The City of Angles FULL

Odlazak. Priča mog života. U stvari, više opsesija. Da, ovo je priča o opsesijama. Prisutna u mojim mislima još od tinejdž dana, kad sam, oblivena suzama nemoćnog bijesa i očaja, roditeljima prijetila da ću otići jer su mi zabranili da idem na svirku. Dok sam, puneći glavu formulama i definicijama (koje, moram i to da priznam, na neki uvrnut način uvode red u moje haotične misli, ali, zauzvrat, pustoše psihoemotivni korpus big tajm), crtajući bezbrojne dijagrame i tabele proizašle iz mučnih matematičkih proračuna, bijesno režeći ispod glasa obećavala sebi da ću završiti prokleti fakultet iako ne mogu da ga smislim, ili, možda, baš zbog toga, a onda otići, daleko, raditi nešto novo, drugačije, hranljivije za dušu izmučenu radom na silu, da ću svima da pokažem njihovog Boga i sve da ih zeznem neviđeno, mada sam, u duši, dobro znala da nisu krivi „svi“, već ja, koja nisam bila u stanju da se dovoljno snažno zaletim u sve zamišljene i stvarne prepreke na tom putu.  Pa dok sam, suočena sa prvim zaista teškim rastankom u životu, usrdno molila Boga (u pogledu čijih planova sa mnom već duže vrijeme gajim ozbiljne sumnje – mislim, nije valjda da je OVO planirao sa mnom) da sam negdje daleko, što dalje od tog bola koji slama, kao da će nestati s pukom promjenom geografskih koordinata.

Odlazim jer više ne mogu da podnesem taj stan. Nijedan njegov tjeskobni kutak. Nijedan njegov zid, pločicu na podu, dasku u parketu. Počela sam čak da mrzim i nekad omiljeni miris knjiga, i starih i novih, u posljednje vrijeme, u nedostatku prostora poprilično haotično slaganih i po vrhovima polica, stolovima, podovima... Kud god da krenem, iz prostorije u prostoriju me prati, šta prati, juri moj vječiti nemir, obilno potpomognut sebičnim diverzijama mojih najbližih, kojima ću opet morati da opraštam koješta...

Da malo pobliže objasnim taj nemir, osjećaj koji fizički doživljavam čas kao bolnu grudvu lociranu ispod moje dijafragme, koja samo ponekad prividno miruje, a najčešće otvoreno i pakosno pulsira, kao da želi da mi kaže da me nikad neće ostaviti na miru, dok god ne oglođe posljednje ostatke mog tužnog ovozemaljskog bitisanja, a čas kao mračnu loptu koja se prijeteći kotrlja za mnom, narastajući, kao u sniježnoj lavini, sa svakim narednim prevrtanjem, s jasnom namjerom da me prvom prilikom bezobzirno pregazi, tako da od mene ostane samo masna fleka na patosu.

Ne mogu više da podnesem ni pogled s prozora dnevne sobe. Bojim se otvaranja prozora, uznemirujućih prizora koje ću ugledati, zlokobnih glasova koji će mi po ko zna koji put pokvariti dan. Ne mogu više. Odlazim. Daleko od otrovnih strelica, ljutitih poziva, panične zvonjave telefona koja prethodi, naravno, lošim vijestima, paranoidnih zavirivanja u svaki kutak podsvijesti, svevidećih sumnjičavih očiju i sveprisutnih strepnji zbog kojih ni dan danas ne mogu da zaspim bez slušalica u ušima (jer sedativi su za slabiće) iz kojih dopire utješna žestoka muzika. 

Opsesija, dakle. S tendencijom pretvaranja u opsesivno – kompulzivni poremećaj. Pokušavala sam da zaboravim. Da ignorišem. Ućutkam. Da sebi predočim i dobre strane života koji sam vodila, ušuškanog, naizgled bezbjednog malog života i okruženja u kojem se, onako dosadan, odvijao. Namjerno ne kažem „odigravao“, „dešavao“. To bi bilo navlačenje na kriv trag. Neko bi tako mogao pomisliti da je moj život i imao neki sadržaj. A nije. Bio je to, objektivno, najdosadniji život koji možete zamisliti. Pokušavala sam, kažem, da zaboravim, ali nije išlo. Može li čovjek, uopšte, išta da zaboravi svjesnim naporom volje?

I, eto, mene je ova moja opsesija, konačno, nakon višegodišnjeg kukavičkog pristajanja na kompromise, kalkulacija kojih se duboko stidim, dovela na mjesta na koja sam mislila da neću stići. Da ću sagorjeti u svojoj prevelikoj želji. Sve se izdešavalo odjednom (uzgred, lažu svi koji tvrde da se za takav korak valja pripremiti), samo sam jednog dana rekla radosno „zbogom“ udobnoj poziciji na institutu za tehnička istraživanja kao da nikad tamo u životu nisam kročila, i otišla kući usput poskakujući od sreće. Korak prvi.

Pokupila sam svoje davne tekstove koji su godinama čamili na dnu fijoke radnog stola, sredila ih, prekucala i poslala na adrese nekoliko novinskih redakcija u gradu. Odgovorila je samo redakcija jednog nikom zanimljivog lokalnog dnevnog lista, ali nije mi bilo važno. Dobila sam poziv da pišem za novine, za kulturnu rubriku! Mojoj sreći nije bilo kraja. Korak drugi.

Odlazila sam na izložbe, promocije knjiga, pozorišne predstave, koncerte, neumorno ispisivala stranicu za stranicom, ispunjavala sve uredničke zadatke, predlagala nove teme, pokušavala da osvježim rubriku, arhaičan način novinarskog izraza koji je, valjda, opstajao jedino još u tim novinama i u tom gradu... a onda je entuzijazam, obeshrabren zanemarljivim odzivom, počeo da splašnjava. Uporedo sam, bez ikakvog napora, naprotiv, s velikim uživanjem koje donose nove spoznaje, završila oduvijek željeno novinarstvo. Tako sam, nekako, na oba polja gotovo istovremeno, došla do kraja puta. Bilo je vrijeme za korak treći.

Opsesija je, da sve bude komplikovanije, ponovo podigla svoju pakosnu glavu, zagolicala maštu, a konstantno napetim nervima nije trebalo mnogo da ustrepte, ovog puta dodatno ohrabrenim očiglednom činjenicom da se moj novinarski projekat, u ovom nikad istinski prihvaćenom gradu, nepovratno okončao. Stvar je, zapravo, bila jednostavna. Nakon što sam rutinski raskinula s dečkom s kojim sam se posljednjih godinu ipo više družila nego išta drugo (ni on prema meni nije osjećao ništa više od toga, tako da smo se na rastanku izgrlili kao rod rođeni, čak mi je rekao da slobodno zadržim njegove knjige i CD - ove), bilo je jasno što mi je činiti.

Tako sam se, ushićena i prvi put u životu zaista od sveg srca nasmijana, s tri kofera, od kojih su dva bila ispunjena samo knjigama, našla u Los Anđelesu, na 19 stepeni usred novembra i s nadom da me imigracione vlasti neće uzeti na zub baš odmah. Hitno mi je trebala kafa. I neki od onih dražesnih paketića kanabisa iz dosadno transparentnih izloga u Amsterdamu. Ok, znači, kafa. Kao da nisam petnaest sati leta od Amsterdama provela sjedeći, željno se sručih u tvrdu plastičnu stolicu aerodromske kafeterije i u transu zatvorenih očiju se bacih na prvu pristojnu kafu koju sam popila još od prekjuče. Kad je nivo kofeina porastao do prihvatljive razine, uputih se ka rezervisanom apartmanu i počeh da planiram realizaciju jedine jasne namjere koju sam imala u vezi sa svojim dolaskom u ovaj grad. Da ukebam Čarlsa - Čaka Kontalda, bivšeg gitaristu Blind Dogs-a i ubijedim ga da mi da intervju koji bih, kasnije, ugradila u knjigu koju namjeravam da napišem. Ne mislim na one standardne izbačaje novinarskih pera, već pravu, pravcatu knjigu.  

Svi su mi odmah rekli da od toga nema ništa. Da se na pozive medija Čak odavno ne odaziva. Da ima fobiju da svi hoće ponovo da ga pitaju da li će se vratiti Blind Dogs-ima, iako je jedno milion puta rekao o tome sve što je imao. Da ga je prije par godina spopadala neka psihotična žena koja je po svaku cijenu htjela da piše filmski scenario po njegovoj biografiji, iako je on odmah rekao da nije zainteresovan, pa sad misli da su sve nepoznate žene mentalno nestabilne uhode. Svi su mi to, sasvim racionalno, rekli. Samo što ja, očigledno, nisam bila od onih koji racionalno razmišljaju.

Nakon prvih dana u Los Anđelesu, koje sam provela u sređivanju bilješki, utisaka i pokušaju stabilizacije moje opšte životne situacije, odlučila sam da se ozbiljnije pozabavim uklapanjem u svoje novo životno okruženje. Puno sam obilazila grad, posmatrala ljude oko sebe, fotografisala, upijala zvukove, udisala mirise, ali sam, nekako, ipak ostajala na periferiji bitisanja, ili, bolje rečeno, žestokog pulsiranja „grada anđela“. A tako sam čeznula da postanem prirodni dio te priče, nonšalantni prolaznik koji tu pripada, umjesto da se vječito osvrće oko sebe izvinjavajući se zbog svog prisustva i u strahu da je nekom prepriječio put ili zaklonio vidik.

Tako se približio Božić. Onaj cifrasti, kičerski američki Božić koji je, onako na proljećnim temperaturama, djelovao još vještačkije, sa surferima koji su se, u gumenim odijelima Deda Mraza, ustremljivali na talase, zvončićima – praporčićima[1] koji su glupavo i paradoksalno treštali iz bukvalno svake radnje u svakoj ulici. Zaposlila sam se u Starbucks – u. Naučila sam da pravim Pumpkin Latte, prvi zvaničan pokazatelj dolaska jeseni na zapadnoj hemisferi, i Frappuccino kao da nikad ništa drugo u životu i nisam radila. Godine strasnog i posvećenog konzumiranja su, očigledno, dale svoj doprinos kad je bilo najvažnije.

Svakog dana sam po sat – dva ostajala na poslu i nakon radnog vremena, pomažući, bez naknade, u jedinici Kitchen Studio, te tako uskoro savladala čitav prehrambeni repertoar. Moji Chocolate Chip Cookies i bezglutenske štanglice su bile toliko dobre da me je glavni kuvar, videći moje afinitete, uzeo za jednog od asistenata u kuhinji. Kako su se i odnosi sa šefom pozitivno razvijali, cijenila sam da bi se uskoro mogli steći uslovi i da ga zamolim za pomoć u legalizaciji radnog statusa.

Sve u svemu, dani su prolazili, a ja sam se vidljivo stapala s novom okolinom, čak je i moj pažljivo njegovani britanski engleski ustuknuo pred zaraznim američkim slengom, moje tvrdo „t“ je svakim danom osjetno omekšavalo i pretvaralo se u „d“. Bilo je samo pitanje dana kad će i moja kosa sama od sebe poprimiti kalifornijski platinastu nijansu, bez ikakve intervencije s moje strane. Moja paranoja da iza svakog ćoška vrebaju službenici imigracionog odjeljenja je polako, ali sigurno gubila na intenzitetu, dok sam se sve više prirodno i spontano prilagođavala pomjerenom profilu ovog čudnog grada u koji me je nepogrešivo doveo moj instinkt. LA mi je pomogao da još kod kuće započeti mučni proces isklesavanja same sebe iz kamena nastavim još intenzivnije. I da mi taj proces više ne bude mučan.

Učila sam da živim u sadašnjosti, da se ne kajem zbog grešaka koje sam pravila, da prihvatim da ću ih još kijamet napraviti u budućnosti, ali da ću, možda, i dostići slobodu i mir u svojoj definiciji. Sve češće sam na prisjećanja na stvari koje sam uradila i patila što ih ne mogu izbrisati, kao Tom Waits u jednoj svojoj staroj pjesmi, reagovala gotovo istinski ravnodušnim „Pa šta?“. Svakog dana sam predano i posvećeno kuckala čekićem po tom čudesnom dlijetu i s radošću posmatrala kako se mermerni monolit oko istinske mene uz prasak kruni i otpada, oslobađajući moje sumorne misli i postupke bremenite kajanjem. Čudan grad, stvarno. Iako sav vještački i površan, satkan od glupavog, praznog, pijanog smijeha, pogleda omamljenih nakon tek povučene lajne kokaina, opojne vreline od koje sve nestvarno treperi pred očima, kič arhitekture koja izgleda kao da je od kartona i kao da će se svakog časa prosuti u prah i pepeo, meni je donio najdublja i najkoncentrisanija promišljanja, najrealnije i najkorisnije spoznaje, najpoštenija suočavanja sa svim što sam bila i jesam, i osvješćivanja onoga što želim da budem.

A onda se Čak, jednog dana, pojavio u Starbucks-u. Vidio ga je Sem. On mu je i spremio kafu. Jer sam ja bila na pauzi!!! Pet dana nisam izlazila iz depresije. Svaki dan sam na internu plejlistu trpala Joy Division, do te mjere da mi je šef zaprijetio da će mi zvati one iz imigracionog. A onda sam shvatila da, prosto, još nije bilo došlo vrijeme da se sretnemo. Sem je, pokušavajući da me utješi, rekao da je Čak izgledao skroz bezveze, onako jedva prepoznatljiv iza bezličnih naočara s povećom dioptrijom.

-          Ja i nisam prepoznao njega, nego frajera s kojim je bio došao, a koji povremeno svraća ovamo. Pa sam njemu rekao: „Ćao“, i onda ovaj pitao: „Šta ćeš ti da piješ, Čak?“, i kad je on odgovorio da će dupli espresso, prepoznao sam ga, i to, opet, ne po liku, već po glasu. Lejla, imao je majicu s likom Done Samer! Vjeruj mi da ništa nisi propustila.

Dragi, slatki Sem.

-          Seme, pobogu. Ne interesuje me njegov izgled. Nije bilo svrhe da mu objašnjavam bilo šta. Frajeri nikad ništa ne ukapiraju.

Prvi put sam Čaka vidjela uoči koncerta His Majesty's Crown – a, dok sam čekala u redu ispred automata za kafu. U prvi mah nisam bila sigurna da li je stvarno on to stvorenje koje je, u vrećastim pantalonama i širokoj kariranoj košulji, s kapom natučenom do nosa, protrčalo nedaleko od mene, ali kad sam vidjela da to stvorenje, zapravo, bježi od paparaca, bilo mi je jasno da definitivno jeste. Ne znam samo kakvoj se privatnosti nadao na koncertu. Nije me vidio, naravno. Još nije bilo vrijeme za početak našeg druženja – pomislih dok sam tužnim mahanjem ispraćala još jednu propuštenu šansu koja je nepovratno odlazila.

Naredna se ukazala tek nakon nekoliko mjeseci, dok sam u oblačno rano subotnje jutro šetala plažom u potrazi za najzgodnijim mjestom za pisanje. Inače, usvojila sam povelik broj američkih navika. Trčanje pored mora prije odlaska na posao. Kao i sa svakom životnom navikom u nastajanju, najprije mučno i s naporom, praćeno pospanim posrtanjem, tromošću i psovkama, a nedugo zatim lagano, spremno, bezmalo vedro i optimistično, uz muziku iz slušalica, žudno upijajući savršenu prirodu, veličanstveno mirnu i spokojnu u samo svitanje. Hiking ture vikendom i odlasci na košarkaške utakmice u Staples Center s kolegama. Team building, što bi se reklo. Roštiljanje s komšijama. Golemo iskušenje i jedno, uopšteno gledano, iscrpljujuće iskustvo za moju introvertnu prirodu, ali prošlonedjeljno okupljanje koje su organizovale Porša i njena djevojka Gven, tokom koje su prašili Chili Pepsi[2] i Sound Garden, bilo je i meni sasvim prihvatljivo.
No, da se vratim jutru kad sam, smještajući se u cik zore na upravo rasklopljenu ležaljku, zapazila Čaka koji je laganim tempom trčao kraj obale. Vidjela sam ga i prepoznala još poizdalje, ali sam se plašila da on mene, ni ovog puta, neće uočiti. Prepoznala sam ga po dvije lijeve noge. Oduvijek je važio za trapavog, a takve stvari se nikad ne mijenjaju. Iako, čitala sam, vježba jogu i bez problema pravi stoj na glavi i stavlja nogu za vrat. Pred očima mi se počeo odmotavati film iz perioda kad je svirao u Blind Dogs-ima. Znam da je otad prošlo skoro deset godina i sve to, ali ovoliku promjenu, ipak, nisam očekivala. U kratkoj, čupavoj kosi je bilo teško prepoznati onu raskošnu grivu koja je krasila njegovo prefinjeno, isposničko lice. Jedino su se njegove oči, nemirne i radoznale, ispod naočara poznato caklile doj je povremeno vraćao pogled sa zaista fascinantnog prizora izlaska sunca nazad na plažu, tek toliko da se ne spotakne o nešto, onako uljuljkan očigledno savršenim mirom koji mu je donosilo na okean mirišljavo svitanje u sinergiji s muzikom iz slušalica. Polako se približavao. Ja sam mirno sjedila i čekala da vidim hoće li obratiti pažnju na mene. Naravno, nije me primijetio, mada sam, zajedno sa svojom velikom sveskom i termosom kafe, bila jedina osoba u blizini. Ali zato me je uočio narednog jutra. Doduše, samo zato što mu je pas još jednog jutarnjeg džogera pretrčao put i zaustavio se pored mene iz krajnje sebičnih razloga, konkretno, keksa koji sam držala u ruci, ali nisam bila u poziciji da mnogo izvoljevam.

Uočio me je, čak se i nasmiješio kad je vidio kako je slatki zlatni retriver brzo i spretno zubima zgrabio keks koji sam mu dala i bezobzirno odjurio za gazdom, ostavivši me bez ijednog pogleda, bez makar i simboličnog lizanja ruke u znak zahvalnosti. Nebitno. Čak me je uočio! Doduše, ne mojom zaslugom, ali i to mi je sada bilo sporedno. Sjutra, ili nekog drugog jutra, zapaziće mene. Zbog mene lično. A onda ću se već dočepati tog intervjua. Biće to dragocjen input za moju knjigu! – sanjarila sam sve dok nije došlo vrijeme da se spremam na posao. Sjutradan me je uočio, ali nije reagovao ni na koji način. Sto posto se plašio da ću da ga zaskočim mobitelom u potrazi za selfijem u praskozorje.

Naredna dva jutra nisam dolazila na plažu. Morala sam da zamjenjujem Sibil u kuhinji, što je značilo ranije kretanje na posao. Da li je primijetio da me nema? Sudeći po osmijehu prepoznavanja koji mi je trećeg jutra uputio, reklo bi se da jeste. „Plažni mobilijar“ je ponovo bio kompletan. Na moje nemalo iznenađenje, Čak se, nakon nekih dvadesetak minuta, laganim trkom istim putem vratio i, vrlo sporo protrčavajući pored mene, kratko mahnuo i, ne osvrćući se, dobacio: „Hey there!“, ostavivši me u predinfarktnom stanju, ophrvanu grozničavim uzbuđenjem. Pozdravio me je! Iako sam znala da to ne smijem da dozvolim, već sam u glavi razrađivala scenario po kojem ćemo se ispričati za sve pare i kad ću ja, konačno, skupiti hrabrosti da mu kažem sve o svojoj knjizi i postavim sva pitanja već odavno zapisana u mojoj svesci.

Poželjela sam svim srcem, tako zagledana u okean, stojeći na plaži, dok su dva beskućnika u pozadini svirala gitaru bolje od mnogih profesionalaca koje sam slušala, da ga ponovo sretnem, da odemo nekud da gluvarimo, dok se listovi kalendara vraćaju unazad i dovode nas do studentskih dana, pijanih žurki, prepričavanja ljubavnih jada, planova za život od kojih se neće ostvariti nijedan, ali nema veze, pa srednje škole, uranjanja u prve ključne knjige koje će zauvijek izmijeniti naš pogled na svijet, blejanja u zvijezde uz muziku koja dolazi s danas nezamislivih nosača zvuka, pa do ranog djetinjstva, jurcanja na biciklima po komšiluku, razbijenih koljena, obećanja da ćemo ostati najbolji drugovi zauvijek, ili BFF, što bi se danas reklo. Da proživimo svoj dosadašnji život iznova, ali da sve bude drugačije. Da ispravimo prošlost.

Kao da su mi pročitali misli, oni beskućnici zasviraše njegov „Silent Scream“[3] i ja osjetih odavno nedoživljen spokoj. To je bio znak.  Ponovo se zagledah u okean, opčinjeno, želeći da zauvijek zaključam u pamćenju svaki dragocjeni trenutak,  i zapjevuših „With birds I share this lonely view...“[4]  Osjetivši da je tu moj pravi dom, izvadih svesku i olovku i počeh da pišem priču o svom karmičkom susretu. Od kraja, kao što je i red:

„U svijetu u kojem dominira cinizam, ironija, sarkazam, zloba, pakost, laž i izvještačeni osmijesi, on se usudio pokazati onakvim kakav jeste, iskren, otvoren, human, djetinje naivan. Čak Kontaldo, selebriti koji to više nije želio da bude. Selebriti koji je izrastao iz tih ograničavajućih gabarita. Selebriti koji je ukapirao da može i bolje od toga. Čovjek s kojim mi je neizmjerno žao što nisam odrastala, igrala se u školskom dvorištu, istraživala muziku i istom maltretirala komšiluk, zapalila prvu cigaretu, popila prvo pivo i prvi put izašla u grad, što baš on nije bio taj kojem sam kamenčićem, lagano ali precizno plasiranim u prozorski okvir, mogla obznaniti da sam spremna da vozimo bajs ili odemo na neku svirku. Što baš on nije bio moj zaštitnik od momaka koji me ne zaslužuju i onaj koji nam, smoreno ali bez gunđanja, daje papirnu maramicu kad cmizdrimo u bioskopu.

Čovječe, kakvo bi to odrastanje bilo! Kud bismo sve stigli, što bismo sve naučili zajedno o ovom posranom životu? – pitala sam se dok mi se srce cijepalo sa svakom novom propuštenom zajedničkom radošću koja mi je pala na pamet. Ja nikad ne bih dozvolila da mu se dogodi nešto loše, a on bi garant otjerao svaku tužnu misao koja bi mi se uselila u glavu. A onda sam se sjetila. Zašto ne bismo odrastali unazad? Ono, kao Bendžamin Baton[5]!  Priča se nastavlja!“

Sljedećeg jutra sam se, još ranije nego inače, smjestila na ležaljci, s diktafonom spremnim u torbi, ali uzalud. Čak se tog jutra nije pojavljivao na plaži. Ni sjutradan. Trećeg dana sam, već gotovo sigurna da je Čak našao novo mjesto za jutarnji džoging, na plažu otišla spremna na još jedno razočaranje, ali on se, nakon nekih pola sata, ipak pojavio.

Mogu misliti kako mu je, u ranu zoru, u spokojnoj i opuštajućoj atmosferi koja je vladala na pustoj plaži zakucavši mu blaženi osmijeh na lice, prijao moj panični povik: „Gospodine Kontaldo! Gospodine Karlo Kontaldo!“ Stao je kao ukopan i izvadio slušalice iz ušiju. Malo je reći da sam se osjećala posramljeno, ali nisam smjela propustiti i ovu priliku.

-          Hej... – okrenuo se prema meni i, prepoznaviši me, uljudno me pozdravio, što mi je dalo nadu da je dobro raspoložen. Čula sam, naime, da zna da bude i ćutljiv i nepristupačan. Potpuno ga shvatam.

-          Dobar dan, gospodine Kontaldo. Ja sam Lejla. – obratih mu se, vrlo namjerno, na italijanskom, mada sam znala da ga, iako je porijeklom Italijan, ne govori uopšte. Molim Vas, nemojte otići. Zapravo, otrčati. Pogledajte odakle sam doputovala – panično zabrzah, pokazujući mu mapu Evrope. Preletjela sam pola svijeta da bih Vas upoznala i porazgovarala s Vama. Vidite, ovdje je Crna Gora. Blizu Italije. Nemojte otići, bar ne prije nego makar malo popričamo. Molim Vas. Ne bih to podnijela. Ne bojte se, nisam uhoda. Evo, tu su moja lična dokumenta, možete ih zadržati dok porazgovaramo.

-          Ja sam Čarls, pobogu. Čak. Izvini, ne govorim italijanski. – odgovorio je, uz zbunjen osmijeh, u mislima vjerovatno razmatrajući ideju da zaposli tjelohranitelja.

-          Ok, na engleskom ćemo. Samo sam željela da se osjećate opušteno, da ne pomislite da sam neki freak koji kampuje na plaži iščekujući Vas iz nekih nakaznih pobuda. Željela sam da Vam donesem zvuke postojbine, da steknem Vaše povjerenje. 

-          Lijepo je zvučalo, što god da si pričala. A što umiješ da opustiš, svaka ti čast – konačno se opušteno nasmijao, tako da shvatih da mi je malopređašnji prepad na sabajle oprošten.

Ne želeći više da izazivam sudbinu pa da čekam, u najboljem slučaju, još nekoliko mjeseci da ga ponovo sretnem, pitala sam ga da li bi mi se pridružio u ispijanju kafe koju sam sa sobom ponijela u termosu jer se plažni bar ne otvara prije devet. Rado je pristao, pa smo podijelili prostor na ležaljci i neko vrijeme ćuteći uživali u predivnom pogledu na okean. Bilo je tako neobično, a opet, nekako, sasvim prirodno što je tu. I bi okean. I tišina. Shvatate što hoću da kažem. A onda sam mu ukratko objasnila da pišem knjigu u kojoj sam jednog od glavnih likova konstruisala prema njegovoj biografiji.

-          Pa, kako ide knjiga? – upita Čak. Djelovao je zaista zainteresovano, pa sam mu ukratko ispričala o statusu materijala i njegovoj ulozi u budućoj knjizi, kao i o inputu kojem sam se nadala s njegove strane. Naravno, najavila sam mu da bih mu konačnu verziju poslala na autorizaciju.

Djelovao je zaista zaintrigirano, što me je dodatno oslobodilo i pomoglo da se odvažim da mu ispričam kako je susret s njim i tom prilikom razmijenjena energija uticala na mene. Slušao me je s blagim osmijehom, a na moje žaljenje što se nismo družili još kao djeca, pogotovo na želju da mladost i djetinjstvo proživimo unazad, odreagovao je vedrim smijehom. Ipak, rekao je da to ne smatra dobrom idejom jer ga pomisao na povratak u mladost i djetinjstvo ne raduju previše i jer, načelno, ne vjeruje u ispravljanje prošlosti. Predložio je da se, umjesto toga, družimo, koliko je moguće, u realnom vremenu i iz prave proživimo zajednička iskustva, ako su nam zapisana, i da tako kreiramo svoje uspomene. Prihvatih bez razmišljanja, nervozno i nestrpljivo da razgovor preusmjerim na stvari koje su mi bile važnije.

-          Čak... ovo sam oduvijek željela da saznam: zašto si svaki solo na koncertima svirao čvrsto zatvorenih očiju? – i nesvjesno prestadoh da mu persiram.

-          Paradoksalno zvuči, ali muzika ne vodi nikud ukoliko se ne izgubiš u njoj. Znam, osjećam, vidim da razumiješ. Što me u sviranju, a vjerujem da je tako i sa svim ostalim vidovima umjetničkog stvaranja, manje vodi svijest, a više podsvjesno i tama kad zatvorim oči, to moja kreacija bolje odražava vezu s onom posebnom dimenzijom poznatom i dostupnom kreativcima, pozvanim da stvore umjetničko djelo. Kad sviram „svjesno“, više pažnje obraćam na tehničku komponentu procesa, a manje na ono suštinski novo što sam želio da donesem u svakoj solo deonici, na svakom koncertu.

I ostali smo tako sjedeći na ležaljci sve dok se dan nije potpuno razbudio i broj rekreativaca koji su, radoznalo se osvrćući, lagano protrčavali pored nas, nije premašio granicu koju je Čak mogao da podnese. Onda me je otpratio do Fishermen's Outlet-a, gdje sam kupila morske plodove koje sam planirala da spremim za ručak. Bilo je to divno jutro koje me je napunilo količinom energije dovoljnom da se upustim u dalji rad na knjizi. I radila sam, narednih par mjeseci, posvećeno i disciplinovano, i došla do sasvim zadovoljavajućeg nacrta.

Uskoro sam, međutim, osjetila da mi je potreban onaj set ključnih inputa koji donosi najsnažnije, prelomne segmente djela i, ne želeći da izgubim momentum, odlučila sam da potražim Čaka. Već sljedećeg dana sam se stacionirala ispred njegove kapije, u maniru najpatetičnijeg stokera[6], spremna da čekam koliko god bude trebalo. Negdje oko pet popodne mi je palo na pamet da on, možda i nije kod kuće, da je čak, možda, nekud otputovao i ko zna kad će se vratiti. Odlično si osmislila ovaj poduhvat – čestitah sebi i nastavih da čekam na kalifornijskom suncu pod kojim je vrijeme prolazilo užasno sporo.

Do sedam naveče sam bila popila sve limenke piva iz svog ruksaka i taman sam bila krenula da potražim neku radnju da kupim vodu, kad uočih frajera, mršavog kao čačkalica, s naočarima, u šortsu koji mu je dosezao do ispod koljena i majici pet brojeva većoj, sa šiltericom natučenom preko očiju, kako istrčava iz njegove kuće, s očiglednom namjerom da krene na džoging. Polako je prišao par koraka, i, očigledno još uvijek, zbog svoje kratkovidosti, ne baš sasvim siguran da li me poznaje, stidljivo mahnuo doviknuvši: „Hi there!“ Odmahnula sam i otpozdravila: „Voljela bih da sam i ja u takvoj formi“. Sad već siguran da sam to ja, doduše, ne i u pogledu toga kako bi sada trebalo da se u razgovoru postavi, nastavi da prilazi: „Trčim ja svakog dana... A ti, pišeš...?“ – pokuša da ubrza proces konačnog prepoznavanja i hvatanja priključka s prethodnim razgovorom. Riješila sam da mu pomognem, pa se identifikovah:

-           Ja sam Lejla, Čak. Prošle godine sam te zaskočila na plaži, pa si se  sažalio i pristao da popričamo, onda sam te ja smorila knjigom koju pišem, i na kraju smo...

-           Aha, sjećam se, pozvala si me toliko uspaničeno da sam se bio uplašio da ćeš da mi rikneš nasred plaže. – nasmija se, prijazno kao što sam i zapamtila. Već sam u mislima vidio naslove u sjutrašnjim tabloidima: „FATALNI ČAK!!!“,  a i podnaslove: „Iako već odavno živi povučeno i daleko od muzičkog biznisa u klasičnom poimanju, Čarls Kontaldo i dalje fatalan za žene, ovog puta i bukvalno“. I, samo da znaš, nije bilo u pitanju sažaljenje, gdje bi mi kraj bio da se zbog toga upuštam u razgovor s nepoznatim ljudima. Odavno sam ja u stanju da lako osjetim ko mi se obraća zato što želi da mi dosađuje, a ko zato što zaista ima nešto da mi saopšti.

-          Čuj, kako ono reče da se zoveš...

-          Lejla.

-          Okej, Lejla... hoćeš da uđeš?

-          Stvarno? Jesi li siguran? – glupavo promucah, raširivši oči u nevjerici.  

-          Iskreno rečeno, baš i nisam. Hoćeš li ti da se predomislim? – zbunjeno se nasmiješi, vjerovatno u sebi konstatujući da upravo spoznaje jedno sasvim novo značenje nenormalnog. Gospode, koji sam ja moron, to svijet još nije vidio.

-          Naravno da neću, imam hiljadu pitanja da ti postavim. 'ej, rekoh li ti ja da smo nas dvoje ista generacija? Dobra berba, a? Umalo da zaboravim: evo, pogledaj, ovo su moji najzapaženiji tekstovi iz novina. Prevela sam ti svaki, da vidiš da nisam neka lujka...

-          E, da si lujka – jesi, ali uđi... I neka mi Bog pomogne. – zaključi rezignirano, ali ne bez primjese radoznalosti, dok sam ja, poskakujući od neočekivane radosti, ulazila za njim.

-          Pa, jesi li za kafu, ludačo? – nasmiješeno me upita kad sam se smjestila u lazy bag-u na sredini njegove minimalistički uređene dnevne/radne/spavaće sobe/trpezarije. Imala sam osjećaj da tu obavlja sve dnevne aktivnosti.

-          Jesam. Čovječe, moći ću da kažem da mi je Čak Kontaldo kuvao kafu! Auuu, mnogo je dobra! Znaš, u mojoj zemlji kažu kad neko dobro kuva kafu da je spreman za brak!

-          Neka, hvala, odlično sam se pokazao u tome. Nikad više.

-          Zašto si se, uopšte, upuštao u taj eksperiment kad se iz jednog jedinog pogleda na tvoju kuću vidi da si stvoren za samački način života? Ne shvati me pogrešno, govorim iz sopstvenog iskustva i načina na koji ja živim. I što, uopšte, čovjeka koji živi u Kaliforniji može da inspiriše da se OŽENI???

-          Ma, otkud znam. Valjda sam želio da vidim kako izgleda kad nekom potpuno pripadaš.

-          Otkad brak znači potpuno pripadanje? 

-          Ne znači, naravno. Pametnom su dosta svi ovi primjeri oko nas, ali, ne, meni tuđi primjeri nisu dovoljni, nije mi čak bio dovoljan ni razvod mojih sopstvenih roditelja, ja sam, eto, morao to i lično da iskusim. – cinično se nasmija, jasno mi dajući do znanja da mu se više ne priča o tome. A otkud znaš italijanski? Mnogo volim Italiju. Potičem iz San Điminjana, blizu Sijene, ali to vjerovatno već znaš.  

-          Znam, bila sam tamo. Ne zbog tebe, zamisli!

-          Stidi se, - nasmija se, sad već skoro sasvim opušteno, išla si u Toskanu pa svratila u San Điminjano, a na jadnog Čaka nisi ni pomislila.

-          Kriva sam po svim tačkama optužnice, - nasmijah se i ja. Ako se ikada vratim kući, ima da zapalim autom do tamo, misleći cijelim putem isključivo na tebe. Bože, što si uvrnut.

-          Znam da sam uvrnut, ali se nikad nisam osjećao tako. Skoro svi mi to kažu,  a najviše oni koji nemaju pojma kakav sam stvarno. Oni koji su gledali moje slike i na osnovu toga donosili svakakve zaključke.

-          Pa, možeš li da ih kriviš? Po čemu su, inače, mogli da zaključuju?

-          Kažu mi: „Ti si jebeni genije, čovječe, genije do jaja“, a ja samo mnogo, mnogo, više od ikog, čini mi se, volim da sviram, slikam, pišem. Umjetnički izraz je sve oko čega želim da se trudim. Zbog toga sam još odavno bio spreman da eliminišem iz života sve što me ometa u tome.

-          I žene?

-          Njih pogotovo. Nemoj pogrešno da me shvatiš, seks je strava, skoro najbolji vid razmjene energije među ljudima, ali dekoncentriše. Ja ga u život pripuštam samo u talasima, nakon liječenja ga čak nisam ni imao uopšte, želio sam da budem sam s muzikom koju stvaram i slušam, da je puštam da nesmetano struji kroz mene, ne miješajući se s bilo kakvim drugim uticajima. Ne gledaj me tako. Bilo mi je sasvim dobro bez njega, nije mi nedostajao.

-          I onda se čudiš što te smatraju bićem s druge planete, iz druge dimenzije?

-          Hahahahah, Gospode Bože, da, nevjerovatno. Nakon svega što sam radio i prošao... Mučenik. Moderni asketa. Anđeo. Svetac. Ih, ima toga još... 

-          Da, da, „Značenje života po Čarlsu Kontaldu“, - konstatovasmo uz smijeh. Ali sad ozbiljno: to je zbog toga što je tvoje umjetničko stvaranje tako ubjedljivo, i što su tvoje kreacije proživljene. Kad ti sviraš „The Continent of Pain“[7], svima je  potpuno jasno da si zaista bio tamo, vidio sve i vratio se jedva zakrpljen.

-          Ja i ne bih mogao stvarati muziku bez odgovarajuće empirijske podloge. Talenat nije dovoljan. Potrebna je i hrabrost. Nije mi, zaista, bilo lako zavući se toliko duboko u sebe i suočiti se sa svim tim stvarima kojih bih, logično, trebalo da se bojim.

-          Daj ruke. – iznenada preusmjeri razgovor, po čemu sam zaključila da bi radije promijenio temu. – Pokazaću ti nešto. Ako si od mog plemena, sve će ti se samo kazati, jasnije od bilo koje moje priče.

Dala sam mu ruke. Ono što sam osjetila bilo je ravno priključenju na izvor najjačeg napajanja. Pokušaću da opišem. Krenule su slike. Najprije sporo... Slike iz mog, i, što je najluđe, Čakovog djetinjstva, naizmjenično. Ja na polasku u školu. Naravno, svi me mrze. Kiptim od bijesa na velikom odmoru i na fizičkom, neshvaćena do bola. 

A onda Čak na košarkaškom terenu, smotan kao sajla, zbunjeni vlasnik dvije lijeve noge. „Drugari“ se razvaljuju od glupavog smijeha. Retardirana učiteljica koja, i pored svega, uporno istrajava u sprovođenju prisilne socijalizacije. I, naravno, Čak je kriv. Jer je drugačiji. Učiteljice, idi dođavola.

Onda opet ja. Prvi neuspjeh na prijemnom. Pa drugi. I frajeri. Luzer do luzera. Alkohol. Poneki šamar. Sorry, dušo, bio sam malo popio. Inače te volim, stvarno. Idite dođavola.

Opet Čak. Kosa do dupeta. Čudo u najavi. Svira kao zmaj. Tinejdžerke, a i one starije, delirično vrište. Roditelji mu se razvode. On stoji između njih, razapet, u nevjerici.

Slike sad počinju da se ubrzavaju. Ja s diplomom neupotrebljivog fakulteta, s očajničkom željom da pobjegnem. Slika i prilika promašenosti i odbačenosti. I još luzera. Propala vjeridba. Sine, odakle dovede ovu? Ni punjene paprike ne umije da spremi.

Čak upada u veliki, planetarno popularan bend. Više nije smotani osnovac koji kući svakog dana donosi novo razočaranje u vršnjake čiji se heroji djetinjstva s njegovima ne susrijeću ni na jednom nivou. Vrlo blago rečeno. Mislim, i dalje ga oni ne razumiju, ali sad je popularan, pa to više nije važno. Sad se Čak glupira na žurkama, pije, puši travu, kreše što stigne. Ošišao je i izblajhao kosu. Čak je uspio. Čak je gitarski bog. Hendriksov sin.

A onda slika mog oca kako odlazi, iz one komore, zaboravih kako se zove, u kojoj su rekli da će mu biti bolje, ostavljajući mi bol koji iz dana u dan raste. Vrištim u sebi, ponovo vapeći za bijegom. Od sebe, kažu, pobjeći ne možeš, ali ja i dalje očajnički vjerujem da se stvari mogu promijeniti na drugim meridijanima, pod drugim suncem, s drugim pogledom s prozora. Vrištim u sebi.

Slike sad počinju da se smjenjuju brzinom koja se više ne može pratiti. Čak postaje žrtva trijumvirata depresija – droga – alkohol. Više ne može da svira. Nema dovoljno snage u prstima. Ni koncentracije. Izgubio je interesovanje za sve. Ostavlja djevojku s kojom je bio par godina. Živi sam, u dobrovoljnom izgnanstvu, a zatim napušten od svih. Pakao zavisnosti guta njegov blistavi talenat. Postao je kost i koža. Propada i fizički i emocionalno. Slike lete. Nepažnjom je zapalio stan. Plamen mu je zahvatio kožu na rukama. Na njegovim dragocjenim rukama.

Počinjemo da vrištimo u isti mah, i dalje se grčevito držeći za ruke. Vrištimo, čini mi se, čitavu vječnost. A onda, plitko i isprekidano dišući, polako otvaramo oči. Vraćamo se u sadašnjost. Postajem svjesna da mi je kosa sva mokra od napora. Umorna sam kao pas. Sve me boli. I on izgleda užasno. Gledamo se, zauvijek sjedinjeni neponovljivim doživljajem i ovim razornim bolom. Karmički susret.

-          Požar? – iscrpljeno upita Čak. 

-          Da. – odgovaram, sva uplakana. – Odlazak mog oca? – prošaptah malaksalo. 

-          Upravo. – odgovori Čak, dok su mu se s čela slivale kapi znoja. Karmički susret.

-          Znao sam.  – zaključi. – Čim sam te vidio, s tom neobuzdanom kosom i divljačkim sjajem u očima. Sad znam da mogu sve da ti ispričam.

Razdvojismo ruke, a on ode da nam spremi još jednu kafu. Čekao nas je cjelonoćni razgovor.

-          U heroinski zagrljaj sam se sklonio od ružnoće ovog svijeta. – prvi je progovorio Čak, nakon kratkog odmora koji nam je bio potreban za elementarno osposobljavanje za ponovnu interakciju nakon onako potresnog, traumatičnog, a, opet, prosvjetljujućeg iskustva. Bio je to, vjeruj mi, vrlo svjestan čin.

Dok sam bio high bio sam istinski srećan. Ta sreća, naravno, ima svoju cijenu, a u mom slučaju je bila zaista visoka, o čemu vjerujem da sve znaš. Riješio sam da se izborim protiv toga u trenutku kad sam konačno shvatio da tu cijenu više ne mogu da plaćam. Kad sam vidio da ću, ako nešto ne preduzmem, vrlo brzo umrijeti. Želim samo da još jednom, i nakon svih ovih godina, kažem da se ne kajem ni zbog čega.  Znaš, prvu godinu nakon izlječenja sam proveo razdiran kajanjem. – progovori s mukom, provirujući ispod šiški. –

A onda sam odlučio da je bilo dosta. Platio sam i preplatio svoje greške, kojima nisam nanio štetu nikom osim sebi. Raznio me je taj imidž rok zvijezde, obrazac ponašanja koji se od tebe očekuje... znaš već, nisi roker ako ne piješ kao prasac, ako nisi neprestano stond kao zemlja, ako ne jebeš kao pred Sudnji dan... Ne znam, nisam više mogao.

Sigurno si čitala po novinama da čujem glasove. Eto, i ta totalna otvorenost me je skupo koštala. A čujem glasove. I dan danas. I vidim ih, jasno, kao tebe sada. U tom periodu u pitanju su bili i dobroćudni i maliciozni glasovi. Glasovi koji su me zloupotrebljavali i ponižavali, ali i oni koji su me obogaćivali kao umjetnika. Osjećao sam potrebu da se time detaljno pozabavim, tim glasovima i monstrumima koji su me kopkali iznutra. Da ne radim ništa sem toga, dok god ne naučim da pravim razliku između tih glasova, da raspoznam dobre od zlih, one koji rade na moju štetu od onih koji djeluju u moju korist. I uspio sam. Izborio sam se, isključivo pozitivnim emocijama, protiv onih zlih i nenasilno ih protjerao iz svog svijeta. Ostali su samo prijateljski glasovi, koji govore i rade u moju korist. Nisam pogriješio kad god sam ih poslušao. Oni su mi, znatno kasnije, kad sam se ponovo našao pred velikom, ovog puta samo kreativnom prekretnicom, rekli što sam i sam osjećao – da taj cirkus više nije za mene. Da treba da istražim sve pravce u kojima mogu dalje da se razvijam, i kao muzičar i uopšte. I tako sam opet odlučio da se spustim duboko u sebe. Ovog puta u najboljoj vjeri, sa sigurnošću da ću tamo vidjeti potencijal za nove i dobre stvari koje ću napraviti.

-          Objasni mi stih: „Istinit bijaše taj bol koji sam trebao.“

-          Tačno onako kako i glasi. Takav jedan bol, snažan i sveprožimajući, bio mi je oduvijek  potreban. Bol i suze me pročišćavaju iznutra. Živim pored ljudi, s ljudima, potrebni su mi. Raduje me kad vidim da sam i ja njima važan i potreban. Drago mi je što sam i tebe upoznao i što sam ti bio potreban da udariš finalni glanc svojoj knjizi. Ali, kad ljudi odu od mene, kad ja odem od njih i ostanem sam, uvijek iznova osjetim taj bol koji nagrne napolje. I potreban mi je. Donosi mi oslobođenje i pražnjenje. Uopšte mi nije jasno zašto ljudi nastoje da eliminišu taj bol, umjesto da ga čuvaju, ako su već njime blagosloveni, nego idu kod psihologa, lajf koučeva, šamana, ne bi li ga se otarasili... Svašta.

-          Tvoji opisi kreativnog procesa i komunikacije s praizvorom kreativne energije zaista zvuče, bez laskanja, kao da dolaze s nekog višeg nivoa svijesti, nedostupnog većini „standardnih“ mentalnih sklopova. Upravo jedan intervju u kojem si govorio o tome me je motivisao da odlučim da te, po svaku cijenu, i sama upoznam i intervjuišem. Da preletim pola svijeta da bih čula kako se tvoje viđenje, naglašavam: viđenje, ne tumačenje kreativnog procesa, mijenjalo i razvijalo u međuvremenu.

-          Zahvalan sam što nisi tražila da objašnjavam kreativni proces, iako je to jedna od mojih omiljenih tema, jer zaista nikad nisam uspio da objasnim hemijsku reakciju koja se dešava u čovjekovom mozgu kad osjeti da je trenutak da stvori umjetničko djelo. Sto puta sam pokušavao, ali nije išlo. Onda sam se, jednostavno, pomirio s tim da postoje neobjašnjive pojave, kao što je inspiracija za umjetničko stvaranje. Ne postoje tu riječi, simboli, slike, formule, definicije, samo čista, stvarna energija, emocije, vibracije, fluid.

Zaista, nijedan od mojih muzičkih radova nije rezultat procesa pod mojom kontrolom. Muziku i ne možeš kontrolisati. Vidjela si me na sceni. Jesam li ti ličio na nekog ko je tu nešto kontrolisao? Muzika, prosto, dolazi s drugog mjesta, univerzalnog izvora kreativne energije na kome se nalazi svo umjetničko blago svijeta koje čeka one koji su pozvani da ga preuzmu, oblikuju i prenesu ostalima. Mi smo samo posrednici, to sam shvatio, između tog izvora i ostatka svijeta. Učeći da sviramo instrumente, miješamo boje i nanosimo ih na platno, savladavajući pravila kreativnog pisanja, mi samo pomažemo da se sva ta umjetnička djela proslijede dalje. Sve je to jedna jedinstvena energija koja dejstvuje zajedno.

-          Tvoj umjetnički izraz se, poznato je, odavno ne ograničava samo na savršenu muziku koju stvaraš, odavno slikaš, a čitala sam da i pišeš.

-          Muzika, za mene, jeste centar univerzuma, ali volim i da slikam, pa i da pišem. Otkrio sam da me pisanje povezuje s divnim, harmoničnim prostorom, u kojem se sve pojave, emocije i energija nalaze u savršenoj ravnoteži i imaju idealno dejstvo. Dok god osjećam tu sponu, sve ono što napišem imaće značenje, mada tebi i svima to može zvučati kao gomila besmislica. Divno je kad sebi možeš dopustiti luksuz da stvaraš samo ono što voliš. To je osjećaj kakav ni na heroinu nisam spoznao. To me je, konačno, i otrglo od zavisnosti. Ta spoznaja da mogu biti „high“ na mnogo zdravih i kreativnih načina.

-          Vjerujem da je to moćan osjećaj, Čak. Ali ja, nažalost, ne mogu sebi dopustiti taj luksuz. Moraću da naučim da volim ono što stvaram, za početak.

-          Izvini, nisam želio da ovo doživiš kao sudar svjetova. Veoma poštujem što se izdržavaš sopstvenim radom, nevezanim za pisanje, žrtvujući veliki dio vremena koji si mogla posvetiti umjetničkom istraživanju, brušenju i unapređenju svog talenta. Poštujem što sebi oduzimaš od sna da ne bi zapuštala svoj kreativni potencijal. Znam, lako je meni sad da filozofiram. Ipak, volio bih kad bi primila jedan moj savjet i primijenila ga u svojim budućim kreativnim poduhvatima. Izvini ako sam previše ličan, ali vidim da, kao i ja, nosiš mrak u sebi. Vidim i da želiš da ga izbaciš iz sebe. Očajnički. A ja ovaj svoj, kao što ti rekoh, ni za šta ne bih dao. Nije da se iko otimao o njega, ali ipak.

Mrak je jedan od najvažnijih sastojaka moje kreativnosti. Znajući to, predlažem ti da pokušaš iskoristiti mrak i tugu koje nosiš u sebi kao stvaralački podsticaj koji daje dubinu i oštrinu tvojem pogledu na ljude i stvari i tvojoj analitičkoj vještini. Dakle, ne suzbijaj, već njeguj svoju melanholiju, jer svaki kreativni proces sa iole ozbiljnijom ambicijom obavijen je mrežom tuge. Na njoj se gradi svijest, spoznaja i svaki mentalni proces. I pokušavaj, molim te, šta god da pišeš, da svojim riječima daješ boju. Vjerujem da znaš što hoću da kažem. Ja boju tražim u svakoj umjetničkoj kreaciji, i ako je ne nađem, ostavljam knjigu, gasim muziku, idem dalje. Vjerujem da svi to tražimo, i ne samo u umjetnosti, već i u odnosima s ljudima, pa i šire. Jebeš mlako i bezbojno. Kad sam osjetio da sam u Blind Dogs – ima počeo da gubim boju, znao sam da treba da idem.

-          Pa, jesi li zadovoljan svojim novim bojama? 

-          Prilično, ali još podešavam nijanse. To je beskonačan proces. Tonovima zemlje sam, recimo, zadovoljan potpuno, ali na zelenoj i plavoj još radim. One su mi najvažnije, zato moraju biti savršene.

I pričali smo tako još dugo, nesvjesni vremena koje je prolazilo i svitanja koje je značilo da se bliži kraj ove magične noći. Vrlo često se tu nije znalo ko intervjuiše, a ko je intervjuisan. I on je puno toga pitao, a kad se već uveliko razdanilo i ja se spremila za polazak, želio je da zna da li mi je bilo teško ostaviti sve kod kuće, samo se spakovati i otići.

-          Nije. Sve što je potrebno je da ti to, što bi ti rekao, klikne u glavi. I onda, prosto, odeš. A sve ostalo u životu, sve ono za šta si se do tada pitao kako ćeš organizovati, poslaže se samo od sebe i prilagodi činjenici da si ti otišao.  

-          Tako rečeno, zvuči zaista jednostavno. 

-          Zvuči jednostavno, Čarlse, zato što jeste jednostavno. Mi smo ti koji nismo jednostavni, ne, naravno, zbog toga što smo Bog zna kako slojeviti i nedokučivi, već zato što smo kukavice i kalkulanti. Reagujemo, spremni na promjene, samo kad nam se život u staroj postavci dovoljno smuči.

Onda sam krenula. Iako se nisam, izlazeći iz kuće, osvrtala za sobom, on je, dok me je pratio do kapije, znao da su mi se oči napunile suzama. Vjerovatno po tome što sam, konačno, bila prestala da meljem.

-          Nemoj da plačeš, ludačo. Ti si moje pleme. U stvari, kad bolje razmislim, plači. Suze koje liješ dolaze direktno iz tvog srca. Plači. Osjetićeš pročišćenje. Evo ti moja e – mail adresa. Piši kad si tužna i pusti da se ta tuga materijalizuje gomilom tvojih briljantnih rečenica koje će, baš zbog te tuge, zvučati istinito i moćno, imaće najsnažnije boje i to će osjetiti svi kojima namjenjuješ svoje knjige.

I pustila sam suze da se slivaju, jecala sam i štucala, pa je on opet morao da ide u kuću da mi donese flašicu vode, i na kraju sam ga zagrlila tako jako da sam se uplašila da ću mu polomiti sve one krhke koščice, i otrčala ne pogledavši ga više, sve dok se nisam dobro udaljila niz bulevar i dok poskakivanje ruksaka na mojim leđima nije postalo previše bolno. Tada sam se okrenula i vidjela da još stoji pored kapije, u svojoj ogromnoj žutoj majici koja je visila sa njega kao sa vješalice. Mahnula sam mu, tužna zbog rastanka zauvijek, i zahvalno na svemu što sam od njega naučila, za jednu jedinu noć, više nego na oba fakulteta zajedno. Trči sada, Čak. Moj ludački pogled i ja ti više nećemo remetiti planove.

Na pomisao da ga više neću vidjeti sječivo tuge me je oštro zarezalo preko stomaka. Naš razgovor, iako tek završen, činio se već tako dalek, nestvaran, obavijen fantastičnom izmaglicom. Jebote, da ja nisam sve ovo sanjala? Ma, nisam, moje bilješke su tu, a u  ruci još držim flašicu vode koju mi je dao... Spustila sam se u grad, kao u bunilu se mimoilazeći i sudarajući s nasmijanim, praznoglavim tinejdžerima koji su živjeli za žurke pored bazena i pijano povraćanje u đakuzijima, wannabe glumcima i super modelima, svojim silikoniranim i botoksiranim vršnjakinjama za kojima su se vucarali njihovi dvadeset godina mlađi finansijski ovisni ljubavnici...Tužni plimni talas u mojim grudima je rastao, počelo me peckati u nozdrvama, a dobro poznati osjećaj počeo da preuzima dio po dio mojih misli. Oči su mi opet bile počele da se pune suzama dok se nisam sjetila što, od sada pa dok god trajem, treba da radim sa svojom tugom.

Izvadih iPad iz ruksaka, povezah se na prvi hot spot i poslah e - mail svom uredniku. „Laki, misija obavljena. Molim te, nazovi onog svog prijatelja. Onog izdavača. Imam za njega killer materijal. Vrvi od boja, mirisa i kalifornijskog sunca. I od tuge, smijeha, nezaborava.To bi mogao biti prokleti bestseler, ali nije mi do toga. Ovo će biti roman za moje pleme. Ekskluziva, dome moj.“

Nestrpljiva da se što prije prepustim okeanu, sjedoh na metro i uputih se na Venice Beach. Osjećala sam da upravo tamo treba da završim s pisanjem. Nisam mogla da dočekam da me ponovo preplavi osjećaj kao onomad u Lisabonu, kad sam izašla na obalu okeana s trga Commercio i raspustila pogled preko onog nesagledivog vodenog prostranstva... Da opet raširim ruke i pogledom zagrlim nestvarne odbljeske sunca od mirne površine te silne vode, ponovo začujem taj blagotvorni šum koji svojim spokojem zacjeljuje sve rane na duši, spustim se i ja duboko u sebe, konačno zavolim šta god da tamo pronađem i osjetim mir, puštajući da okean svojim blagim talasima izliže i spere moju godinama taloženu tugu. Tugu koju ću od sada da volim.

Znala sam da će se već nešto desiti, da ćemo se opet sresti, negdje, nekad, ponovo se uhvatiti za ruke, ali ovog puta bez vriska, i izliječiti jedno drugom sve rane koje smo sinoć samo iznova povrijedili. I neću otići do njegove kuće. Pustiću da se karmički susret ponovo pokaže na djelu. Čekaću koliko god bude trebalo. Moj budući najbolji pajtos iz djetinjstva će ovog puta morati da dođe do mene.

Nošena silnim prilivom kreativne i elementarne životne energije, u narednih par dana sam završila knjigu. Pustila je da odleži dva mjeseca na dnu duboke fijoke, nakon što sam na nju natovarila svoje najdeblje knjige. Kao da sam htjela da provjerim koliko snage ima i koliko tereta može da podnese. Onda sam je još jednom pročitala, ispravila greške u kucanju, mjestimično dodala i oduzela poneku riječ i na kraju je poslala izdavaču.

Nije me mnogo iznenadila njegova povratna informacija da mu se knjiga veoma dopada, ali zato poziv na promociju koju mi je organizovao kod kuće, u lokalnom centru za kulturu i književno veče u najpopularnijem gradskom klubu, koji je uslijedio ubrzo nakon štampanja knjige, zaista jeste. U rodni grad mi se, da  budem sasvim iskrena, nimalo nije išlo, uostalom, težak i komplikovan odnos prema njemu me je i otjerao hiljade kilometara daleko, ali moram priznati da sam bila zaintrigirana i da sam, kako su dani odmicali, počinjala sve ozbiljnije da razmatram povratak, bar nakratko, koliko da ispratim svog prvenca u samostalan život. Na kraju sam i otišla, prethodno o tome e – mailom obavijestivši Čaka koji, naravno, nije ništa odgovorio.

Pretpostavljam da bi trebalo da, makar ukratko, opišem svoj ponovni susret s tim malim, provincijskim gradom, ali ne mogu. I sama pomisao na to me previše užasava. Sve u svemu, svaki korak mi je donosio novo razočaranje (nije da sam se nadala nekom naročitom napretku u zadnjih godinu dana ako ga ni decenijama prije toga nije bilo ni u tragovima, ali ipak) i potvrdu da nisam tek tako pobjegla na čitav kontinent daleko, bez papira, novca, posla ili bilo kakvog drugog vida podrške. Jedino čemu sam se zaista radovala, doduše, pod tremom koju nisam uspjela da umirim ni duplim džin – tonikom, bile su same promocije.
Satrvena strahom, s izdavačem Radetom sam, petnaest minuta prije početka, ušla u gotovo potpuno praznu salu centra za kulturu. Znate one ledene trnce koji vam krenu uz i niz kičmu kad predosjetite nešto loše? E, pa ovo je bilo, brat bratu, jedno bezbroj puta gore od toga. Ovo su bili bataljoni najledenijih trnaca koje možete da zamislite, koji su budili najcrnje slutnje. Anksiozna epizoda, u stvari, više anksiozni kontinuum, takoreći. Jer nije djelovalo kao da će uskoro prestati. Do alkoholom uspavane svijesti jedva je uspjela da se probije spoznaja da sam prešla sedamnaest sati dug put da bih o svojoj prvoj i, realno gledano, odličnoj knjizi govorila četvorici potpuno nezainteresovanih ljudi od kojih su bar dvojica, sigurna sam, došli samo zato što su se nadali koktelu nakon promocije. U momentu sam zaboravila čitav, iako vrlo kratak, govor kojim sam namjeravala da zaključim promociju. I nije me bilo briga. Kome bih i pričala o motivu da napišem ovu knjigu, optimizmu i poletu na početku, kreativnim izazovima na granici odustajanja u sredini i blaženom, radosnom umoru na kraju?

Dobro poznati nemir i očajnička želja da pobjegnem odatle da mi se ni traga ne zna izazvala mi je slabost u koljenima, dok je pobiješnjeli kortizol nadzvučnom brzinom odnosio zadnje kvantume energije iz mog ionako malaksalog tijela. Počelo je da mi bubnja u ušima od naglog skoka pritiska, Radetov glas je dopirao do mene kao kroz prigušivač i uz kašnjenje, čudno modulisan do neprepoznatljivosti, usporen i nerazumljiv. On je, po mom izrazu lica, valjda, ukapirao da mi nije dobro, te me uhvatio za ramena i blago prodrmao, a onda me je, vidjevši da ne reagujem, zabrinuto poveo do stolice i natjerao da sjednem.

Rade je pričao kao navijen, pojma nisam imala šta, pretpostavljam da je pokušavao da me izvede iz privremenog katatoničnog stupora u koji sam bila upala i nekako mi povrati elementarne vitalne porive, kako bi izbjegao skandal u najavi. A onda sam, i dalje u bunilu, kroz maglu svakovrsne omamljenosti, uočila kako u salu počinju da ulaze ljudi, pojedinačno i u grupama, i popunjavaju jedno po jedno sjedište. To je primijetio i Rade, pa me je s osmijehom lupio po ramenu i na uho mi, videći da su mi sva čula obamrla, dreknuo da ustajem i zauzmem svoje mjesto za stolom na podijumu.

Utoliko nam je predstavnik organizatora prišao i rekao da će video link s Amerikom biti uspostavljen za tačno četrdeset pet minuta i da prema tome uklopimo svoja izlaganja. Video link...? Upitno pogledah Radeta, a on mi, dok su ljudi i dalje ulazili u salu u kojoj je bilo preostalo još svega par slobodnih mjesta, uzbuđeno saopšti informaciju koju je do tada čuvao kao iznenađenje: da će, putem video linka, u promociji učestvovati i Čak!

Na samu pomisao kako će se, zapravo, završiti moja promocija koja je, do prije samo pet minuta, obećavala tako malo, prizor pred mojim očima krenuo je naglo da se bistri, zvukovi su počeli da dopiru do mene, a moja sposobnost elementarnog rasuđivanja se polako (doduše, zaista polako) vraćala. Primijetila sam poznata lica, kolege s fakulteta, iz instituta, iz redakcije, komšinicu iz ulaza...

Rade mi je donio kafu koju sam mu, ovisnički grozničavo, otela iz ruke i onako vrelu je, praćena njegovim zapanjenim pogledom, sjurila niz grlo, pa me je na brzinu, onako tek polusvjesnu, podsjetio kako mi je, pred moj polazak iz Los Anđelesa, tražio da mu proslijedim e – mail koji sam poslala Čaku, te kako mu je onda i on pisao i predložio mu da i sam uzme učešća u promociji, što je on, na moje ogromno iznenađenje, prihvatio i Radetu dao broj svog asistenta kako bi tehničari mogli da ga nazovu i uključe.

Mnogo toga sam htjela da ga pitam, ali moderator nam je dao znak da promocija mora da počne. Paralisana od straha da se neću sjetiti nekog dijela govora, da ću se blokirati usred rečenice, da će se Čak, ipak, na kraju predomisliti i da neće prihvatiti poziv za uključenje ili da će se već desiti nešto drugo, jednako strašno, možda još i strašnije, što će sve pokvariti, poput robota ukočeno sjedoh na svoje mjesto po sredini dugačkog stola duž kojeg su stajale poređane moje knjige.

-          Imaš još dvadesetak minuta da se sabereš prije nego dođe red da ti govoriš. Iskoristi ih pametno i nastoj da zvučiš kao onog dana kad si me nazvala i rekla da je tvoj roman – ubica završen. – šapnu Rade, očigledno osjetivši koliko se bojim. Aha, važi. Lako je njemu da kaže. U svakom slučaju, vremena za očajavanje više nije bilo. Rade je završio svoje izlaganje, a moderator je uveliko čitao odlomak iz mog romana. Moj red je bio za najviše dva minuta. Prikupila sam svu svoju snagu, zakopčala dugme sakoa, ispravila kičmu, podigla glavu i nabacila najsamouvjereniji ton i boju glasa koji sam uspjela da odglumim. Tri...dva...jedan...

-          Dragi moji, dug sam put prešla da bih s vama podijelila radost što sam objavila knjigu i ostvarila svoju životnu želju... – krenulo je. Svojih desetak rečenica sam izgovorila korektno i sabrano, ali sam mislila samo na trenutak kad će se Čak ukazati na projektoru i progovoriti svojim šuškavim glasom.

-          Dragi posjetioci, vrijeme je da vidite ko se još raduje što je knjiga naše Lejle izašla iz štampe. Čovjek koji je svojom impozantnom karijerom i posebnošću umjetničkog izraza u toj knjizi zavrijedio značajno mjesto. Čarls Kontaldo, dame i gospodo! – uzbuđeno uzviknu moderator i daljinskim aktivira projektor. Nasmiješeno Čakovo lice se uto pojavi na ekranu, iz publike se začuše povici iznenađenja, pa onda snažan aplauz, a mene preplavi radost koja će me držati još danima. Čak je stidljivo mahnuo i zahvalio, a onda se obratio meni.

-          Hej, Lejla, ovdje Čak, no, to vidiš, naravno – pomalo zbunjeno se nasmiješi i nastavi. Nisam ovo do sada radio, pa mi je malo čudno... Zamisli, još uvijek postoji nešto što ja u životu nisam uradio...Ko bi se tome nadao! Bilo kako bilo, nadam se da si dobro, da si sad tamo okružena ljudima koji podržavaju tvoj rad kao i ja, jer vidim da pisanje voliš isto onako kako ja volim da sviram: bezrezervno i bezuslovno. Nadam se da svi oni to vide. I da će se tvoja knjiga, tamo u toj tvojoj zemlji blizu moje domovine, prodavati kao luda, mada znam da je nisi pisala zbog toga. Čim sam te ugledao prvi put u životu i porazgovarao s tobom, shvatio sam koliko te snažno pokreće čista želja za stvaranjem. Takve ljude uvijek nepogrešivo prepoznam. Kao što je mene, pojma nemajući da sviram, još u osnovnoj školi prepoznao moj nastavnik, ne muzičkog, zamisli, nego engleskog, i još tada mi tražio autogram rekavši da je, po sjaju u mom oku, vidio da ću jednog dana biti poznat. Nadam se da ćemo se opet sresti, negdje, nekada, ali ako se to i ne desi, zapamti jednu važnu stvar koju sam ja jedva uspio istinski da savladam: Never give a f*ck about what anybody has to say about your work.[8] I know I never do. Ne uklapaj se u očekivane formate i pravila... jer, nema pravila u tvojoj komunikaciji s nebesima putem umjetnosti koju stvaraš. I, molim te, nemoj sad da plačeš, ovo je tvoje veče i treba da se raduješ. Pa, to je, uglavnom, to što sam htio da ti kažem, sad moram da idem, ne osjećam se najbolje, znaš, juče sam bio u onom Fisherman's Outlet-u i pojeo tonu onih njihovih fantastičnih račića, pa mi je poslije čitav dan bilo muka, a i danas sam sav nekako malaksao... Na kraju, generacijo, vidiš, iako nismo odrasli zajedno, ipak smo stvorili svoje zajedničke uspomene. Čekam te da stvaramo nove. 

 

-          Hvala, Čarlse. – odgovorih jedva zadržavajući suze. Znaš, često sam razmišljala o tome zbog čega me je tvoj samostalni rad pogodio toliko snažno da ne mogu da se suzdržim da ne zaplačem kad god čujem neke od tvojih pjesama iz tog perioda. Ne radi se samo o muzici i tekstu, već i o ukupnoj atmosferi i tome kako se osjećam dok ih slušam. A onda sam shvatila. Te pjesme, koje si stvarao samo za sebe, ne razmišljajući hoće li se ikom dopasti, rasterećen obaveze da ih uklopiš u stilski format benda, odražavaju onu egzistencijalnu tugu koja te je oduvijek obilježavala, a koju prepoznajem i u sebi, mada joj ne znam ni ime ni tačan razlog. Od tebe sam naučila da je više ne puštam da upravlja mnome, već da je stavljam u službu svoje kreativnosti, da je zajašem i iskoristim. Da je pustim da prođe kroz mene punom snagom, pa da je isplačem i pretočim u riječi i misli koje će od te tuge dobiti snagu i boju koju vrijeme ne ispira. Čast mi je što si ovo veliko i važno saznanje podijelio sa mnom, kao one gitarske video lekcije sa svojim obožavaocima. Hvala, generacijo. – mahnula sam mu u znak pozdrava i moderatoru dala znak da ugasi projektor.

Poslušala sam ga i nisam plakala. Okrenula sam se ka ljudima koji su čekali da im potpišem knjige i nasmiješila se novinarima koji su se okupili da od mene i Radeta uzmu izjave. Počelo je još jedno novo poglavlje mog života.

---

[1] Asocijacija na „Jingle Bells“ (eng.)

[2] Skraćeno od „Red Hot Chilli Peppers“

[3] „Nijemi vrisak“ (eng.)

[4] „S pticama dijelim ovaj samotni pogled“ (eng.)  – stih iz pjesme „Scar Tissue“ Red Hot Chili Peppers - a

[5] „Neobični slučaj Bendžamina Batona“ - drama Dejvida Finčera iz 2008. godine, inspirisana klasičnom pričom F. Skota Ficdžeralda iz dvadesetih godina prošlog vijeka, o čovjeku koji se rodio kao starac i godinama postajao sve mlađi, s bizarnim posljedicama.

 

[6] Stalker – lovac, uhoda (eng.)

[7] Kontinent bola (eng.)

[8] Nikad ne daj ni pet para ni za čije mišljenje o onom što radiš. (eng.)