne govorancije nekolicine prijatelja koje je, u početku,
iz pristojnosti slušao, sad je počeo agresivno da prekida još na samom početku.
-
Zar stvarno mislite da sam toliko
retardiran da i sam ne znam koliko je sve ovo štetno i što će mi sve loše
donijeti?
Zaista,
kao da i sam nije znao da mu je život i bez toga već dovoljno sjeban i da mu
nikako ne treba da ostane bez posla i uvali se u kredit, da nikad niko nije i
neće prevariti monstruoznu mašineriju koja je samljela, sažvakala i ispljunula
toliko siromašnih očajnika koji ovo zlo vide kao izvor prihoda, kao i obijesnih
bogataša kojiu više ne znaju što da rade sa sobom.
-
Ma jok, pojma ja nemam, ali sad, kad si
mi ti otvorio oči, sad će sve biti drugačije! – istresao se jednom tako na kuma
koji mu više nakon toga u kuću nije ušao. Neko vrijeme je bio tužan zbog toga,
grizla ga je savjest što je tako grubo odbacio Mladena, jednog od rijetkih
preostalih zaista dobronamjernih prijatelja. Gadio se sebi što je, iako je vrlo
dobro znao što mu se i zbog čega dešava, tako brzo nakon teško izvojevane
pobjede nad alkoholizmom, ponovo poklekao pred istim izazovima, pokrenutim
istim okidačima – tjeskobom, depresijom, nezadovoljstvom, anksioznošću,
osjećajem krivice i poražavajućim nedostatkom samopoštovanja, ali ga niko,
zaista niko, nije mogao natjerati da se pridruži onim grupnim terapijama za
samopomoć. Ćao svima, ja sam Stanislav. Alkoholičar. Patološki kockar. Jednom
riječju, govno. Koje perverzno uživa u toj spoznaji.
Konačno,
putevima auta i mnogih drugih vrijednih stvari iz stana pošao je i posjedovni
list kojim je vlasništvo nad garsonjerom na primorju prepustio Zverki, čime je,
nažalost, pokrio tek nešto više od polovine cifre koju je dugovao njemu i
njegovim pajtosima, i time ga samo privremeno odvratio od čvrste namjere da mu,
za početak, vaspitno polomi ruku. Sten je izvršio još jednan grozničavi pregled
sopstvene finansijske situacije koji, budući da mu je njena beznadežnost bila
dobro poznata, nije dao nikakve rezultate. Zaista se više niotkud nije mogao
iscijediti ni cent.
A
onda je stigla Zverkina SMS poruka eksplicitne sadržine: „Filozofe, ako do 25 –
tog ne doneseš ostatak para, potražiću tvoju kćerku.“ Noge su mu se odsjekle.
Bila je ovo prva prijetnja koja nije obećavala uobičajeno kidanje prstiju,
lomljavu ekstremiteta i brutalan analni seks. Tek tada je, u duši infantilni,
profesor Stanislav zaista shvatio u šta se uvalio. Čovječe, ovo stvarno, ali
stvarno više nije zajebancija. Uplašio se kao nikad u životu. Srce mu je
pomamno zalupalo, počeo je da hiperventilira, sa svim dobro poznatim
simptomima: vrtoglavica, nedostatak vazduha, zamagljen vid, znojenje dlanova. Ne
dvoumeći se više ni trena, nazvao je Vesnu. Ona je, kao i uvijek, saslušala
sve, bez osuda, kritike i „sto puta sam ti govorila“. Samo je rekla: „Stavi
kafu. Dolazim odmah.“
I
došla je. Odmah. Njegova Vesna. Njegov razum, najbolje što mu se ikada desilo,
njegova jedina ljubav u životu, koja nikad od njega ništa nije uzela, već samo
davala. Ušla je u stan svojim dobro poznatim, energičnim korakom, jednim
pogledom obuhvatila dnevnu i radnu sobu, bez riječi konstatovala upadljiv
manjak stvari u njima, i samo tiho rekla: „Dođi ovamo, idiote.“ I došao je,
skrhan bolom tijela i duše, po prvi put nakon Bog zna koliko vremena osjetivši
nešto nalik smirenju, u njen utješiteljski zagrljaj.
-
Sve će biti u redu. Izaći ćemo i iz
ovoga.
-
Dušo moja. Trebalo je da ja, već jednom
i nakon svega, to kažem tebi. Da ja tebe čuvam i hrabrim. Ja sam trebao biti
taj. Ja sam trebao... Ja...“ – nesuvislo je ponavljao, panično je grleći. Toliko
toga je htio da joj kaže, ali se, s razlogom, isuviše stidio svoje slabosti na
koju ona, pored njega takvog, nikada nije imala pravo, jer je uvijek morala
biti dovoljno jaka za oboje.
-
Slušaj: imamo dvije opcije. Jednu, da im
damo moj auto i nakit, i drugu, da mom bratu i sestri tražimo pozajmicu. Šta
god da odabereš, možemo sprovesti još danas.
Iako
bi mu bilo lakše i komotnije da je odabrao prvu mogućnost, odlučio je da je
odbije. Htio je da, u svakom pogledu, dotakne dno prije nego što se stopalima
odbaci od njega i krene da izranja na površinu. Za promjenu, nije htio da ide linijom
manjeg otpora. Želio je da ga stid potuče do nogu, da ostane nečiji vječiti
dužnik i da, konačno, sasvim odraste.
Tako
je, još istog popodneva, otišao do šuraka, uzeo novac i stoički podnio njegov
pogled. Zahvalio se i obećao da će vratiti svaki cent. Miloš je, još jednom ga
značajno i upozoravajući pogledavši, zaključio da porodica i treba da se
pomaže, i u dobru i u zlu. Taj pogled, koji je bio rječitiji od bilo kakve
glasno izgovorene prijetnje, Stenu je bio dovoljan da zauvijek okonča i ovu noćnu
moru. Ostao je još samo jedan susret. Ovoga puta je on zvao Zverku.
-
Dođi za sat vremena kod mene da uzmeš
novac. Poslije toga se više nikada nećemo ni čuti ni vidjeti.
Otvorio
mu je, zajedno s Vesnom, i, ne puštajući ga unutra, dao mu koverat s novcem i
vratio se u radnu sobu. Zverka se takođe okrenuo i pošao ka liftu. U trenutku
kad se hvatao za kvaku, začuo se tihi, ali odlučni Vesnin glas:
-
Zverko...
-
Da? – okrenu se do glave obrijani i
debelim zlatnim sindžirima okićeni grmalj.
-
Zbogom. – pozdravila ga je, ne
ostavljajući nikakvog prostora za nedoumice ili nagađanja.
-
Zbogom. – otpozdravio je Zverka i
otišao, da se, po dogovoru, nikada više ne javi.
E,
sad još samo da spakujem CD – ove... zaključi Sten, dovlačeći u svoj, uskoro
bivši, kabinet posljednje prazne pakete. Zamišljeno je posmatrao visoke
hronološki, po dekadama poslagane (da, i to je sistematično ređao) stubove CD –
ova, zaključivši da nema pojma gdje će ih od sada držati. Pogled mu se
zaustavio na vrhu stuba iz devedesetih, gdje se nalazio album jednog od
omiljenih profesorovih bendova. „Blind Dogs“ – i. „Čovječe, baš su bili dobri.“
Sten
s uzdahom spusti dio po dio stuba u paket, pa pređe na prvu deceniju novog
milenijuma. Bilo je tu još albuma „Blind Dogs“ –a. Načas je zastao s pakovanjem
da bi izvadio album „Gotcha!“ i pustio ga, zatvorivši oči, ne bi li eliminisao
buku iz hodnika za koju je, po uzvicima koje je povremeno registrovao, shvatio
da ima veze s njim. Znao je da se studenti svakodnevno bune protiv njegovog
odlaska i nije bio ravnodušan prema toj dirljivoj naklonosti, ali mu se,
trenutno, baš nije dalo da izlazi pred njih. Nekoliko puta im je slao e –
mailove moleći ih da obustave te aktivnosti i obećavajući da će naći načina da
ostanu u aktivnom kontaktu, ali uzalud. Primirili bi se na dan – dva, pa bi sve
ponovo krenulo ispočetka. Dekan je bio ubijeđen da ih on huška na proteste ne
bi li natjerao upravu da se predomisli i ipak ga zadrži na fakultetu. Nije mu
padalo na pamet ni da pokuša da ga razuvjeri.
„Ovo
im je najbolji album iz prvog perioda.“ – uspio je da se koncentriše samo na
muziku. „Nisu loši ni sada, ali sve se promijenilo otkad je Kontaldo otišao.“ Sten
ga je uvijek doživljavao kao dušu, srce i mozak benda. Niko, po njegovom
mišljenju, nije kao on umio dočarati onaj divni, čeznutljivi zvuk velegrada,
odsvirati ljudske strahove, bolove i unutrašnje borbe, sve njihove tjeskobe i
patnje. Najljepša i najdeskriptivnija slika koju je vezivao za noviju muzičku
produkciju bila je upravo scena u kojoj Kontaldo praši svoj pakleni solo na
stijeni, s okeanom kao pozadinom. Pronašao je taj video na telefonu i pustio
ga. Dok je njegov ikonički Strat iz 1962. naizmjenično cvilio i kidao, na prvo
slušanje razorno, a svaki naredni put nekako čudno zaštitnički i utješno, Stanislav
je još jednom s olakšanjem zaključio da svi istinski posvećeni stvaraoci
neizbježno dijele osjećaj usamljenosti, koji je i njega svako malo pohodio.
„Gdje
sam ono, neki dan, čitao o njemu...?“ – pokušao je da se prisjeti. Poslije
kraćeg razmišljanja sinulo mu je da je u pitanju bio novinski članak o
promociji knjige... „Kako se zvaše ona žena...“ Prizvavši Google u pomoć
prisjetio se da je bila riječ o promociji romana – prvijenca autorke Lejle B.
Lik sa slike učinio mu se zanimljivim, a pročitavši objavljeni odlomak iz
knjige bio je fasciniran podudarnošću autorkinog i sopstvenog doživljaja
Kontaldove muzike i poezije.
„Zanimljiva
žena...“ – zamišljeno zaključi Sten, zagledan u Lejlinu fotografiju. Što ju je
duže posmatrao, u glavi mu se sve više bistrio koncept muzičke večeri koju je
planirao da, pred sam formalni odlazak, organizuje za svoje studente.
Ali,
sad je, najprije, trebalo odrobijati oproštajnu žurku s kolegama. Baš mu se
nije išlo, ali ipak se, poslušno, 15 minuta prije zakazanog termina, pojavio u
klubu, ležerno obučen, i počeo da sačekuje goste. Uskoro je shvatio da je
pretjerao s ležernošću, jer svi su redom dolazili dotjerani. Gledao ih je,
onako zbunjene, u odijelima i svečanim haljinama, pred njim, u farmerkama i majici
s likom Keitha Richardsa, na kojoj su dominirali njegovi na dva miliona dolara
osigurani prsti, iskrivljeni i deformisani od cjeloživotnog bavljenja onim što
najviše voli. U trenutku se zapitao kako je moguće da je tolike godine proveo s
tako dosadnim ljudima, bez sjaja u oku, bez energije u pokretu! Odavno se on
srodio sa samim odlaskom s fakulteta, on
je svoj hram nauke nosio, štono kažu, u srcu, ali sad je, nekako, odjednom
osjetio da mu rektor nije mogao učiniti veću uslugu od ovog izbacivanja s fakulteta.
Cijelim bićem je osjetio da mu je potrebna promjena. Odavno je on imao otvoren
poziv od lokalnog privatnog univerziteta i nekoliko državnih univerziteta u
regionu, ali njemu to sada nije bilo dovoljno.
Trebalo
mu je nešto više od puke promjene radnog mjesta. Trebao mu je pokret. Restart.
Generalni remont. Provjetravanje uma. Sjetio se ponovo Lejle B, onog članka i
njenog opisa sopstvene potrebe za promjenom, prepoznavši kod sebe identično
takvu.
-
Je li, profo, zapitao se, - kad si zadnji
put bio zaista slobodan? Rasterećen, lak, poletan? Nije mogao da se sjeti...
Znao je samo da je to bilo jako, jako davno. – Kad si se zadnji put od srca
nasmijao, potpuno opušteno, ućutkane podsvijesti, miran, srećan??? A,
profesore? Pa, toliko bi i onaj kognitivno/bihejviorističko/geštaltovski
mudroser znao: trebala mu je promjena. Kockice su, konačno, počele da se
sklapaju i Sten je znao što mu je činiti. I nije slučajno ni di – džej baš u
tom trenutku pustio throwback u sedamdesete: „Papa was a rolling stone
whenever he laid his hat was his home“.
Zaista,
dom je tamo gdje si miran i srećan.
Trebalo je još samo da prepozna put
kojim se ide do te promjene. Ovog puta je bio spokojan. Znao je da će mu već
neko ili nešto pokazati pravac. I to brzo.
-
Pa, zemljače, da li se dobro zabavljaš?
– iz razmišljanja ga trgnu rektor, poprilično pripit, po nepogrešivoj Stenovoj
ocjeni teškog, iako bivšeg, alkoholičara. Osmijeh mu je, dok se tromo stropoštavao
na stolicu pored njega, bio neuobičajeno širok a kravata nonšalantno
razlabavljena.
-
Hvala, Petre, odlično – veselo odvrati
Sten, zadovoljno konstatujući dominaciju koju mu je nad njim omogućavala
sopstvena trezvenost. Ni kapi alkohola nije popio.
-
Da znaš da ti vjerujem. Takav si ti
psihološki profil. Ti si, znajući te, i u ovom gubitku pozicije za sebe našao
nešto dobro i pozitivno – nasmija se Petar, sad već potpuno razvezanog jezika,
ali ne bez nakisjelog tona. - Uvijek ti je sve lako i dobro išlo, you lucky son
of a bitch... I škola, i žene, odnosi sa studentima, društveni angažman... Nisi
dobijao samo ono što nisi želio. A kad samo pomislim šta sam sve ja morao da
otrpim i koliko trulih kompromisa da napravim da bih napredovao... a pored sveg
truda sam ostao sam. – sumorno zaključi.
-
I ja sam ostao sam, Petre. – odgovori
Sten tužno, ali još uvijek nošen onom prosvjetljujućom spoznajom od maločas.
Jednom razvezan, Petrov jezik se nije
zaustavljao. Nastavio je da nabraja sve svoje neuspjehe, dok je uspjehe tek
sporadično spominjao, i to samo da bi naglasio koliko ga je muka stajao svaki
od njih. Na kraju mu je, teška srca, rekao da ima velikih problema sa
studentima koji, ohrabreni dugačkom listom potpisnika peticije za njegov
povratak na fakultet, gotovo svakog dana pisali ogorčene, a posljednje vrijeme
i otvoreno prijeteće dopise Rektoratu. Konačno, kad je već bilo očigledno da je
Petar izgubio kontrolu nad svojim riječima i postupcima, Stanislav ga je,
neopaženo od ostalih koji su bili ili i sami pijani ili zauzeti patetičnim
međusobnim muvanjem, pod ruku izveo iz kluba, strpao ga u svoj auto i odvezao
kući. Tamo mu je skinuo sako i košulju, izuo cipele i smjestio ga, onako
komiranog, u krevet. Prije nego što će zaspati kao zaklan, Petar je uspio da,
zaplićući jezikom i važno podižući kažiprst, promrmlja: - Hvala ti... nemoj
nikom da kažeš kako sam polupan... Znam, nećeš nikom reći... Ti si Sten, ti nikad
ništa ne govoriš... Znala je Vesna zašto te je odabrala...
-
Da, baš je „pametno“ odabrala... – prošapta
Sten, čeznući da u zemlju propadne, pokri Petra ćebetom i ostavi mu, na stočiću
pored kreveta, vodu i dva svoja aspirina, da ima pri sebi kad se probudi žedan
i mučen glavoboljom.
Ujutru oko deset sati Petar ga je
nazvao, i, glasom koji nije odavao ni jednu jedinu posljedicu prethodne noći, dernjajući
se u telefon da nadjača buku i muziku, obavijestio da su se studenti opet
okupili ispred zgrade Rektorata, ali da sad lupaju po ulaznim vratima, zovu ga
da izađe i saopšti da profesor Milićević ostaje na fakultetu.
-
Eto, sad puštaju You can't always get
what you want. Mislim da bi, iz više razloga, trebalo da dođeš. Smatraj da
sjutra u 8 ujutru imaš predavanja. Znam da zbog mene ne bi došao nikad, ali zbog
njih bi trebao. Uši mi probiše Stonesima od jutros. Nisam ih ovoliko od
gimnazije slušao. Dolazi, ako Boga znaš.
-
Petre...
-
Da?
-
Ne pada mi na pamet.
Нема коментара:
Постави коментар